Franko Andrijašević dao je opsežan intervju portalu Net.hr od skoro pola sata, koji smo podijelili tematski na tri dijela.
U prvom dijelu komentirao je smjene u Hajduku, klubu u kojem je igrao i dotaknuo se nekih detalja koje štete napretku kluba, a s kojima se on susretao kao igrač seniorskog sastava Bilih.
Povukao je Franko paralelu s Rijekom s kojom je dostigao najviše nogometne visine u karijeri, u čijem dresu je osvojio naslov prvaka i Kup 2017., te ponio titulu najboljeg nogometaša HNL-a za sezonu 2016./2017.
Prskalo, Ristovski, Župarić, Elez, Zuta, Maleš, Vešović, Andrijašević, Gorgon, Gavranović, Bezjak, Bradarić, Mišić, Mitrović, Matei, Sluga, Črnic... generacija su HNK Rijeka koja je srušila dotad godinama nedodirljivi Dinamo i ispisala najzlatnije stranice riječke nogometne povijesti...
OVDJE možete pročitati prvi dio intervjua s Frankom Andrijaševićem.
U drugom dijelu intervjua, Franko Andrijašević, nekad "zlatni dečko" Hajduka, otkrio nam je sljedeće:
"Kad sam došao u Rijeku nakon neuspjelog posla u Hajduku i Dinamu i vidio za kratko vrijeme kako klub funkcionira i radi, rekao sam to je to. Ovdje je Franko sad sve na tebi. Nema više ovaj-onaj, doslovno je sve na tebi. Imaš mir, treniraš, radiš full, daješ sve od sebe... vidi se da je to jedna zdrava sredina. Bogu Hvala, dogodilo se da smo te sezone uzeli duplu krunu i Bogu hvala, imao sam bitnu rolu u tome svemu. I nakon toga, dvije godine nakon što sam se vratio u klub na posudbu, bila je ista stvar. A isto je tad Rijeka imala i svojih kriza, svojih problema. U Rijeci se tada, kao i sad, uvijek nađe neki pobjednički model koji svi slijede. Od predsjednika Damira Miškovića do čistačica. Svi su jedna zaokružena radna uspješna zajednica, cjelina, u kojoj je i najjača karika bitna kao i najslabija", priča nam Franko Andrijašević i nastavlja:
"Čemu sve te velike drame u Hajduku, meni stvarno nije jasno. Opet ponavljam, shvaćam ja da je to i do karaktera, mentaliteta, sredine, brzo se stvori euforija, brzo dolazi do tragedija, razočaranja, depresije, jer ljudi odmah misle to je to, to je ta sezona, naravno jer žarko žele naslov. Taj mi je dio potpuno jasan. Hajduku treba jedna hladna glava da smiri strasti i treba postaviti jasan krug ljudi koji će slijediti istu ideju. Bit će tu u Hajduku još toga nažalost, jer sad je krenulo. I što ćemo sad? Sve ispočetka, nanova, iznova, samo mi je čudno što se to sve iz godine i godinu ponavlja, a ne izvlače se pouke u toj upornosti pristupanja nekom lošem principu, ali dobro - njihova stvar".
Spomenuli ste ranije, kad ste došli u Rijeku, da ste vidjeli da je sve na vama, da nema više ovaj-onaj. Je li vas netko spriječavao u nogometnom razvoju u Hajduku i Dinamu, odnosno što se dogodilo da niste uspjeli?
"U Hajduku sam igrao u mlađim selekcijama, stasao u seniora, naučio igrati nogomet. Split je posebna sredina. Hajduk veliki klub. Od malih nogu naučiš se tim nekim stvarima, veličini i važnosti Hajduka za grad. Prošao sam mlađe selekcije nekih 9 godina, došao u prvu ekipu. U početku, prije dvije godine mislim, nije bilo mjesta za mene, pa sam poslije išao na posudbu, vratio se i smatram da sam u tom momentu, nakon tog povratka iz Dugopolja, krenuo sam sve više i više rasti kao igrač, međutim dogodila se sezona u kojoj je došao Igor Tudor i imam osjećaj da su se tu neke stvari poremetile. Imam osjećaj da nekad ono, što se kaže, nikad neću saznati pravi razlog zbog čega su se počele događati i na kraju su se i dogodile neke stvari. Imam osjećaj, po mojem nekom osobnom mišljenju, da sam doživio nepravdu, po tko zna koji put u tom momentu u Hajduku."
Franko nam je u potpunosti otvorio dušu...
"U tom trenutku, neki drugi igrači su bili bitniji od mene koji, evo, dan danas gleda, gdje su, što su, pa eto, još više ti je žao. Pitaš se uvijek iznova - zbog čega se to sve dogodilo? U Hajduku nije bilo mjesta za mene, odlazak je bio jedini spas za moju karijeru. Tako mi je barem bilo prezentirano. Otišao sam potom u Dinamo".
I što se u Dinamu dogodilo, kako na taj period gledate sad s odmakom, jeste li u nečem pogriješili?
"Uvijek kažem za Dinamo da je isto bila stvar možda neke sreće ili nesreće. Zoran Mamić je bio zadovoljan samnom nakon moje prve polusezone. Ali, poštivao se nekakvi plan igrača, redoslijed, hijerarhija i dok se ne proda neki igrač, nema unutra. I to je meni OK. Dinamo je imao plan i cilj, ali nakon pola godine prihvatio sma poziv Ivkovića i došao u Lokomotivu. Bolje mi je bilo igrati, nego sjediti na klupi. Marcelo Brozović je do zadnjeg dana bio u Dinamu i onda otišao u Inter. Tek se onda stvorila praznina u veznom redu, otvorilo mjesto. Da sam odbio otići tad u Lokomotivu i rekao ne, možda mi se odlaskom Brozovića ne bi otvorilo i dan danas mi ne bi ni pričali o ovom. Ja smatram da bi upao u prvih 11 nakon odlaska Brozovića. Ionako sam u nekim utakmicama za Dinamo počeo u prvih 11. Nije ih bilo puno doduše, ali pričao sam i sa Zoranom Mamićem o tome."
Lokomotiva i Tomislav Ivković bili su mu prilika za dokazivanje...
"Nakon što sam otišao, Dinamo je doveo neke igrače u vezni red i odlučio sam se za Lokomotivu, ostao godinu dana da vidim što će biti s Dinamom. Tada sam rekao - ili ću u Dinamo ili idem ća. Čovjek planira, Bog se smije. Došlo je do toga da sam završio u Rijeci. Dodatno sam u međuvremenu sazrio, Rijeka je bila sretna luka i ne žalim za ničim. Sve mi se otvorilo, iako sam mišljenja da mi se moglo dogoditi to i u Hajduku i Dinamu. U Hajduku ni tad u nekim stvarima nije bilo strpljenja. Kad sam ja imao na neki način strpljenja i pritom se nametnuo, dokazao, neke su se druge stvari počele događati, biti važnije. Jednostavno, mogu puno na Poljudu naučiti iz primjera Rijeke, ali tako je očito trebalo biti. Na kraju sve što sam ostvario s Rijekom, to mi nitko ne može oduzeti. To je meni nešto najviše, najveće, nešto samo moje, jedna zaokružena cjelina od odlaska iz kluba s kojim sam se rodio, pa do puta Dinama i Lokomotive, pa do Rijeke, trenutaka za pamćenje, za povijest. Nije Liga prvaka, ali za mene je to to. Ništa ne bih mijenjao."
Otkrio nam je i zanimljiv detalj...
"Kad sam živio u Splitu, inače sam iz Solina, imao sam neki drugi pogled na Rijeku. Naravno, kad samo gledaš Hajduk. U Splitu je samo Hajduk bitan i to je normalno. Kad sam došao u Rijeku, meni se i privatno otvorilo. Upoznao sam neke divne ljude s kojima sam i dan danas dobar. To sve što se meni dogodilo, što sam doživio, bila je sudbina. Bog je tako htio, Svevišnji je tako pristom odredio... Bogu hvala na tome. Sa Dinamom nisam ništa osvojio jer nisam bio tu, takav mi je osjećaj, ali u Rijeci su mi dali priliku, stali su ljudi iza mene. Znate kako se kaže, prve titule se pamte najviše."
Jedno je shvatio najviše od svega...
"Nakon svega što mi se dogodilo u Hajduku, shvatio sam da je tako trebalo biti. Drago mi je što se to dogodilo. Ne žalim niti sekunde. Dokazao sam sebi da mogu, ostvario svoje snove, postao prvak Hrvatske u jednom divnom klubu i sredini. I period u Lokomotivi mi je bio dobar, imao sam plan, htio se dokazati i nisam sumnjao. Znao sam uvijek da nije do mene. Ispalo je kako je ispalo", završio je drugi dio intervjua Franko Andrijašević.
