Toplo i sunčano jutro u Londonu dalo je nagovijestiti predivan dan pred nama, ali se čekala večer kako bi krenuo pravi spektakl. Još su u popodnevnim satima pubovi bili krcati Dinamovim navijačima, isprobavalo se sve – od londonskih, talijanskih do japanskih i Guinness piva. "Koliko?", pitao je konobar jednu skupinu navijača. Zbrajaju oni tako, kažu "sedam-osam, nismo sigurni, ma nema veze i ako ima viška, popit će se". Prognoza za večer nije bila obećavajuća - 10 stupnjeva i prolom oblaka. Svi su se nekako nadali da će se to promijeniti, ali ne može nitko protiv londonskog vremena. "Hvala Bogu pa je stadion natkriven", govorili su navijači oko mene. "Pa nije ovo Maksimir", kaže drugi.
Reputacija BBB-a dobro poznata i u Londonu
Bad Blue Boysi krenuli su tradicionalno u korteu na stadion s rukama punih piva. Bez veze su ih platili jer se u Londonu na javnim površinama ne smije piti alkohol. Policajci su dolazili do njih i jednom po jednom uzimali piva i upozoravali ih. Stigli su do spektakularnog Stamford Bridgea gdje se vijorila i velika hrvatska zastava. Ipak, treba znati tko ovdje igra… Čuvao ih je veliki broj policajaca na konjima. Znaju oni dobro za reputaciju BBB-a.
Pola sata prije utakmice navijači Dinama i dalje nisu ušli na stadion. Nervoza raste. Deru se na hrvatskom, psuju, pljuju po engleskoj organizaciji. Izlazi delegat UEFA-e i smiruje navijače na hrvatskom i govori kako će ući na stadion na vrijeme. A onda se dogodio "crni scenarij" i počeo je pljusak. Ulazak na stadion i dalje se čeka. A još puše i onaj londonski vjetar.
Čudo zvano Stamford Bridge
20.35 je i navijači Dinama polako ulaze na stadion. Vide da se može kupiti pivo za otprilike šest funti, odnosno 50 kuna. Nije čak ni puno, ali pametni su Englezi. Pivo se ne može unijeti na stadion. Navijači brzo eksaju i ulaze na Stamford Bridge. Oduševljenje. "Di smo mi došli", čuju se komentari. Razmišljam isto kao i oni i divim se tom čudu od građevine. Da, naravno, ovako nešto bi u savršenome svijetu bio odličan dom za Dinamo. Ali ne živimo u savršenome svijetu. Stadion može primiti 41.837 osoba, tribine su natkrivene pa nema problema oko toga da će ljudi pokisnuti ili da neće doći na utakmicu jer prognoza pokazuje kišu.
Stamford Bridge
Kreće himna Lige prvaka, za klub iz Zagreba posljednji put ove sezone, a Dinamovi navijači uspjeli su je nadglasati. Svi gledaju prema gostujućoj tribini, snimaju, slikaju, ne mogu vjerovati što čuju. A utakmica još nije ni počela. Cijela Dinamova tribina je ustala i 90 minuta bodrila svoj najdraži klub. Pogledam okolo, a navijači Chelseaja sjede. I tako cijelu utakmicu. Vidi se velika razlika, vidi se koliko nama i Dinamu znači ova utakmica i koliko želimo da pobijede i plasiraju se u Europsku ligu.
Redari pomislili da će Dinamovi navijači uskočiti u stadion
Utakmica je krenula, a BBB-ovci krenuli sa svojom pjesmom koja nije stala do kraja utakmice. Često mi tako kažemo da se cijelu utakmicu navija, možda se nekada i preuveliča, ali ovdje stvarno nije bilo preuveličavanja. Svih 95 minuta, zajedno sa sudačkom nadoknadom, Dinamovi su navijači davali sve od sebe. "Dinamo Zagreb", "Dinamo, Dinamo, znaj da mi te volimo, mi smo uz tebe", i druge navijačke pjesme orile su se Stamford Bridgeom.
A onda je došla i ta sedma minuta. Nismo se nadali ranome vodstvu, ali pogodak glavom Brune Petkovića napravio je kaos na Dinamovoj tribini. Skidaju se majice, svi se grle, ori se "Dinamo, Dinamo", nitko ne vjeruje što se događa. Dolazi 20-ak novih redara pred tribinu jer misle da će navijači uskočiti u stadion od oduševljenja. Ali nisu.
Redari došli pred Dinamovu tribinu
Chelsea vodi, a pjesma Dinamovih navijača nikad glasnija
Ljudi nervozno gledaju rezultat utakmice u Milanu na mobitelima, a internet ne radi. Prikazuje se rezultat na stadionu – Milan vodi 1:0 protiv Salzburga. Pjesma navijača postaje još jača i još glasnija. A onda zabija Chelsea za 1:1. Atmosfera nije splasnula, samo je bila još vatrenija. Kreće i bakljada BBB-a i dolazi još 10-ak redara. Što je sigurno, sigurno je. Navijači na ostalim tribinama gledaju u šoku, nisu nikada doživjeli ovako nešto. Svi vade mobitele i snimaju našu tribinu. Ali, eto i drugog gola. Vade se velike zastave Chelseaja i stadion plješće. Mi znamo što trebamo napraviti, ide još glasnija pjesma.
U drugom poluvremenu morali smo se nadati čudu. Čačić "rano" ubacuje Emrelija i krenu komentari kako ćemo možda i imati sreće ako nastavi s još izmjena. Ništa ipak od toga jer su one došle tek u 83. minuti kada je za Dinamo već bilo kasno. Ono što do kraja utakmice nije razočaralo je naravno navijanje. Toliko da se u jednom trenutku tribina tresla od skakanja. Ali, nije ovo Maksimir da se uruši tako da straha nema.
Dolazi Oršić izvesti korner, a on odmah pored tribine. Nema onog odvojenog prostora gdje hodaju zaštitari kao što je slučaj na Maksimiru pa imaš osjećaj kao da si odvojen od terena. Sve je spojeno i navijači su odmah uz sami rub terena. Zato i je postojala opasnost da će BBB-ovci "uskočiti" na teren nakon gola. Gledaš kako Ljubičić izbija loptu Chalobahu točno ispred očiju. Da, Dinamo bi mogao imati ovakav stadion. Zaslužuje ga svakako nakon svega.
Modri skinuli svoje dresove i sve ih podijelili
U 70. minuti kreće jak pljusak. Inače bismo rekli da i nebo plače s nama od sreće, ali ovaj put to nije bilo tako. Dolazi lagano kraj, nade je sve manje i znaš da je teško zabiti dva gola. Gledaš mobitel opet i vidiš da je Milan na 4:0. Kreću opet komentari "pa Čačiću, di su zamjene". Navijanje se svejedno i dalje nastavlja. Sudac svira kraj, a Modri razočarani. Znaju što su propustili. Onako tužni i pokisnuli (doslovno) dolaze do Dinamove tribine i uživaju u prizoru. Svi su skinuli svoje dresove, pa i podmajice, i krenuli ih bacati na tribinu. Ristovski šutira i loptu i odlazi na gornju Dinamovu tribinu. Taj navijač mora da je sretan.
Tek mali broj Chelseajevih navijača ostao je na stadionu, ali su svi izvadili mobitele i snimali spektakl koji ne viđaju svaki dan. Neki možda nikada nisu ni svjedočili tako nečemu. Igrači Dinama ostali su s navijačima još 15 minuta nakon utakmice, pjevali s njima, podijelili sve što su mogli podijeliti, a onda napravili i zajedničku sliku s navijačima za uspomenu.
Modri podijelili sve dresove
Otišli su u svlačionicu, a pjesma se i dalje nastavila. Jedan navijač Chelseaja pokazivao je prema Dinamovoj tribini i mahao im sa svojim dresom. Htio je da ga vide i pokazao im je koliko mu se svidjela večerašnja atmosfera. Nekoliko puta je pokazao palac prema gore i naklonio se, a BBB-ovci su mu zauzvrat gromoglasno zapljeskali.
'Zapamtit ću ime Bad Blue Boys'
Krenuli smo se spuštati sa stadiona i otišli u obližnji pub, a onda su krenuli komentari domaćih navijača. "Jeste li vi navijači iz Hrvatske?" Mi kažemo da jesmo, a oni puni oduševljenja nam se okreću i kažu: "Respect za ovo, idem dugo na utakmice, ali ovo nikada nisam doživio. Bez teksta sam. Svaka vam čast. Zapamtit ću ime Bad Blue Boys." I nije bio jedini. Drugi navijač nam je rekao kako je došao iz Madrida na utakmicu Chelseaja i kako je zapravo navijao za nas i da je zbog sjajne podrške navijača htio da Dinamo pobijedi. Htio je on i pjevati, kaže, ali ne zna jezik, a i nije htio da ga navijači Chelseaja prebiju, govori nam u šali.
Dan nakon utakmice dojmovi su se slegnuli, ali se i dalje priča o jednome – atmosferi. Svaki engleski novinar komentirao je kako je ovo najbolja utakmica kojoj su ikada svjedočili, a to govore i naši navijači. To mogu reći i ja koja sam bila na pregršt Dinamovih utakmica, ali ovo je definitivno nadmašilo sve. Rasprodano je bilo oko 2500 karata, brojčano se to činilo kao da nas je 5000, a glasovno kao da nas je 10.000. Mala zemlja velikih snova i najglasnijih navijača. Onih sa Sjevera. Onih Dinamovih.
