Dinamo nije izgorio i podlegao pritisku! U čudesnom ambijentu ispunjenog i raspjevanog Maksimira pala je Benfica! Pao je europski velikan i portugalski rekorder s 36 naslova prvaka, dvostruki osvajač Lige prvaka i klub u čije dvorište niti velikani poput Reala, Barce, PSG-a, dalje nabrajajte sami, ne ulaze sa stavom 'lako ćemo'.
Bila je to nevjerojatna predstava Bjeličinih trupa koju možda i najbolje možemo opisati riječju 'zrela'. Potpuni je to paradoks s obzirom na momke koji su večeras nosili modri dres.
Jedna od najmlađih Dinamovih ekipa od početka stoljeća koja je zaigrala u europskim utakmicama, ekipa sačinjena većinom od maltene golobradih mladića, odigrala je kao da u nogama ima troznamenkast broj ovako psihički i fizički teških ogleda. Jednom riječju, odigrala je nevjerojatno zrelu utakmicu!
Igra hrvatskog prvaka večeras je jednostavno bila melem za oči svakog obožavatelja nogometa. Doduše, iz te teze treba izuzeti pomalo dosadnjikavih posljednjih 30 minuta, minuta u kojima je Dinamo pametno smirio ritam utakmice i sačuvao prednost stečenu u prvom dijelu, što ponovno ide u prilog priči o zreloj predstavi.
A prvo poluvrijeme bilo je bez greške. Skromnost, neustrašivost, suradnja i upravo ono što su mnogi stručnjaci isticali kao ključnu vrlinu ove klape - podređenost momčadi. Ni traga individualnom pristupu, besmislenom driblanju, soliranju i isticanju u prvi plan. Pamtimo jednu situaciju u kojoj je Olmo mogao bolje reagirati tijekom proboja po lijevom krilu, no ni tu nije bila riječ o sebičnosti, već o nešto lošijoj prosudbi i zakašnjeloj reakciji.
Staloženost koju su Šunjić i Gojak pokazivali po svakoj oduzetoj lopti, smirivši je na sredini terena i zatim čekajući priključak krila ili bekova, pretvarajući tako posjed Benfice u korist svoje momčadi, zasigurno im je podigao cijenu za parsto tisuća eura, a na Olma ne vrijedi ni trošiti riječi. Mladog Španjolca već sad možemo svrstati u kvalitetnije veznjake Europe, pitanje je samo koliko će dugo na Maksimiru odolijevati ponudama kojima će nakon ove utakmice zasigurno porasti frekvencija, ali i izdašnost.
Petković je pak spuštao visoke lopte, čekao dolazak krila, hrvao se sa stoperima i na kraju učinio i ono zbog čega je na terenu - zabio jedini pogodak iz jedanaesterca, donio Dinamu pobjedu i još jednom potvrdio kako zaslužuje Dalićevu pažnju po pitanju reprezentacije, što je sve aktualnija tema u sportskoj javnosti.
Pohvalu naravno, zaslužuju i maksimirske tribine - bila je ovo još jedna utakmica bez i najmanjeg incidenta, bez bakljade, bez (previše) ružnih povika - Maksimir je večeras doista bio 12. igrač modrih.
Uz ovakav pristup, ovim mladićima nije bio potreban ni trener - trener koji je zbog kazne večeras bio najveći navijač svoje momčadi. Bjelica je utakmicu pratio s maksimirskih tribina i mogao je uživati, iako pri tome zasigurno nije bio lišen ogromne nervoze.
Dinamo je ostvario ono što se do prije par dana činilo nemogućim - srušio najefikasniju momčad u povijesti Europske lige, a nastavi li s ovakvom igrom, ni prolazak u četvrtfinale nije nemoguć. Što bi tek bilo da su Gojak i Šitum zabili svoje zicere...
Bio bi to uspjeh svih uspjeha, san svih snova. No uz ovakav pristup, nemoguće postaje moguće, a san postaje java!
