Ovo nije samo obična knjiga o jednom nogometnom klubu i njegovim navijačima - kibicima, niti je ovo jedno obično književno djelo. Ovo je istina koju su komunisti htjeli zatrti kad su došli na vlast u Zagrebu.
Priča o ljubavi, strasti i povijesti
Ovo je priča o jednoj ljubavi, o povijesti jednog nogometnog kluba koji je, u stvari, bio mnogo više od toga. I čija je važnost utkana i u Dinamo. Građanski je, zapravo, isto kao i Dinamo, bio simbol Zagreba i Hrvatske.
Naslovna strana knjige Kibici purgera od Ivice Šute
Doktor znanosti - profesor povijesti Ivica Šute, redoviti profesor na odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, objavio je knjigu Kibici Purgera posvećenu navijačima Građanskog, slavnog kluba u međuratnom razdoblju od 1919. do 1941.
Moćna sila jednog vremena, točnije vremena tadašnje Kraljevine SHS, kasnije Kraljevine Jugoslavije - pretapa se u moćnu silu današnjeg vremena, a Ivica Šute na jedan je poseban, istraživački i zanimljiv način, ušao u meritum stvari i na papir izbacio zagrebačku navijačku tradiciju kakvu još niste imali priliku vidjeti.
Dinamo je nastavio tradiciju Građanskog kao hrvatskog nacionalističkog kluba. Za komunističku vlast nakon 1945., koja dolazi vladati Zagrebom, Građanski je predstavljao hrvatski nacionalistički klub.
Preuzeto iz knjige kibici purgera. Karikatura. Zagrebački 'Istočnjaci', 'drukeri' na legendarnom plotu. Stranica 76.
Građanski je predstavljao baš taj purgerski duh koji je također bio trn u oku tadašnjoj novoj vlasti koja je žudjela u javnost postaviti sliku radništva i radničke klase kao nositelje društva, a Dinamo je samo nastavio gajiti taj purgerski štih.
Purgeri
No, vratimo se mi u međuratno razdoblje koje pratimo.
Ne biste vjerovali, ali u periodu od 1919. do 1941. godine u Zagrebu su postojali navijači koji su u velikom broju išli na gostovanja, koji su napadali druge navijače i nogometaše, koji su na sve moguće načine branili čast kluba, grada i Hrvatske.
Nisi morao biti rođen u Zagrebu, ali ako si volio i poštovao Zagreb, ako si volio ovaj grad, onda si bio prihvaćen kao Purger. Imali su Purgeri svoje rituale, okupljališta, kafane, bilo je među njima glumaca, opernih pjevača... Imali su svoje transparente i tisuće ih je išlo u Beograd, Ljubljanu i Split. I bili su spremni na frku! Isto kao što su i danas spremni Bad Blue Boysi kad idu na gostovanja diljem Hrvatske i Europe.
Uistinu je nevjerojatan tadašnji obrazac navijačkog djelovanja i ponašanja koji je skoro pa identičan i današnjem, a važnost sukoba, tj. ulica, prije je isto bila bitna Purgerima kao i danas. I bili su, isto kao i danas, dobri u tome...
Kad je knjiga Kibica Purgera izašla, odlučio sam je obraditi kroz priču. No, neka priču priča sam autor ove knjige - Ivica Šute - koji je istražio svu dokumentaciju toga vremena.
Vrijeme kad je nogomet postajao velik
Isto tako, bilo je to jedno nezaboravno vrijeme kad je nogomet postajao velik.
Našao sam se s njim jučer prekoputa Filozofskog fakulteta u Zagrebu, u jednom obližnjem kafiću.
Približavajući se terasi zamijetio sam tipa sa šiltericom i naočalama na glavi kako sjedi sam za stolom. Izgledao mi je na prvu baš kao casual navijač koji se, onako odjeven u tamnu notu, skriva od znatiželjnih pogleda policije. Samo mi je kimnuo glavom da sjednem pokraj njega, onako, kao da je neka opasna, frkovita situacija. Uvod nije mogao biti simboličniji i bolji, krv mi je odmah proključala...
"Ma naočale imam jer sam pokupio neku alergiju, pa su mi malo natekle oči", odmah mi se opravdao i ispričao Ivice Šute koji je stvarno zanimljiv lik.
Slika iz knjige Kibici purgera - autor Ivica Šute- Nalazi se odmah iza naslovnice.
Izvadio je knjigu koju sam oduševljeno primio u ruke. U stvari, jedva sam je čekao dobiti da mogu početi čitati. Stavio sam je na stol, a na nju diktafon. I priča je mogla početi. I to kakva...
Kako se rodila ideja?
"Moja prvenstvena istraživačka usmjerenost je bila prema tom međuratnom razdoblju, ne samo Hrvatske i ondašnje jugoslavenske države nego općenito europske i svjetske povijesti. Negdje 2011., čini mi se, objavljeno je u hrvatskom prijevodu djelo jednog češkog autora. Čovjek se zove Karel Poláček, a knjiga Muškarci u ofsajdu. Knjiga je vrlo zanimljiva jer govori o tome kako se nogomet polako probio u javnost i sve sfere javnog života i svakodnevnih stanovnika Praga. I onda je on kroz tu jednu priču koja je pomalo humoristična počeo objavljivati sve najprije u novinama. To je izazvalo veliki interes praške javnosti, jer je prikazala sukob između navijača Viktorije Žižgov (trenutno se natječe u Bohemijskoj nogometnoj ligi koja predstavlja 3. razred nogometnih natjecanja u Češkoj) i Slavije Prag", priča mi u uvodu Ivice Šute, ispija gutljaj kave, i nastavlja:
"Kako je taj podlistak postao popularan, objavio je i knjigu koju je nazvao Muškarci u ofsajdu, a nakon toga je i snimljen film. To je zapravo bio primjer kako je nogomet polako ulazio u popularnu kulturu, ne samo u Češkoj nego i u čitavoj srednjoj Europi. Ono što je mene zapravo zanimalo je bilo - kako to da Zagreb nema nešto slično?!"
Pogledao je u prazno, pomalo onako zamišljeno i nastavio:
"U isto vrijeme, svi znamo da je Građanski bio jedan od najpoznatijih nogometnih klubova, ne samo hrvatskih i jugoslavenskih nego i europskih onog doba - od kojeg je padao jedan Liverpool, gdje su dolazili brojni treneri iz Europe - Englezi, Mađari itd. Svi znamo te velike priče o Građanskom, ali nikako mi nije bilo jasno, točnije bilo mi je čudno da jedan Zagreb nema navijačku priču tog vremena, a imaju Prag, Beč itd. Tu sam počeo malo kopati što ima tu zanimljivo, da bih onda opet došao do jednog Čeha - zove se Eduard Bass. On je napisao knjigu - Nepobjediva jedanaestorica", govori Ivica Šute.
Urek opak vođa
Radi se o izmišljenoj priči o jednoj nogometnoj momčadi iz Češke koja putuje po čitavoj Europi i svijetu, isto napravljena onako u češkom zafrkantskom stilu. Izašla je 1926. godine i odmah je bila prevedena na hrvatski jezik što je zanimljivo. Taj Eduard Bass, kad njegova nepobjediva jedanaestorka dolazi u Zagreb, odjednom spominje navijače Građanskog. Spominje jednu osobu koja će se poslije pokazati glavnim protagonistom i vođom Kibica Purgera tih dvadesetih godina prošlog stoljeća - Vjekoslava Lojzeka Ureka - muškarca visokog gotovo metra i teškog 115 kilograma.
Preuzeto - karikatura iz knjige. "Slika 32. Žandar uzvraća udarac. U navijačkim neredima policija je imala pune ruke posla. Nogometni kibici, Svijet, br 26, 24. 12." - knjiga Kibici purgera - autor Ivica Šute.
"On se proslavio u incidentu s igračima Juventusa. I sad se u priči Eduarda Bassa spominje da, kad su došli u Zagreb, prvo su se morali paziti kibica Građanskog, odnosno vojvode Ureka. Jer, već po dolasku na Glavni kolodvor bojali su se da ih Urek sa svojim ljudima ne bi napao palicama, šibama od trešnje kojima su on i njegova ekipa mlatili suparničke navijače. Što je još zanimljivije, Emil Perška, koji će na kraju biti jedan od glavnih protagonista čitave ove priče, tadašnji novinar, prije toga velika nogometna zvijezda Građanskog i jugoslavenski reprezentativac koji je inače bio i karikaturist, on je napravio karikature tih navijačkih tučnjava u ono vrijeme."
Inspiracija za knjigu
Emil Perška, priča mi dalje Ivica Šute, nacrtao je te kibice kako tuku kišobranima, kako se obračunavaju sa sucem itd. To je pokazalo da je ta priča bila itekako aktualna, da je taj "neki" Urek bio vojvoda kibica. I tu je Ivica Šute počeo istraživati. Gledati prije svega što je o tome dosad pisano, a pisano je jako malo - gotovo ništa. I inspiracija za knjigu mu je došla...
Tada je potpisniku ovih redaka vrijeme kao da je stalo. Kao da nije bilo nikog, kao da se našao u neko drugoj dimenziji, u tom vremenu. Pretvorio sam se u uho. Uslijedila je čista navijačka priča, navijanje, masovnost i ono meni najzanimljivije, zbog čega mi proključa krv, a srce počne lupati brže - sukobi tj. ulica. Ali, idemo redom...
"Iz tog nekog znanstvenog rakursa - veliki utjecaj na mene imala je knjiga jednog pisca koji ju je napisao 1926., a knjiga glasi u prijevodu - Živjeti na rubu vremena. E sad, zašto je ta knjiga meni bila zgodna je zato što on čitavu tu povijest tih kotrljajućih dvadesetih - o razdoblju i promjenama u Europi nakon Prvog svjetskog rata - prikazuje kroz tu jednu godinu - 1926. A ja sam, poučen iz njegovih primjera, uzeo također tu 1926. kao godinu na rubu - gdje su se stvarno u tom navijačkom svijetu dogodile tri, za Zagreb, važna događaja. Prvo je bio taj veliki incident - tučnjava u Koturaškoj gdje je bio stadion Građanskog, kad su kibici provalili na teren i pretukli igrače Juventusa. Tada su i prekinuti nogometni odnosi između jugoslavenskog i talijanskog nogometnog saveza. Niti jedan talijanski klub nije došao u Jugoslaviju sve do utakmice pomirenja 1937."
Kibici Građanskog bili su i više nego nezgodni, noćna mora suparničkim navijačima bilo gdje, ne samo u Zagrebu...
Masovnost i strast
"Te godine održano je i finale jugoslavenskog državnog prvenstva u kojem je Građanski postao prvak Jugoslavije, koje je također bilo obilježeno incidentima kad su kibici Građanskog na tadašnjem igralištu Concordije u Tratinskoj provalili na teren i došli u sukob sa žandarmerijom. Taj spektakularni navijački vlak s nekoliko tisuća kibica iz Zagreba je otišao u Ljubljanu. Tako da sam ja krenuo od te 1926., ali sam poslije shvatio da je priča puno šira i da se doslovce širi u različitim smjerovima. Onda sam se odmaknuo isključivo od 1926. i probao sam tu priču složiti od početka."
I klupko se počelo odmotavati...
"Počeo sam je slagati od osnutka Građanskog i pojave tzv. nultih kibica, pa do kraja međuratnog razdoblja jer sam se ograničio na 1941. - ne zato što je priča o kibicima stala. Dapače, ona se može ispričati i u jeku Drugog svjetskog rata pa sve do gašenja Građanskog, nego zbog toga što mi nestaju zapravo glavni protagonisti te priče, a to su ta rivalstva koja su bila između zagrebačkih i beogradskih klubova, zagrebačkih i splitskih klubova. Činilo mi se da se ta priča može zatvoriti, a tom 1941. i raspadom jugoslavenske države. "
Također, kako mi je to Ivica Šute naglasio, ova knjiga Kibici Purgera se bavi novinarima i novinarskom profesijom, jer zapravo da nije bilo novinara mi ne bismo imali izvore za priču, nego je Šute kibice mogao oživjeti i doživjeti kroz novinarske članke i neke novinare.
Jedan od njih je bio spomenuti novinar zagrebačke Večeri Emil Perška. Bio je tu sad već pokojni Zvonimir Magdić Amigo koji je pisao o Građanskom i toj atmosferi međuratnog nogometa, kao i Miroslav Tomašević koji je bio novinar Vjesnika i radio monografije o povijesti Dinama, a dotaknuo se Građanskog. Spašavao je tu priču od zaborava. Zato knjiga Kibici Purgera i je na neki način i posveta novinarskoj profesiji kao takvoj.
Navijači spona koja se ne može ignorirati
"Objasnit ću zašto mislim što dosad uopće i nije o tome pisano. Teza je knjige Kibici Purgera Građanski - 26. travnja je obljetnica osnutka kluba baš kad Dinamo igra protiv Varaždina doma. Građanski je, naravno, osnovan 1911. Međutim, ono što je meni važnije oko tih prijepora - je li Dinamo nasljednik Građanskog itd. - to je čak manje bitno. Duh zagrebačkog nogometa, purgerskog nogometa, se vidi kroz kibice i da su tu upravo navijači ta spona koja se ne može ignorirati. Sve karakteristike koje imaju BBB-ovci danas imali su Istočnjaci, posebna skupina kibica na toj istočnoj tribini. Kibici su se u Koturaškoj naslanjali na ogradu, na taj plot, kako bi bili bliži sucu i suparničkim igračima, da bi stvarali pritom veći pritisak. Taj plot se s vremenom već savio od naslanjana mase. Rekli su da ga ne diraju. Bili su stvarno ludi."
Preuzeto iz knjige Kibici purgeri. Slika 25. Ovako su 'Istočnjaci' bodrili svoje Purgere.
Kad smo kod tribina, na nekadašnjem stadionu u Koturaškoj - bila je i socijalna diferencijacija. Mlađa ekipa - drukeri (današnji Ultrasi) kako su ih zvali, kao i općenito kibici kao takvi (generalno navijači, ali i Ultrasi), oni su dolazili na Istok jer je zapadna tribina bila mirnija i skuplja, a Istok je bio baš poznat po navijanju. Urek im je bio vođa dvadesetih godina prošlog stoljeća, vođa Istočnjaka. U biti, Istočnjaci su pandan danas Boysima na Sjeveru.
Prelamanje političkih događaja, palice i sukobi
U cijeloj priči prelamaju se i politički događaji...
"Među tim Istočnjacima je bila udarna jezgra koji su bili hanaovci. HANAO je bila organizacija - Hrvatska nacionalna omladina - koja je služila kao otpor Orjuni (Organizacija jugoslavenskih nacionalista), tj. jugoslavenskom unitarizmu i centralizmu. U Zagrebu je bio veliki broj hanaovaca, ali tukli su se i po Vukovaru, Gospiću, bilo ih je po čitavoj Hrvatskoj, ali u Zagrebu najviše. Hanaovci su služili kao otpor orjuni i sukobljavali se s njima, a neki su kibici i smrtno stradali. U Zagrebu su bile masovne demonstracije kad je poginulo troje ljudi 1928., a ono što se ne zna da su u demonstracijama sudjelovali i kibici, točnije dvojica poginulih su bili kibici Građanskog - Istočnjaci. Onda taj Zvonimir Topolnik, koji je bio hanaovac, umro je od tuberkuloze mlad. Bio je poznat po tome što je prvi ulazio u teren. On je bio jedan od vođa hanaovaca u Zagrebu. Bio je veliki navijač Građanskog, a zbog izgreda je bio izgnan u rodno Livno. Kao mlad, sa 29 godina, 1931. godine je umro od tuberkuloze, a na sprovodu na Mirogoju, unatoč diktaturi i policijskoj represiji, okupilo se čak oko 150 ljudi. Urek, koji je imao gostionicu u Gundulićevoj 29, tamo se okupljala prva ekipa Istočnjaka, dogovarali su se o svemu. Jednom prilikom, Talijani, odnosno Juventus, došli su u Zagreb i neprimjereno su se ponašali tijekom boravka u gradu. Naime, dan prije utakmice igrači Juvea bili su na prvenstvenoj hazena utakmici na Miramarskoj cesti. Na opće zgražanje publike jednom je ratobornom Talijanu ruka malo poletjela prema jednoj igračici Željezničara, hvatao ju je rukama kad je ova izvadila korner. Talijani su bili dosta bahati, a ponašanje prema hazenašicama se nastavilo. Ta informacija je došla do Istočnjaka koji su se odlučili osvetiti. Pretpostavka je takva da su se Urek i ekipa dogovorili vratiti igračima talijanskog kluba kad izađu na teren u Koturaškoj. Najveći i najproblematičniji Talijan, branič Luigi Allemandi, igrač koji je rukama hvatao damu, inače je bio jak i rabijatan i svi su ga se bojali. I prilikom jednog prekršaja baš kod Istoka, ekipa je batinama i šibama trešnje preskočila ogradu i baš taj Urek ga je spetardirao, nije htio nikog drugog već samo njega jer je bio najveći krivac u njegovim očima. Ureka su tada bili priveli, završio je u zatvoru i ekipa istočnjaka, prva ekipa, ga je posjećivala. I zanimljivo, ali kad je Urek išao u Beograd i Split s ekipom, nosio je uvijek palice sa sobom. U Ljubljanu ih nisu nosili, ostavili su ih u vagonima jer su pretpostavljali da frke neće biti", objašnjava Ivica Šute.
Preuzeto iz knjige Kibici purgera od Ivice Šute. Ovdje možemo vidjeti barikade ispred kavane 'Corso' na kojima su se nalazili kibici Građanskog. Ranjeni manifestanti u Zagrebu - kako se navodi u knjizi na istovjetnom mjestu kao i ovdje.
'Divna su rasa ti Hrvati'
I za kraj, jedna priča i lik koji prikazuje i dočarava vrijeme prije baklji, topovskih udara, signalki, strobova...
U biti, Slavko Barta i njegove patrone dinamita koje je majstor ispaljivao iz usta (nastupao je pred publikom) su bile preteča bakljada i gruvanja topovskih na tartan stazama u Zagrebu, općenito pirotehnike kao takve. Može se to tako okarakterizirati.
Slavko Barta će mnogim navijačima koji ovo budu čitali, kao i knjigu, biti posebno zanimljiv. Radi se o pravom i istinskom domoljubu, "Zagrepčaninu, divu i dobričini iz tipične purgerske Vlaške ulice" - kako se navodi u knjizi Kibici Purgera, tj. kako se opisuje. "Od mladih je dana hrvao, boksao i vježbao u tzv. štemanju. Pariške novine su ga nazivale hrvatskim Herkulom kojem je boksačka federacija zabranila boksanje jer bi svaki njegov jači udarac bio smrtonosan za suparnika. I još su, aludirajući na njegovu snagu pridodali, a domaći tisak s ponosom prenio, da su divna rasa ti Hrvati. Isto tako, jednom je Slavko Barta morao reagirati kad su ga najavili kao Jugoslavena, jer se on uvijek i samo izjašnjavao, u svakom svom intervjuu novinarima i na svakom nastupu isključivo kao Hrvatom. 'Molim vas, izbrišite ovo Jugoslaven, ja nisam Jugoslaven, ja sam Hrvat", stoji u knjizi Ivice Šute koji o njemu priča:
"Slavko Barta. E, taj je bio poseban lik. Imao je u ustima - patrone dinamita, ispucavao ih je iz usta. Kad ih je ispalio na jednoj utakmici protiv beogradske Jugoslavije, ponosno je rekao da mu nije žao što će platiti kaznu, jer da je imao još jednu, čulo bi se skroz do Beograda".
Preuzeto iz knjige Kibici purgera. Slika 143. najjači kibic purgera - Slavko Barta iz Vlaške ulice. Velika športska senzacija našeg Zagrebčana. Večer, br 1967, 15.6.1927., 6.
