Veldin Karić, prepoznatljivi lik hrvatskih nogometnih travnjaka u karijeri je promijenio čak 12 klubova, od FK Željezničara davne 1992. godine, preko Vojvodine, Marsonije, Torina, Lugana, te povratka u Hrvatsku (Varteks, Dinamo, Inter, Marsonia...), da bi karijeru završio 2009. godine u Samoboru.
Osim po brzini i snažnom udarcu, mnogi će ga pamiti po bujnoj kosi, koja je i danas na svom mjestu, a o svom bivšem i sadašnjem životu progovorio je za Sportske novosti.
Ovo se pamti
"Ako me Ćiro nije ošišao, nema šanse da ikad skratim kosu. Znaš, to zahvaljujem njegovoj supruzi. Jednom sam u šetnji Varaždinom naišao na Ćiru i suprugu i on je pita: 'Je l’ tako da se mora ošišati, da mu je kosa užasna?' A ona kaže: 'Ne, baš mu lijepo stoji, neka je ne šiša'. Ćiri nije bilo drago, ali više nikad mi nije rekao ništa, frizura je preživjela", priča 38-godišnji nogometaš.
Po prvi put je javno progovorio i o svojoj životnoj drami, u ratnom Sarajevu je već bio na redu za streljanje...
"Igrao sam u željezničaru, u napadu s Marijem Stanićem, bio sam presretan, volio me trener Starovlah. Onda je došao rat. Bježao sam po ulicama, sklanjao se iza kanti za smeće, izmicao se snajperistima. Onda su me uhapsili, odveli na Pale. I već su mi presudili, optužili su me da sam špijun, a jedan je mladić u mene uperio pušku. Bio je navijač Želje i ja sam mu pokušavao objasniti tko sam, ali on je rekao da me ne poznaje, da ja nisam taj Karić. Bio sam gotov, slušao sam i gledao kako ljude strijeljaju, ja sam trebao biti sljedeći".
No, dogodilo se čudo...
"Prepoznao me je jedan od mojih trenera iz mlađih kategorija, nazvao Starovlaha, koji je iz Novog Sada nazvao ove na Pale i rekao im da me ne diraju. Poslao je po mene helikopter i odveo me u Beograd. Jedini uvjet bio je da potpišem za Vojvodinu, to sam i učinio. Došao sam u Novi Sad , izgledalo mi je kao da sam u New Yorku, ljudi piju kavu u kafićima, curice šeću... Nevjerojatno. Godinu dana nisam znao za obitelj niti oni za mene. Tada je tata Ede Mujčina (Edin i Veldin su bratići) slučajno na radiju slušao prijenos utakmice Vojvodina - Partizan i čuo moje ime. Odjurio je do mog oca i rekao mu da sam živ, ovaj nije vjerovao. Onda su iduće subote opet slušali prijenos i otac je čuo da sam doista živ. Zato danas uživam u životu. Sve drugo prođe, nestane, samo prijatelji i obitelj ostaju. Tako i ja razmišljam, kažem, ono materijalno mi puno ne znači. Glavno da se ima za osnovne potrebe, više mi ne treba. Igram još tu ti tamo, treniram i dalje, napravim 400 sklekova svaki dan osim subotom i nedjeljom. I ovakav bih mogao igrati u Drugoj ligi danas. Ali to je loše. To govori kakva nam je Druga liga".
Život ga nije baš mazio, ali na kraju je sve ispalo više nego dobro.
"Roditeljima sam sredio kuću, sebi također, a sve ostalo dao sam djeci. Oni žive u Varaždinu, oni su danas moje bogatstvo. Ja imam za kavicu i društvo, to je dovoljno. Bacim 'stoticu' u kladionici, kao i svi, živim normalno. Skromno, nema razbacivanja, ti dani su prošli. Prošlo je vrijeme BMW-a i Mercedesa, sad sam zadovoljan Opel Astrom. Uživam, lijepo mi je. Nakon svega što sam prošao, stvarno mi je super".
Trenutno, kako sam kaže, 'ne radi ništa'.
"Idem na trenersku Akademiju, želim s prijateljem otvoriti nogometnu školu. Vjerojatno u Varaždinu, ovdje u Brodu nema smisla. Puno je talentirane djece, ali ovdje je sport umro, nema budućnosti. Varaždin je idealan, moj grad", zaključio je Veldin.
