Navodno, Juventus i Milan su 2003. odigrali najlošije finale u povijesti. Barem u konkurenciji finala koje zaokupe pažnju čitavog svijeta. Tako je tada taj svijet bio prisiljen 120 minuta gledati klasični, nerazrijeđeni talijanski catenaccio, susret momčadi kojima je primarno bilo razmišljati o tome kako ne primiti gol.
Zaista, nikad se nisam mogao sjetiti finala koje je bila tolika antipropaganda za nogomet. A onda, hvala , mitsko talijansko (ne)osvajanje bunkera je dobilo dostojnu konkurenciju.
U nogometu nema ilegalne taktike i nezaslužena osvajanja
Da se razumijemo, svaki trener ima pravo postaviti taktiku kakvu želi. Postoje ukusi u stilovima, različiti ideali igre, ali za ideale najčešće ginu budale. Barem tako kaže Riblja Čorba. Svaka strategija je opravdana i svaka taktika legalna. Međutim, čak i kad taktika donese rezultate, ne znači da je bila prava. U redu, čak i ako sudimo isključivo po rezultatu koji kaže da je bila prava, nije samim time što je pobjednička automatski i − genijalna.
Francuska je veći dio prvenstva odradila ispod realne kvalitete svog kadra. Mučenje, siromaštvo opcija u napadu, lomljenje dosta slabijih protivnika čistom individualnom kvalitetom i hvatanje kontri protiv iole stabilnijih protivnika. Međutim, tu i tamo su pokazali barem da žele odigrati nešto iako nemaju jasan plan kako. Portugal, iako također je imao prednost u kvaliteti, nije ni pokušao odigrati ništa koherentno, posebno ne u knockout fazi.
Kako je Milan 2003. do naslova došao odigravši pet remija u knockout fazi uz samo jednu pobjedu, tako je i Portugal podigao kantu. Šest remija i jedna pobjeda, dovoljno za naslov prvaka Europe. Da se razumijemo, nije nezasluženo. Nogomet ne poznaje koncept nezasluženoga. Možda sretnog, možda nategnutog, u hrvatskom nogometu i povlaštenog, ali nikad nezasluženog. Jednostavno, pobjednik je pobjednik, nepoštovanje prema sportu je nazivati ga nezasluženim. Međutim itakeko naslov prvaka može biti karakteriziran kao dosadan i nikako ne genijalan.
Loša utakmica kao očekivan ishod
Kad se takve momčadi nađu u finalu, koje imaju apsolutnu individualnu kvalitetu za finale, međutim nimalo uigranih mehanizama i želje za rizikom, teško da nas može iznenaditi da je utakmica bila – loša.
Nije se radilo čak ni o vrhunskim obrambenim konceptima, idiličnim rotacijama i genijalnim zatvaranjima. Obje momčadi se brane s minimalno 8 igrača, a napadaju s maksimalno 3, osiguravajući se u svakom trenutku i od moguće kontre u najvišem cilju zadanom – osigurati vlastiti gol pod svaku cijenu. Kako da u takvim uvjetima pričamo o taktici i trenerskim genijalnostima? U poziciji gdje sve ovisi o rezultatu, u poziciji gdje su oba trenera u poziciji s istim idejama jedino što nam može reći tko je bio bolji trener je njegovo veličanstvo rezultat. Da su se neke lopte drugačije odbile, da je baba muško, kontekst bi bio drugačiji i trenerski genijalac bi sjedio na drugoj klupi. I to je najveći poraz nogometa kao igre u ovom finalu.
Kada Ferrarija vozite kao fiću: Slučaj Pogba
Iako, realno Santos je vjerojatno pripremio utakmicu nešto bolje od Deschampsa. Razlog prvi, a vjerojatno i jedini: Paul Pogba.
Pogba, igrač nevjerojatne energije i dinamike, korišten je za segment igre u kojem je vjerojatno najlošiji. Od njega se tražilo da kontrolira ritam i bude primarni playmaker, igrač koji će okrenuti stranu, strpljivo ljuljati protivnički blok udaljen 50 metara od zone u kojoj inače operira. Ne čudi da Pogba nije mogao odglumiti Modrića ili Pirla i da je veći dio utakmice nije izgledao kao netko za koga će skoro biti plaćena i trocifrena milijunska odšteta.
Vrijedi još i primijetiti da Pogba i Matuidi okupiraju prostore točno ispred stopera, koji su inače odlični na lopti, a da su Sissoko i Griezmann točno ispred njih više u terenu. S tako lošom geometrijom sami sebe isključuju iz igre i omogućuju da 4-1-4-1 blok Portugala bez ikakvih problema brani središnjicu terena.
Stvari su se krenule kotrljati čim su Francuzi odigrali malo drugačije.
U ovom slučaju igru vodi Umtiti. Evra sprintom naprijed odvlači Quaresmu, Coman kreće prema sredini i ključno Matuidi se izvlači gotovo do aut linije, za sobom povlačeći Renata. U ovom trenutku središnja zona je potpuno otvorena i Umtiti ima lagano dodavanje prema Griezmannu. Nažalost praktički u čitavoj utakmici, uz par poteza koji je napravio Sissoko opsjednut duhom Zidanea, ovo je najprogresivnija ideja koju su prikazale obje momčadi i jedino vrijedno spomena.
Akciju bi trebao upotpuniti Pogba, priključivanju napadu i donošenju dinamike tako da Griezmann može ostaviti loptu njemu i Comanu, da ima opciju s obje strane i da ga ne mogu udvojiti. Ipak, kao što smo navikli, obje momčadi će odigrati maksimalno konzervativno i bez rizika. Neke će takav pristup koštati trofeja dok će drugi biti slavljeni. Oba trenera u datom trenutku su uvjerena da će oni izići kao pobjednici.
Obrambeni planovi na razini Maginotove linije
Zapravo, obrambeni planovi su bili zasnovani na ispravnoj pretpostavci da protivnik neće riskirati. Ali Maginotova linija zvuči prikladnije razini utvrđenosti obrambenih položaja.
Portugal je izlaskom Ronalda nije izgubio puno. Izlazak prve zvijezde nije ih potresao, zbili su redove i iz standardne 4-4-2 prešli u 4-1-4-1 zonu.
Solidno držanje linije, disciplinirano postavljanje i praktički striktno markiranje Pogbe i Griezmanna. Realno, ništa neočekivano i ništa drugačije od Santosa. Obrana bazirana na brojnosti igrača iza lopte, bez posebnih rotacija i kompliciranih sustava igre. Fizički moćni igrači koji prate protivnika, visoka razina koncentracije, stativa na pravom mjestu, dobre obrane vratara i to je to. Da, plus jedan trofej.
Francuska je odlučila igrati agresivniju obranu.
Daleko od ikakve vrste vrhunskog strukturiranog presinga. Jednostavno, dovodili su više igrača u blizinu lopte u pokušajima reposjeda, tako da je to izgledalo mnogo aktivnije i agresivnije od pasivne zone koju je pokazao Portugal. Ipak, nedovoljno da bi ih žalili nakon poraza. Za finale Eura, za trofej, za neke velike simpatije – jednostavno previše siromašno.
Svježina koja čini razliku
Na kraju se možda i ključnim pokazao dan odmora više koji je imao Portugal. U produžetku su bili svježiji, bolji i brži. Upravo je to ilustracija Ederova gola. Iz gužve u sredini lopta se odbila do Edera, vidno umorni Koscielny je izgubio duel, zapravo Eder ga je dobio, našao se na 25 metara i šutnuo. Nikakva posebna akcija, Eder je otresao jednog stopera u duelu kakvih ima desetke na utakmici, drugi stoper Umtiti nije izašao u blok, nije bilo pomoći iz veznog reda Lloris je mogao reagirati bolje, dva napada prije su Francuzi imali stativu. Prošli smo sve ovo nakon osmine, stotine opravdanja i objašnjenja, ali sve u svemu: Portugal je osvojio Euro. Povijest će pisati pobjednici, a za ideale će ginuti budale. Jednako kao što nitko nije pitao Portugal 2004. zašto je izgubio doma kao bolja momčad, tako ni sada nitko neće pitati kako su osvojili prvenstvo, a prvu pravu šansu su stvorili u produžetku. I to nakon gola, nakon što se Francuska otvorila i krenula ho-ruk.
12 godina, tri prvenstva od gorkih suza do suza radosnica. Od toga da Grčka naciju zavije u crninu, do toga da ih Grčka razveseli kao nikad prije. Dobro, nije Grčka, ali princip je dovoljno blizu. Ipak za ideale ginu samo budale.
