Niko Čeko bio je suigrač Tončiju Gabriću u Hajduku i veliki prijatelj, ne samo Tončijev, nego i prijatelj Milene, supruge Tončija Gabrića. Niko je veliki prijatelj obitelji Gabrić. Jako ga je pogodio prerani i iznenadni odlazak njegovog Tončija. Inače je pričljiv tip s kojim možeš pričati o svemu - satima. Ovog puta, ostao je bez teksta, iako je pronašao riječi na kraju, ispričao nam neke detalje, ali teškim glasom. U četvrtak ujutro smo se čuli s njim, na dan komemoracije, ispraćaja i pogreba velikog hrvatskog golmana koji je preminuo u ponedjeljak u 63.
"Teško je pričati u ovoj situaciji o Tončiju. Bez riječi sam, ne znam stvarno što bi kazao. Jednostavno, Tonči je bio tako dobar lik da o njemu, da netko želi, ne može ništa loše reći. Ja za sebe mogu reći i pronaći deset loših stvari, mogao bi, ali o njemu ništa, jer on nije imao loših stvari. Bio je osebujan, dobar, ljudina... nit' je dirao u koga nit' je njega to zanimalo. Bio je jedna vrsta boema. Čudo od čovjeka. Volio je ljude, muziku, društvo, lijepo pojesti, čašu vina. Meni kad je Milena javila da je umro, taj trenutak nikad, dok sam živ, neću zaboraviti. Odrezalo me u nogama", kazao je u uvodu za Net.hr Niko Čeko.
Otvorio nam se Niko, iako je pričao teškim glasom...
"Znali smo se Tonči i ja 30 godina, ako ne i više. Družili smo se za vrijeme igračkih dana dok sam igrao u Hajduku, živio u Splitu, prošli sve i svašta. Nije mi jasno da se borio za život, da je bio bolestan, ali nikom to nije govorio. Nije htio opterećivati nikog, eto, takav je bio. Nije se žalio niti ikog opterećivao time. Svi smo u šoku da čovjek jednostavno nije tražio zdravstvenu pomoć niti pomoć ikog od nas", priča Niko Čeko.
"Nitko od nas nije znao da je bolestan. Ma, Tonči je bio jedan jedini, jedinstven. Imali smo mi naših dogodovština za knjigu napisati. Jednostavno, ne mogu vjerovati da ga nema više. Nikad nisam od njega osjetio zavist, ljubomoru, da mi je kazao krivu riječ. Nikad nije bio zloban, iako nije on volio puno ni pričati. Uvijek je bio korektan. Da je netko snimao film, to bi bila vrhunska komedija. Čudo su bili ti dani u Hajduku s Tončijem. Sad kad pričamo o njemu, ima jedna anegdota koja mi sad pada napamet. Igrao se onaj 'krvavi derbi' 1996. u Zagrebu i gubili smo 2-0. Tonči je bio na golu, zabrinut zbog razvoja situacije na terenu", otkrio nam je Niko Čeko i nastavio:
"Bio neki prekid sa strane i ušao je Zoran Slišković za Dinamo, ne znam koga je mijenjao. U jednom trenutku Tonči gleda, ne sviđa mu se baš situacija, gleda u mene kao da me traži pomoć. Stojimo redom Tonči, Zlatko Dalić, Jozinović... stajali smo na pet metara i govori meni Tonči - Nikice, Nikice, napravi nešto, učini nešto da ne dobijemo 3-4-5 komada. Počeo se smijati, kažem mu - što da učinim, da ih 'pobijemo' pola, pa da izjednačimo? Palo meni na pamet nešto i Zorana Sliškovića ja udarim, čovjeka kojeg znam čitav život, zavaljam mu šamar u pet metara nakon što sam ga pozdravio kad je ušao u igru, rekao mu da mi je drago što igra, bio neki korner pa ovaj ušao na pet metara i ja tras. I dan danas se zezamo Zoran i ja na taj račun. Utakmicu je sudio Željko Širić, moj kum. Nakon što sam Zorana udario, ovaj mi vrati i udari me koljenom u leđa, negdje između leđa i stražnjice. I Željko Širić mu dao crveni za to, taman je tu negdje stajao. Završilo je 2-1 za Dinamo, imali smo još par šansi, ali nismo zabili."
Priča ide dalje, nije jedina...
"Idemo mi u svlačionicu i kaže meni Tonči - hvala ti da ne doživimo katastrofu, moramo se paziti, čuvati, samo što si Sliškoviću ono napravio? Kažem mu - dao si mi ideju u sekundi što da napravim. Rekao mi Tonči na to - pa di ti je to palo napamet? Uvijek je bilo nekih dogodovština. Svakog dana je bilo u svlačionici nekih dogodovština. Ili anegdota kad smo se vraćali 1996., iste godine iz Pule s gostovanja. Prosinac 1996. Hajduk s Istrom odigrao 1-1, ja dao gol iz penala. Momčad je sutradan išla u Trst u shopping, Tonči i ja autima išli nazad. Ja vozio jedan, on drugi, jer se dio ekipe vraćao u Split. Među putnicima su bili Steve Horvat i Josip Skoko, naši ljudi iz Australije. Stanemo u Rijeci gdje je Tonči branio, zapnemo u slijepoj ulici, što sad? Padne meni napamet. Odveo sam ih u jedan kafić, okrenuo broj i došao mi čovjek s kožnim jaknama po diskontnim cijenama. Tonči gleda i ne vjeruje, ja se smijem. Nikad tog čovjeka neću zaboraviti. Bio je Tonči poseban, jedan jedini. Nitko nije bio kao on. Neka mu je laka hrvatska zemlja koju je toliko volio", završio je Niko Čeko.
POGLEDAJTE VIDEO: Naslijeđe Tončija Gabrića je ogromno: 'Na to bogatstvo njegova obitelj treba biti ponosna'
