Ancelotti je ušao u povijest kao jedini trener koji je osvojio naslove prvaka u četiri od pet najjačih europskih liga. Ušao je u povijesti i kao jedini trener koji je vodio sedam različitih klubova u Ligi prvaka (Bayern, Real, PSG, Chelsea, Milan, Juventus, Parma), a uz Boba Paisleyja je i jedini trener koji je osvajao najelitnije europsko klupsko natjecanje tri puta. No, u četvrtak je Ancelotti ušao u povijest i kao najranije smijenjeni trener u sezoni u nogometnom divu iz Münchena. Dosad je taj neslavni rekord držao Jupp Heynckes kojem je Bayern u sezoni 1991/92 otkazao suradnju 4. listopada.
Igrači mu okrenuli leđa
Što je navelo Karl-Heinza Rummeniggea i Ulija Hoenessa, dvije nogometne legende na čelu bavarskog velikana, da se riješe dokazanog znalca i čovjeka za kojeg su se prijašnjih godina lijepili trofeji gdje god je došao? Rummenigge je inzistirao na tome da igra Bayerna nije bila na očekivanoj razini, ali pravu je istinu, čini se, ipak rekao Hoeness.
"Petorica važnih igrača su bila protiv Ancelottija i takva je situacija postala neodrživa", priznao je Hoeness.
Robert Lewandowski, Thomas Müller i Franck Ribery su posljednjih tjedana javno kritizirali Ancelottijev rad, a nakon teškog ovotjednog poraza od PSG-a (0-3) u Ligi prvaka i Arjen Robben mu je okrenuo leđa. Tko je peti 'važan' igrač iz Hoenessove izjave zasad nije poznato, ali to više nije ni bitno. Talijan je definitivno ispustio kontrolu u svlačionici i poslije debakla na Parku prinčeva je bilo jasno da je došao kraj.
Nakon tri sezone pod Pepom Guardiolom dojam je da se velik dio igrača jednostavno nije navikao na Ancelottijev način rada i stil igre. Guardiola je u Bayernove igrače usadio svoju viziju igre temeljenu na kreativnosti, tehnici, stalnom kretanju lopte i gomili dodavanja na malom prostoru. Osvojio je time i igrače i navijače i čelnike kluba i premda nije napravio ono zbog čega je primarno doveden, nije vratio Bayern na europski tron, donio je u München šou, donio je potpuno drugačiji nogomet prepun inovacija.
Pad je počeo s Realom
Znali su Rummenigge i Hoeness kad su se opraštali od Guardiole i dovodili Ancelottija da više ništa neće biti isto, ali je želja da na klupi i dalje imaju trenersku zvijezdu bila jača od njih. Ancelotti u konačnici, kad se pogleda suhoparna statistika, nije bio puno lošiji od Guardiole. Osvojio je 70 posto mogućih bodova, u usporedbi s Pepovih 75 posto, odnosno 2,25 bodova po utakmici prema Guardiolinih 2,39. Ancelottijev je Bayern čak zabijao i više golova u prosjeku (2,6 prema 2,5), ali igra jednostavno nije bila na razini na koju je sve na Allianz Areni navikao katalonski stručnjak. Vidjelo se to dobro i protiv PSG-a kada je Bayern imao visokih 60 posto posjeda lopte, ali taj je posjed bio jalov jer iz njega igrači nisu izvlačili baš nikakvu korist. Rezultat svega je bio najteži Bayernov poraz u grupnoj fazi Lige prvaka još od 2001.
Ancelotti je osvojio Bundesligu, ali za Bayernove trenere to nikada nije bio kriterij kvalitete i uspješnosti, već jednostavno nešto što se očekuje u ligi bez istinske konkurencije. Isprašio je Ancelotti u osmini finala Lige prvaka Arsenal s čak 10-2 u dvije utakmice, ali relano, ni Topnici već godinama nisu pravi kriterij nečije uspješnosti. Ali zato jest Real Madrid koji je u četvrtfinalu izbacio Bavarce, pri čemu im je u drugom poluvremenu prve utakmice očitao pravu nogometnu lekciju.
Ta je utakmica u potpunosti razgolitila Ancelottijev Bayern - prvi pravi suparnik i posvemašnja nemoć. Tu je zapravo i počeo pad talijanskog trenera, a nastavio se na početku nove sezone. Najava problema je počela porazom od Hoffenheima i remijem protiv Wolfsburga u Bundesligi, a opet je prvi pravi i jaki suparnik (PSG) razotkrio sve Bayernove slabosti. Spasa za Ancelottija nakon toga više jednostavno nije bilo.
