Dinamo je izbacio Betis u dvomeču i izborio plasman u osminu finala Konferencijske lige, a na Maksimiru je jučer bilo zanimljivo.
Priča ide ovako... podizao sam akreditaciju za utakmicu na ticket pointu, nekih 45 minuta prije početka kad sam primijetio nepoznato, pomalo pogubljeno strano lice...
Je li navijač ili nije?
Mlađi dečko. Između 25 i 27. godina. Moja subjektivna procjena. Pratim ga. Izgleda kao da ne zna gdje će. Pomalo i izgleda kao navijač.
Po godinama, odjeći. Casual spika. Ne, ma nije valjda navijač Betisa zalutao drito na ruti, samom sjecištu, raskršću na kojoj more navijača Dinama ide prema svojim tribinama? Stari moj, kakav bi to bio danak neiskustvu.
Nisam tad, naime, znao da je mini korteo Betisovih ultrasa plus simpatizera, pod policijskom pratnjom, već bio prošao, usmjeren na južnu tribinu. Možda je i primijetio da ga promatram, onako suptilno. Ubrzo mi se mladić obratio...
"Oprostite, ja sam novinar. Možete li mi pomoći? Gdje je tu ulaz za novinare na stadion?"
A ha. Novinar. Nije navijač. Mogao sam i misliti, pomislio sam u tom trenutku. Odlučio sam kolegi pomoći pa sam ga odveo prema ulazu, a bilo mi je u potpuno drugom smjeru jer sam prije utakmice išao na jedan dogovor. Bečka škola. Moraš malo... kad smo se probijali kroz brojne navijače na prilazima svojim ulazima, sektorima na stadionu, porazgovarao sam malo s njim. Zove se Álvaro Borrego. Živi i dolazi iz Seville.
'Pratim vašu ligu, Dinamu će biti teško obraniti naslov'
Radi za Media Set (El Desmarque). Simpatičan momak. Pomalo uplašeno na prvu djeluje, jako pitomo. I zbunjeno pritom. Ali, razumljivo da je bio zbunjen, kad nije znao gdje treba ići. Zato sam tu ja da mu pomognem. I malo s njim pritom porazgovaram...
"U Zagreb sam došao pratiti uzvratnu utakmicu Betisa. Nije baš najbolja situacija za nas, za vas je, ali sve je to tu negdje. Znate, Betis ne igra dobro, ali niti Dinamo ne igra Bog zna što. Nije bio sad toliko bolji u Sevilli, a pratim hrvatsku ligu i znam da je Dinamo treći u prvenstvu, iza Rijeke i Hajduka. Bit će Dinamu čupavo obraniti naslov, ali tko sam ja da govorim o tome, mi moramo dobiti ovu utakmicu", rekao mi je Álvaro Borrego prije utakmice.
Pozdravio sam mladog gospodina i uputio se u svom smjeru. Sreo sam ga na poluvremenu na stadionu, u press loži. Među hrvatskim kolegama, sjedio je baš pokraj naše Ines Gode Forjan. Opet je zalutao?
"Evo me, hvala na pomoći još jednom", pristojno nam je rekao Álvaro Borrego. Betis je na poluvremenu imao 1-0, a Álvaro Borrego je dobio boju na licu. Bio je raspoloženiji, kazao mi je kako su mu žene u Zagrebu lijepe, baš je prolazila jedna mlada djevojka. Borio se s engleskim, doduše, ali se hrabro borio kao i igrači na terenu. Odjednom je majstor i propričao. Nogomet stvarno radi čuda.
Bad Blue Boysi su bili odlični. Navijali su od prve do zadnje minute, Sjever je bio pun, a Boysi su standardno, izgledali kao vojska. Baš moćan prizor. Pitao sam ga kakvi su mu Boysi dosad ostavili dojam i općenito kakvi su kao grupa? Sa Sjevera je u tim trenucima grmilo - hoćemo pobjedu!
Nekad sam išao na utakmice'
"Upoznat sam sa Bad Blue Boysima. Boysi su navijački vrh Europe. Inače, i sam sam nekad bio ultras Betisa, išao na utakmice navijački. Obožavam ovo, dobru zezanciju, ekipu, navijanje... obožavam tu strast, ultras pokret i još uvijek tu strast imam u sebi. Neki od mojih prijatelja su sad ovdje na tribini za gostujuće navijače. Sad više nisam aktivan, jer pisana riječ i ultras pokret ne idu zajedno, novinari su navijačima neprijatelji, a moj posao je ipak moj posao. To su dvije nespojive stvari", odgovorio mi je Álvaro Borrego.
Ma nemoj? Pomislio sam. Dobro, kako za koga - rekao mu.
Kakve sličice, mi smo više za stickere
Ušao sam s njim dublje u priču. Pohvalio mi se onako naivno, poput zaigranog dječačića, da skuplja sličice ultrasa. Nisam ga pitao da li u albumu ima koju Boysa. Sumnjam da je to takav album, možda njihov neki domaći, sa španjolskim grupama. Koga uopće i boli briga za sličice... mi smo više za stickere.
Izgledaš mi kao lutkica iz Trsta
"Izgledaš kao casual hooligan?" Rekao sam mu. Nasmijao mi se... nije, ali voli tu briju, navijačku supkulturu. Ne izgleda kao lik za potući se, ali izgled često vara...
"Volim to. Volim tu navijačku energiju. Shvaćam ja sve, sukobi i sve to, kužim stvarno. To je dio toga. Moja strast je Ultras mentalita. Znam da su Bad Blue Boysi dobri na ulici, čuli smo svi i vidjeli ono s Legijom. Ovdje kod vas je navijačka džungla i kaos. Što se tiče tog kaosa, navijačke džungle, ulice, Boysi su jedni od najboljih u Europi u tom segmentu. Dijelim tu strast, ali ne podržavam noževe, to nikako. U Italiji, Grčkoj i nekim drugim zemljama se u sukobima koriste i noževi, lako za teleskope, palice, baklje i rakete".
'Volim navijačku strast'
U Hrvatskoj se navijači ne bodu. To nije stil sukoba, odmah sam mu dao do znanja. Prošlo mi je kroz glavu da su njegovi Španjolci, primjerice ultrasi Seville, poznati po čakijanju. Nisam mu to rekao. Možda sam trebao. U tom trenutku mi se stvarno nije dalo o tome. Samo bi se uzrujao, a stvarno je OK momak.
"Znam, ne kažem to da se u Hrvatskoj koriste noževi, ali ima svega u navijačkoj Europi. Baš prava džungla. Ali, volim ultras strast, scenu, baš volim."
'Stadion vam izgleda bizarno, čuo sam već o njemu'
Onda je upoznat i sa situacijom s Boysima u Grčkoj, tj što se u Ateni dogodilo po pitanju navijačkog osvajanja tuđeg teritorija?
"Dogode se dobre i loše stvari. Za mene, bez obzira na sve, navijači su pozitivci i priča mi je strast. Sad kad pričamo, gledam ovaj vaš stadion i drugačiji je nekako. Bili su neke moje starije kolege posljednji put na Maksimiru kad je nastupala Sevilla, pa su mi rekli za stadion da je neuobičajen, bizarnog izgleda".
'Među navijačima ima svega, a Betisovi su strastveniji nego Sevillini'
Dotaknuli smo se kratko i popularnosti u gradu Sevilli. Koga ima više - navijača Betisa ili Seville?
"Ma Betisa. Betis je star klub 116. godina, Sevilla doduše 119. Jednostavno, Betis je veći klub u navijačkim okvirima, navijači su strastveniji, ali u klupskim Sevilla ima više trofeja. Ali, u gradu Sevilli definitivno Betis. Betis je narodni klub s više navijača, iz različitih slojeva društva, dok je Sevilla gradska aristokracija. Na našem Estadio Benito Villamarínu koji prima 60 000 ljudi, uvijek ima više navijača nego što je to slučaj na Ramon Sanchez Pizjuanu. Uz to, Betisov stadion je i ljepši. Bilo gdje u svijetu da odeš, od Poljske do Rusije, ma bilo gdje, Kina valjda, uvijek ćeš naći navijača ili navijače Real Betisa. Među navijačima svih klubova, bilo da se radi o tvrdokornom jezgru grupe ili simpatizerima, ima dobrih i loših ljudi. Ima svega. Ultrasi nisu uvijek loši kakvim ih se često predstavlja u medijima, apostrofira", zaključio je Álvaro Borrego.
Nisam ga poslije više htio pitati za završni komentar utakmice jer je Betis remizirao (1-1) i ispao, a on izgledao pokislo. Što ćeš Álvaro, oko moje. Više sreće drugi put.
