Nekadašnji izvršni predsjednik Dinama, a danas bjegunac od hrvatskog pravosuđa, pravomoćno osuđen zbog kriminalnih radnji na štetu Dinama, Zdravko Mamić, dao je veoma emotivan intervju tamošnjoj televiziji Face, a u jednom trenutku su ga toliko preplavile emocije da je zaplakao.
"Svjedočio sam svojim očima kako su te zvijeri, ti hohštapleri svjetske nazovi demokracije što su radili ovim narodima, a mi se budale međusobno tučemo. Evo, toga sam se sjetio, svoje mamice, sestrične, ujaka", rekao je Mamić gutajući knedle.
"Kad sam bio mali, imao je dućan u Pitomači, ja bih došao za ferije, a on bi mi dao dinar-dva, ja bih kupio karamelu, mislio sam da sam Boga vidio. Ovo je prvi puta da sam zaplakao otkako sam u BiH. Mama mi ima 90 godina. Žena ne ispušta očenaše iz ruku. Kaže mi, sine, tvoja majka neće umrijeti, neće dat da me se pokopa, živjet ću dok tebe ne dočekam. U subotu je slavila rođendan u Zagrebu u krugu obitelji. Znate, nije to pošteno, ostajali su ljudi ovdje bez čitavih obitelji pa ne plaču, ja imam za deset života i ne plačem što bih trebao sutra u zatvor ili što me nepravedno progone", izjavio je Mamić i zaplakao.
"Plačem jer mi ne daju da zadnje trenutke života moje majke provedem uz nju, u njenom naručju, da joj ispričam koliko sam ju volio, da joj se ispričam za sve one sitne krađe kada sam joj uzeo novac iz novčanika, kad sam prodao njezin lančić da bih neku djevojku izveo i počastio, da joj kažem majko hvala ti na svemu. Ocu sam ispričao, kako je radio na obnovi Jugoslavije kao klinac sa 16 godina... Ja sam bio već obrtnik sa šest godina, u selu sam iznajmio konjska kola sa zapregom onda bih razvozio kukuruz i pšenicu po silosima. Seoskom gazdi bih platio najam. Razliku bih zadržao za sebe. Cijeli život sam radio, stvarao, desetke tisuća radnih mjesta sam stvorio. Nikad ni jedno moje poduzeće, obrt, nije propalo, a sad me proganjaju kao zadnjeg kriminalca", govorio je Mamić kroz suze.
