"Šefovi Bernabeua", piše na današnjoj naslovnici Sporta i teško je ne složiti se s katalonskim novinama. Ako je moguće izvući bilo kakav konsenzus oko jučerašnjeg El Clasica između Madrida i Barcelone (0:3) onda je to da je – a) domaćin igrao bolje, ali svejedno izgubio – i b) Barcelona postala apsolutni gospodar Realovog stadiona.
Podaci su sljedeći:
Real Madrid – Barcelona 0-3 (Copa) Barcelona – Real Madrid 1-1 (Copa) Barcelona – Real Madrid 5-1 (Liga) Barcelona – Real Madrid 2-2 (Liga) Real Madrid – Barcelona 0-3 (Liga) Real Madrid – Barcelona 2-0 (SC) Barcelona – Real Madrid 1-2 (Liga, travanj 2016)
Drugim riječima, Real Madrid – prvak Europe tri puta zaredom, četiri puta u posljednjih pet godina – ima kompleks inferiornosti u odnosu na svog najvećeg rivala. U posljednjih pet Clasica, Barcelona je pobijedila tri puta, dva su završila neriješeno. Gol-razlika – Barcelona 14, Madrid 4. Otkako je Ernesto Valverde trener Barcelone, dvaput je slavio protiv Reala s tri gola razlike, jednom s čak četiri.
Posljednji put kada je Madrid pobijedio Barcelonu bilo je prije više od godine i pol – u španjolskom Superkupu. Posljednji put kada su pobijedili u ligi bilo je još prije – u travnju 2016., prije gotovo tri godine. Posljednji put kada je Madrid pobijedio na Bernabeu u ligi bilo je 2014. U posljednjih 10 godina, Kraljevski klub je osvojio španjolsko prvenstvo dvaput, Barcelona čak sedam puta. Kako objasniti potpunu dominaciju Katalonaca u direktnim susretima sa svojim najvećim rivalom, dok Real Madrid tako rutinski vlada europskim nogometom?
Barca radi Madridu ono što prvak Europe radi ostalima
U načelu, Barcelona je sinoć napravila Madridu ono što on već tri godine radi svojim suparnicima u Ligi prvaka – igrala je loše, nije bila uvjerljiva, ali je kaznila i najmanju pogrešku protivnika, bila najbolja u presudnim trenucima i prelomila utakmicu. Sjetite se Madridovog polufinala protiv Bayerna prošle godine, četvrtfinala protiv Juventusa, pa čak i oba finala protiv Atletico Madrida (2014. i 2016.).
Španjolski nogomet već neko vrijeme suvereno vlada Europom – od posljednjih 10 europskih trofeja (Liga prvaka i Europska liga), samo jedan nije osvojio španjolski klub – Manchester United je osvojio Europsku ligu 2017. Ostale su podijelili Atletico, Real i Barcelona. Ono što je zanimljivo je njihova međusobna borba u Španjolskoj – Barcelona ima najboljeg igrača (Messi), Atletico najboljeg trenera (Simeone), a generalno je smatrano da Madrid ima najbolju momčad (čak i nakon odlaska Cristiana Ronalda).
I zaista, nije teško razvući ovu logiku i njome objasniti komparativni uspjeh triju španjolskih velikana, kod kuće i u Europi. Lionel Messi je najbolji igrač na svijetu (ne samo sada, nego svih vremena), a njegov ubojiti učinak kroz ligašku kampanju je gotovo nemoguće nadmašiti (dogodilo se to samo dvaput otkako je Argentinac počeo igrati - 2016. kada je Madrid odigrao gotovo pa savršenu sezonu na obje bojišnice i 2014. kada je Atletico izveo svoje čudo).
'Barca ima najboljeg igrača, Atletico trenera, Real Madrid momčad'
Simeone je, s druge strane, najveća zvijezda Atletica te ga konzistentno drži u konkurenciji Reala i Barcelone iako on tamo, po svojim financijskim, logističkim i kadrovskim mogućnostima, ne pripada. Madrid je pak u zadnjih nekoliko godina momčad prepuna elitnih igrača na svakoj poziciji, ali bez izraženog plana igre koji bi rezultirao konzistentnim uspjesima tijekom duge ligaške kampanje.
U Europi, Madrid je u posljednjih pet godina bez konkurencije upravo zato što su, žao mi je što moram biti u tolikoj mjeri reduktivan, uvjereni da im nitko ne može konkurirati. Ponekad se čini da su u posljednje tri godine izbacivali protivnike čistom snagom volje. Nitko – niti Bayern, niti Liverpool, niti Atletico Madrid – nije uspio ovoj momčadi Madrida u Europi ući pod kožu.
Mogli ste ih nadigrati, stisnuti u njihov kazneni prostor, stvoriti više od pet izglednih šansi po utakmici, ali oni bi našli način da vas kazne. Postoji razlog zašto su vratari Bayerna i Liverpoola upravo protiv Madrida radili kardinalne pogreške, zašto si je iskusna obrana Juventusa dopustila jedanaesterac u posljednjim minutama, a on nije nužno taktičke naravi.
Ono što je fascinantno jest to da se Madridu, istodobno, stvorio isti takav kompleks inferiornosti u odnosu na Barcelonu. Blaugrana je jedina momčad koju je Kraljevski klub počeo respektirati, koju smatra jednako vrijednom. I to se vidi na rezultatima. S Messijem u formi – Madrid gubi, bez Messija (kao u jesenskoj katastrofi koja je presudila Lopeteguiju) – Madrid gubi, s Messijem izvan forme (kao sinoć) – Madrid gubi.
Barcelona je, zasluženo ili ne, od svog najvećeg rivala napravila svoju najveću mušteriju, a od njihovog impozantnog Bernabeua svoj trening-stadion. Ironično, s obzirom na to da Real godinama istu stvar radi europskoj eliti.
