Utakmicom protiv Tottenhama, na prekrasnom i bezbeli rasprodanom Giussepe Meazza stadionu, za Inter danas započinje prva Liga prvaka nakon šest godina.
To je, uzgred kazano, dvadesetiprva sezona u kojoj pratim ovaj fantastični klub.
Te 97. godine dvadesetog stoljeća, koja je započela jedne srijede, a koju sam kao desetogodišnje dijete vjerojatno dočekao negdje s roditeljima uz prskalice, BillClinton je započeo svoj drugi, ali kako ćemo s vremenom saznati, ipak ne četverogodišnji mandat. SlobaMilošević nakon prvotnog nijekanja, priznaje izbornu pobjedu opozicije s kraja prethodne godine, Rusku svemirsku postaju MIR zahvatio je manji požar, a Picassova Stete de femme biva ukradena iz londonske galerije.
Tjedan dana kasnije – Apollu ili u čijem je već božanskom resoru umjetnost, hvala – i pronađena.
Iste te godine Engleski pacijent je dobio Oscara za najbolji film, laburisti se s TonijemBlairom (a ne DragutinomLesarom) po prvi put nakon 18 godina vraćaju na vlast u Britaniji, Katrina and the wawes s pjesmom ‘Love is the way’ pobjeđuje na euroviziji, a IBM-ov Deep blue matira GarryjaKasparova i time postaje prvi kompjuter koji je pobijedio svjetskog šahovskog prvaka. Hong Kong, nadalje, postaje kineski, neki luđak ispisuje Versacea iz živih pred njegovom vilom u Miamiju, SteveJobs se vraća u Apple, umire MajkaTereza, ali i princeza Diana, Notorius B.I.G., te RoyLichtenstein…
Međutim, najvažnije od svega – barem za ranije spomenuto desetogodišnje dijete koju je tu godinu dočekalo u društvu roditelja s prskalicama u ruci – Ronaldo Luis Nazario De Lima prelazi u Inter.
A, time se, uz sve te nabrojane smrti, nešto, evo, i rodilo; moja ljubav prema crno-plavima iz Milana!
Ronaldova magija
Ronaldo Luis Nazario De Lima, čovjek zbog kojega sam dakle i počeo navijati za Inter, u klub nije stigao iz Barcelone, kako su mnogi tada mislili, već – kako će vrijeme pokazati – s neke druge planete…
Kasnije će on otići dalje. Prvo u Real, a onda i u A.C. Milan, te tako postati jedan od rijetkih nogometaša koji je zaigrao za oba najveća rivala u Španjolskoj (Barsa i Real), te Italiji (Inter i Milan), a kojega, nota bene, zbog toga niti jedna navijačka skupina ne mrzi.
Baš naprotiv – svi ga obožavaju!
Ja sam, međutim, i nakon njega ostao u Interu.
To razdoblje je, ne moram posebno spominjati nikome tko i najmanje prati taj divni sport, za mene kao navijača bilo i više nego okrutno. Osim jednog Kupa Uefe osvojenog već na samom početku tog navijanja, prilikom kojega je Ronaldo postigao onaj prekrasan pogodak kada je na biciklu provozao Lazijevog golmana Marchegiani, sigurno ste ga vidjeli barem na Youtubeu, te par bezvrijednih trofeja ni malo prestižnog talijanskog kupa, Inter nije, jebatga, ništa osvojio. Godina 2002. bila je posebno teška jer smo u zadnjoj utakmici protiv Lazija izgubili prvenstvo koje je po svemu prikazanom, a pogotovo onome kako je BoboVieri te sezone nemilosrdno trpao, svakako moralo biti naše.
Umjesto dakle, na vrhu po prvi put nakon 1989., završili smo na trećem mjestu. Pretekli su nas i Juve i Roma.
Laziu ta utakmica, uzgred kazano, nije ništa značila, a meni – jednom uplakanom i zaluđenom petnaestogodišnjaku – sve!
Elem, da sada ne nabrajam sve Interove poraze, a kojih je bilo itekako mnogo, i uglavnom su svi bili podjednako tragični i neshvatljivi poput toga iz 2002.g., navesti ću samo da je čak i to razdoblje, za navijače crno-plavih bilo u neku ruku dobro.
Uz takve zvijezde rezultat nije bitan
Moratti je sumanuto trošio, najbolje svjetske trenere mijenjalo se kao od šale, a igrači koji su u tom razdoblju prošli kroz Interovu svlačionicu bili su toliko fenomenalni da rezultat više i nije bio toliko važan. Bilo mi je dovoljno vidjeti onaj zarazni osmijeh AlvaraRecobe, repić RobertaBaggia ili, štajaznam, impozantnu pojavu OmaraGabrielaBatistute i ja sam, kao navijač, bio sretan. A, takvih igrača u Interu je bilo možda i više nego bilogdje drugdje na svijetu…
Čileanac IvanZamorano i njegova matematička jednadžba na leđima, Djorkaeff koji je došao kao napadač da bi se odmah zatim povukao u vezni red kada je vidio konkurenciju, Kanu kojega niti jedan domaći sportski komentator neće spomenuti bez da podsjeti na njegove probleme sa srcem i veliki broj kopačke. NicolaVentola, nadalje, talijanski ljepotan, pa šmeker Pirlo kojega je svakako trebalo zadržati, legendarni JavierZanetti, ali i onaj C. Zanetti, pa Simeone, Seedorf i turski pučist HakanSukur.
Narkoman Mutu, Emre, Kallon s trojkom na leđima, DiBiaggio, Dalmat i AdrianoImperator.
Crespo, SegioConseisao i ObafemiMartins…
Jebeni Brnčić!
Od 2004.g., istina, Interu je krenulo i na rezultatskom polju. Osim ZlatanaIbrahimovića koji se priključio 2006., tome je svakako doprinjelo i otkrivanje velike afere o namještanju utakmica i potplaćivanju sudaca, a u kojoj je raskrinkana Juventusova tajna uspjeha, te zbog čega je Interu za “zelenim stolom” naknadno dodijeljeno jedno nepravedno izgubljeno prvenstvo. Najveći konkurenti su im izbačeni iz prve lige ili znatno oslabljeni, pa su i četiri naredna Scudetta – unatoč Manciniju na trenerskoj poziciji – lako osvojena.
Najveći uspjeh, međutim, i kruna svega, te nagrada za sve navijače koji su bili uz klub u doba koje se i na Wikipediji navodi kao, citiram;’teško razdoblje’, došla je 2010.g. kada je Inter kao prvi talijanski klub u povijesti osvojio trostruku krunu: Prvenstvo – Kup – Liga Prvaka! (Par mjeseci kasnije osvojili su i Svjetsko klupsko prvenstvo, ali to se podrazumijeva)
JoseMourinho koji je na vrijeme uskočio umjesto Mancinija, podario je tako ovoj mojoj navijačkoj generaciji ono što je veliki ‘Il Mago’, HelenioHerrera, učinio onima koji su 60-ih godina prošlog stoljeća imali tu sreću da prate Inter u eri poznatoj u nogometnoj povijesti i kao ‘Grande Inter’.
Trebao sam držati jezik za zubima
‘Nakon ovoga…’, podviknuo sam te 2010.g. u predvorju hotela Antunović gdje sam spletom nevjerojatnih okolnosti gledao kako Milito, još jedan genijalac, ali samozatajan, lomi kićmu Van Buytenu i postiže drugi gol u finalu Lige Prvaka protiv Bayerna,”ne moramo ništa više osvojiti!”
“I to…”, poentirao sam snažno pred nekoliko svjedoka,”narednih 10 godina!”
Osam godina i nula trofeja nakon toga – na početku ove nove sezone, za mene dvadesetiprve, koju ćemo u Ligi prvaka nadam se otvoriti pobjedom nad na početku teksta spomenutim Tottenhamom – pitam se nisam li možda ipak trebao držati jezik za zubima.
Sada, naime, u Interu više nema ni tako genijalnih igrače, ali i zanimljivih likova poput svih ovih ranije nabrojanih i TaribaWesta kojega sam zaboravio spomenuti, a koji bi sve te teške poraze koji su, jebatga, vjerojatno pred nama, pa mislim čak i u ovoj Ligi prvaka, činili ipak nekako podnošljivijima.
Pa ipak, ljubav spram ovog crno-plavog dresa – a zbog koje ću s istim žarom i pozornošću popratiti ovu sezonu kao i onu od prije 21 godinu te se nadati ponovnom osvajanju trostruke krune – i dalje je tu!
