Možda nam analogija neće biti baš primjerena, ali najbolje će dočarati u kakvom se stanju nalazi nekada najjači klub Europe. Barcelona je već dugo bolesna. Riječ je o dugoj i teškoj bolesti koja već dugi niz godina, polako, ali temeljito, nagriza Blaugranu i to, onako podmuklo, iz temelja. Bolest je to za koju se itekako zna, ali se s nje sustavno, godinama, skretao pogled. Premda se tu i tamo nazirala nada da bi se Katalonci mogli oporaviti, da bi sve opet moglo biti kao prije, sada se ipak čini kako su to bile samo sitne devijacije s puta na kojem se Barcelona nalazi. A taj put, taj put vodi prema dolje.

Gdje je to Barcelona pogriješila, kada se to tako teško razboljela, kako je od europske nogometne velesile koja u svojim redovima ima najboljeg igrača svih vremena, došla u situaciju da ih se već u osmini finala Lige prvaka rastavlja na proste čimbenike? Kako si mogu dozvoliti da ih netko u Ligi prvaka, na najvećoj pozornici nogometnog svijeta netko rastavi s 4:1 na njihovu terenu i to samo pola godine nakon što ih je Bayern deklasirao s 8:2 u četvrtfinalu prošlosezonske Lige prvaka?

Delikatna situacija

Kako su se doveli u situaciju da u godinu dana dva puta ispadnu iz utrke za naslov već na zimu? Kako je moguće da su u svega nekoliko godina razorili svoju La Masiju, najbolju akademiju u Europi? Ironično, kako je moguće da i ta razorena La Masija svejedno izbaci unazad dvije godine četvoricu ili petoricu vrhunskih igrača, a Katalonci ih u kratkom periodu sve uspijevaju ugušiti? Kako je moguće da im klubovi, poput, eto, Dinama, preotimaju mlade zvijezde iz omladinske škole?

Kako je moguće potrošiti milijardu eura, u nazad nekoliko godina, na transfere i da pritom niti jedan od dovedenih igrača ne može nositi epitet pojačanja? Kako je moguće da klub čije je geslo "više od kluba" postane, de facto, sinonim za loš, nekvalitetan i zastario nogomet? Kako je moguće da klub poput Barcelone već desetak godina, konkretnije od odlaska Pepa Guardiole, ne može pronaći kvalitetnog trenera? Kako je moguće da su više od milijardu eura u dugu? Kako je moguće da na jednog igrača, makar se on zvao Lionel Messi, troše u četiri godine 555 milijuna eura? Kako je moguće da više nisu u stanju privući i dovesti igrače A kategorije? Kako je moguće da im pred nosom puno manji klubovi otimaju igrače?

Tko je kriv za takav rasplet i zašto se sada jako teško mogu izvući iz ove delikatne situacije? Pitanja su to na koja je nije lako dati odgovor i svakako je nezgodno uperiti prstom samo u jednu osobu, ali u Barceloninu slučaju to se čak i može objasniti.

'Downfall'

Najlakše, a opet i najispravnije bilo bi okriviti loše, ali dosita loše vodstvo kluba. Sada već bivši šef, Josep Maria Bartomeu, klub je, sada je to očito, vodio stihijski, bez jasne vizije i strategije, bez provođenja nekih dubinskih, vanjskih ili unutarklupskih, analiza, pogodujući isključivo jednom igraču i podređujući mu sve ostalo samo kako on ne bi zagazio izvan svoje komfort-zone. Bartomeu je klub, a sada se to najbolje vidi, držao na aparatima. Impuls tom uređaju davao je Lionel Messi, on ih je držao na životu, ali samo do onog trenutka dok nije uvidio da klubu vjerojatno više nema spasa.

Otprilike u ovo doba prošle godine počeo je, kako bi Englezi rekli, "downfall", Barcelone. Da ne duljimo, jer priča je ionako već sažvakana, igrači Barcelone pobunili su se protiv Uprave, prvo zbog onog PR skandala i ocrnjivanja vlastitih igrača na društvenim mrežama, a onda i zbog drastičnog i nenajavljenog rezanja plaće. U međuvremenu se Uprava kluba rasula i na kraju je ostao samo Bartomeu koji je u svega nekoliko mjeseci izgubio kontroli nad svime, a ponajviše nad Messijem. Klub je tada vodio trener Quique Setien, kojem igrači nisu niti dali priliku i gotovo da su mu okrenuli leđa u prvih mjesec dana njegova mandata. U nastavku sezone su uspjeli toliko pasti u formi da su prepustili vodeće mjesto Real Madridu, koji zaista nije igrao naročito dobar nogomet i isto je bio u svojevrsnoj krizi i na koncu su se oprostili od Lige prvaka na najsramotniji mogući način.

Dugovi i skandali

U ljetnom prijelaznom roku, to jest, početkom ove sezone, izbio je onaj vrlo ružan skandal s Messijem, koji je želio odmah otići, ali se Bartomeu zainatio, pozvao se na odštetnu klauzulu od 700 milijuna eura i prijetio odlaskom na sud i dugogodišnjom parnicom. Messiju je dodatno skočio tlak kada je novi trener Ronald Koeman dobio zeleno svjetlo za čišćenje svlačionice i kada je otjerao Luisa Suareza, inače vrlo dobrog Messijeva prijatelja. Nakon toga je Argentinac krenuo u bojkot te se grčevito borio za odlazak. No, vidjevši da Bartomeu neće popustiti i da će vjerojatno morati na sud, gdje bi izgubio previše vremena i vjerojatno bi bio izbačen iz momčadi, Messi se posuo pepelom i odlučio je ostati još godinu dana, odnosno, do isteka ugovora.

Svi su mislili da će Messijev "labuđi pjev" u Barceloni biti grandiozan i da će se o njemu pričati generacijama, ali ispada da je Messi u svojoj vjerojatno posljednjoj sezoni u dresu Barcelone samo dokazao da klubu nema pomoći. Ove zime procurilo je kako je klub dužan više od milijardu eura, kako samo Messiju još duguju 78 milijuna eura, kako su ispucali sav kredibilitet kod banaka, kako ne postoji strategija za oporavak, kako će se tek sada početi rezati plaće i budžeti za transfere i plaće i kako će novi predsjednik ujedno morati imati sve kvalitete stečajnog upravitelja kako bi spasio što se spasiti da.

Barcelona se sada oprostila od Lige prvaka, oprostila se i od naslova prvaka jer teško da će ovako nesuvislom igrom, lošim sustavom i sveopćom apatijom među igračima, uspjeti boriti za prvo mjesto. Barcelona je kratko i jasno - gotova.

Počelo je odlaskom Pepa

I da, sada će mnogi reći, "ma to je Barcelona, vratit će se oni, izliječit će sami sebe", ali lako je moguće da baš i neće.

Barcelonina kriza identiteta, odnosno bolest o kojoj smo govorili, praktički započinje odlaskom Pepa Guardiola, a intenzivira se i kulminira odlaskom Neymara. Da ne duljimo previše s pričom i pokušat ćemo te početke deterioracije maksimalno pojednostaviti. Guardiola je stvorio novi DNK Barceloni, uveo je gotovo revolucionaran sustav, tu famoznu “tiki-taku”, poosvajao je sve i postavio je neke parametre koje su kasnije lako mogli slijediti njegovi nasljednici, ali zapravo je Barcelona svih tih godina nakon Pepa preživljavala upravo na njegovoj ostavštini i izvlačila maksimum iz nositelja njegove igre Xavija, Inieste, Messija, Albe, Alvesa i Busquetsa.

Barcelona svih ovih godina zapravo nije nadograđivala i razvijala Guardiolinu ideju, već je nad njom lešinarila. Godinama su zapravo samo popunjavali nastale praznine skupim i “provjerenim” pojačanjima, koja većinski ne bi ispunjavala očekivanja jer, jednostavno, nisu odgovarali zapuštenom sustavu koji se od savršeno uštimane “tiki-take” polako pretvorio u individualni “show” Messija i društva mu iz napada. Pritom su u potpunosti zapostavili praćenje nogometnih trendova, koji su se drastično promijenili od Pepove ere u Barci, zanemarili su razvoj sustava, taktike, filozofija koju su njegovali prestajala je postojati, a najgore od svega zaboravili su na svoju omladinsku školu, prema mnogima najbolju na svijetu, čuvenu La Masiju.

Godinama je Barcelona lebdjela na krilima Messija, Neymara i Suareza, potpomognuta kreacijom Xavija i Inieste, odnosno obrambenom osovinom Alves-Alba-Pique-Busquets, ali njihovoj eri već je odavno došao kraj. Mijenjali su trenere kao na traci, od prereno preminulog Tita Vilanove, pa do Gerarda Martina, Luisa Enriquea, Ernesta Valverdea, te na koncu Quiquea Setiena, i Ronalda Koemana. Zanimljivo je kako niti jedan od njih nije uspio povratiti Barceloni njezin identitet, već su samo prepuštali stvar slučaju. Ne može ih se previše kriviti jer zapravo nisu oni ni krivi za stanje u kojem se klub nalazi danas, već je sva odgovornost isključivo na Upravi kluba ili jednostavnije, jednoj osobi.

Upali u uragan

Količina nelogičnih poteza, koje je povukla aktualna uprava kluba predvođena predsjednikom Joseopom Marijom Bartomeuom, ostavila je, kako vidimo, razorne posljedice. Od potpuno promašenih i bolesno skupih transfera, zapošljavanja kojekakvih neprovjerenih i nedokazanih trenera, do potpunog zapostavljanja La Masije i na koncu neplanskih i impulzvinih ulaganja. Barcelona danas, kolokvijalno rečeno, "nema za papar". Situaciju je nedavno najbolje objasnio kandidat za predsjedničko mjesto na nadolazećim klupskim izborima, kojeg podržavaju Lionel Messi i većina ekipe, kao i vjerojatni novi trener Xavi, Victor Font.

"Naša organizacija je upozoravala da rukovodstvo vodi Barcelonu u uragan. Oni ne shvaćaju da moraju zamijeniti, postepeno, najbolju generaciju u povijesti kluba, kao i da paralelno razvijaju održiv financijski projekt, kao i da se natječu protiv korporacija s neograničenim resursima. Oni nemaju kapacitet za voditi Barcelonu u ovim vremenima, oteli su moć iz ruku navijača, zaobilaze institucije, a rizik je od velikog pada postao gotovo nerješiv. Sjetimo se što je napravio s Neymarom, kako se Barca ponižavala, zatim blatila vlastite igrače, redala pogrešne investicije jednu za drugom. I sada su došli na rub bankrota", objasnio je Font gotovo savršeno trenutnu situaciju u Barceloni.

'Pojačanja' i zanemarivanje La Masije

Što se tiče pogrešnih investicija, o njima bi se dala knjiga napisati. Nakon prodaje Neymara Uprava je manično počela tražiti ekspresnu zamjenu ili barem igrača koji će uz Messija nositi klub na leđima. Nisu uspjeli, ali su zato uspjeli nabiti golemi dug.

Doveli su Frenkieja de Jonga, Antoinea Griezmanna, Ousmanea Dembelea, Philippea Coutinha, Arthura, Neta, Braithweita, Firpa, Emersona, Malcoma, Legnleta, Vidala, Paulinha, Semeda, Minu, Deulofeua, Trincaa, Desta i Miralema Pjanića te još mnoge druge u svega tri sezone. De Jong je plaćen 75 milijuna eura, Griezmann je plaćen 120 milijuna eura, Dembele 125, Coutinho 145, Arthur 31 milijun, Neto koji je pričuvni vratar 26 milijuna eura, Braithwaithe 18, Firpo 18, Emerson 12 milijuna, Malcolm čak 40 milijuna eura, Lenglet 35, Vidal 18, Paulinho je koštao 40 milijuna, Semedo 35 milijuna, Mina 11, Deulofeu 12, Dest 21, Trincao 31, a Pjanić 60 milijuna eura.

Na prste jedne ruke mogu se nabrojati igrači koji su ostavili nekakav trag, a to su Lenglet, De Jong, Arthur, Vidal i eventualno Dest,. Slobodno si dajte koju minutu i pobrojite koliko je Bartomeu potrošio na igrače nakon odlaska Neymara, a s druge strane klub je intenzivno radio na tome da se riješi gotovo svih mladih igrača iz La Masije koji su imalo valjali.

Izgubili su tako Carlesa Pereza, Marca Cucurellu, Jean-Clair Todibo je na posudbi u Nici i moguće je da će izgubiti i sjajnog Xaviera Mbuyambu, Moussa Wague igrao je sjajno lani u Nici, a sada ne znaju što će s njim. Talentirani Abel Ruiz je prodan Bragi, Carles Alena je u Getafeu... PSG im je prije par godina oteo Xavija Simmonsa, tada najtalentiranijeg igrača La Masije, Dinamo im je uzeo Danija Olma jednog od najboljih mladih igrača svijeta.

Četiri dragulja u blatu

No, ono što frapira jest činjenica da Barcelona ove sezone u prvoj momčadi ima četvoricu vrhunskih mladih igrača i to iz svoje škole. Ansu Fati, Riqui Puig, Ronald Araujo i čudesni Pedri. Posljednji put kada je klub izbacio odjednom toliki broj dobrih mladih igrača započela je Messi-Xavi-Iniesta-Busquets era. Ali teško je za povjerovati da će se povijest ponoviti. Prvenstveno, od ove četvorice jedini Pedri dobiva dovoljno prilika i to ne u sustavu koji mu pogoduje, kao što je ovima ranije pogodovao Guardiolin sustav, već u zbrda-zdola sustavu Ronalda Koemana.

Pedri izgleda sjajno i lako bi mogao biti "next big thing" u nogometu. Puig je već dokazao da je vrstan veznjak, Araujo može odmah sada zamijeniti Piquea, a Fati je posebna priča, on ako ostane zdrav (što trenutno nije), može biti gotovo kao Messi. Ne zaboravimo da klub ima i možda i najboljeg razigrivača na svijetu, također mladoga, Frenkijea De Jonga, ali nekako zaista dvojimo da će oni popraviti krvnu sliku kluba. De facto, su ti igrači sada samo dragulji u blatu.

Šah-mat

Oni su trenutno najvrjednija roba u klupskom izlogu, a Barcelona je na ivici bankrota i ako želi preživjeti morat će prodavati. Na ovim starijim i izraubanim igračima zaraditi neće, mogu samo malo rasteretiti budžet za plaće kao što su to napravili s Ivanom Rakitićem i Luisom Suarezom, a jedini veći prihod bit će im prodaja mladih igrača na kojima im, realno, počiva budućnost. Nove igrače, pritom mislimo na ove igrače A klase, Barcelona će teško privući, prije svega zbog pomanjkanja novčanih sredstava, a onda i zbog srozavanja ugleda i skandala koji ih okružuju već neko vrijeme.

Šahovskim rječnikom, Barcelona je samu sebe matirala. Godinama su vukli loše poteze, žrtvovali gotovo sve pijune pritom mislimo na gomilu igrača koji su propali, sada će ostati bez "kraljice" odnosno Messija, a figure se po polju kreću tako da bi na kraju ove sezone mogli gledati mat. Novi predsjednik, tko god već bude izabran, imat će možda dva ili tri poteza da izvuče klub iz možda i najgore situacije u povijesti, a nekako dvojimo da će uspjeti.


*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.