U protekle dvije sezone vodstvo zagrebačkog Dinama imalo je pregršt takozvanih "red flagova", hrvatskim rječnikom rečeno "crvenih zastava", zastava koje označavaju da nešto ozbiljno ne valja i to u više slojeva cijelog sistema.
Dinamovom vodstvu, kako onom fizički prisutnom u klubu, tako i onom "sivom" koje operira daljinskim upravljačem iz Međugorja, očito i dalje nije jasno da sjede za volanom veoma skupog, luksuznog i unikatnog vozila. Ne trebamo trošiti puno riječi kako bismo predočili kolika je sila zagrebački plavi div, koliko je igrača svjetske klase stvorio u cijelom svojem postojanju, a posebice posljednjih godina. Koliko je trofeja osvojio, koliko je dominantan bio, koliko je relevantan i uzorit u cijeloj regiji. Pa ipak, vodstvo kluba sustavno ignorira sva upozorenja i gotovo svake sezone priredi navijačima i javnosti koja ga prati, podosta razočarenja.
Nakon uspješnih sezona pod vodstvom Nenada Bjelice i kasnije Zorana Mamića, Dinamo je konačno dobio uvid u to kako bi klub trebao operirati. Dobili su uvid u to kako bi se u kontinuitetu mogla graditi vrlo dobra i financijski uspješna priča. Dobili su formulu za uspjeh i onda to su sve, kako imamo prilike vidjeti, spremni odbaciti iz, eto, nama zaista nepoznatih razloga. Zapravo, jedini razlog koji nam na um pada jest - nekompetencija.
Promašena sportska politika
Dinamo je od kluba koji se ravnopravno na terenu nadigrava s Atalantom, Šahtarom, West Hamom, Sevillom, Benficom, Tottenhamom, opet došao do toga da se sramoti po kvalifikacijama za Ligu prvaka protiv nogometnih liliputanaca osnovanih prije deset godina. Kako je to moguće? Pa odakle uopće krenuti...
Dinamo se ponovo vratio ne korak, nego pet ili šest koraka, unazad, recimo u ono doba prije dolaska Nenada Bjelice, kada se lutalo s klupskom strategijom, kada su se zapošljavali trenerski mediokriteti, koji su de facto bili dinosauri u svom poslu ili vrlo upitnih kvaliteta. Dinamo danas nema sportskog direktora, nema sportske politike, igračka pojačanja su ponovo više lutrija, a manje produkt dobrog "skautinga" i planskog kupovanja. Primjera imamo na bacanje i to samo u nazad godinu, godinu i pol dana, od Petra Bočkaja, Ivana Nevistića, Marijana Čabraje, Danijela Štefulja, Marka Bulata, Marka Tolića, Darija Špikića, Denija Jurića... Na te su igrače utrošeni milijuni eura, odnosno oko 12 milijuna eura, a niti jedan od tih igrača nije bio pojačanje za Dinamo i većina njih danas ili grije klupu ili su klub već napustili.
Nazadovanje s trenerima
Na prste jedne ruke možemo nabrojati nogometaše koji su uistinu opravdali status pojačanja unazad tih godinu i pol dana, ali usporedno s lošom transfer-politikom, deteriorirala je i igra Dinama. Učestalim promjenama trenera nakon odlaska Bjelice i Mamića, koji su svoj posao radili na gotovo vrhunskoj razini, Dinamo je uspio izgubiti i visoko funkcionalni sustav, koji su ova dvojica vrlo dobro ustrojila u svojim mandatima i na kojem su i Damir Krznar pa čak i Željko Kopić, ostvarivali dobre rezultate. I ne, nismo zaboravili da je ova uprava, bilo međugorska bilo maksimirska, prožvakala i ispljunula vrlo dobrog trenera Igora Jovićevića, koji je danas trener Šahtara iz Donjecka.
Dinamo je na koncu preuzeo Mamićev vojnik Ante Čačić, na razočaranje svih koji su bili optimistični da će klub nastaviti tu novu, modernu, priču, priču po europskim standardima. Čačić je poslužio kao aparat za gašenje požara i ugasio ga je, na iskustvo, na mišiće i na silu, ali jasno je bilo svima koji imalo prate trendove u europskom pa čak i hrvatskom nogometu, da on nikako ne može biti trajno rješenje. No, uprava, bilo ona hercegovačka ili ona zagrebačka, odlučila je drugačije.
Dinamo nije nedodirljiv
HNL se razvija, klubovi u ligi konačno su prokljuvili kako raditi dobar biznis u našim okvirima, koji su recepti za brzi rast i napredak i uhvatili se u koštac sa svojim problemima. Dinamo više nije nedodirljiv i to je "red flag" preko kojeg su u klubu prešli veoma olako. Hajduk je sve jači i radi sve bolje, postali su nepredvidljivi i opasni, imaju nekolicinu izvanserijskih igrača koji, ako ne ide, mogu samostalno rješiti utakmicu. Osijek s Bjelicom radi vrhunski posao, gotovo na svim poljima i bit će jednaka prijetnja kao i prošle sezone. Rijeka se ponovo izgradila, uskrsnula iz mrtvih i grist će za svaki bod. Gorica Samira Toplaka je nagazna mina Prve HNL, a jednako možemo reći i za Lokomotivu Silvija Čabraje. HNL više nije Dinamovo igralište, HNL je postao minsko polje za Dinamo i nekako nismo baš sigurni da u klubu znaju čitati znakove opasnosti.
Ono što je Dinamo izveo na otvaranju prvenstva protiv Lokomotive i u prvoj utakmici drugog pretkola Lige prvaka protiv Shkupija, izazvalo je veoma neugodan "flashback" na ona grozna vremena kada su Plavi bili kanta za napucavanje u Ligi prvaka i kada su na mišiće i jedvite jade, uz grozomornu igru uzimali bodove u domaćem prvenstvu. Samo što to sada više nije "ono" prvenstvo u kojem Dinamo nema konkurenata i u kojem osvaja naslov za Božić, niti je ta Liga prvaka nevažna kao što je nekada bila. Ulazak u grupnu fazu Ligu prvaka danas donosi suludih 20 milijuna eura i svaka odigrana utakmica gotovo milijun eura, Dinamu je to gotovo polovica sezonskog budžeta, i ako bez njega ostane mogla bi nastati opasna financijska kriza.
Loša igra se vratila
Isto tako, prokockaju li naslov prvaka u ligi, igrat će financijski potpuno beznačajnu Konferencijsku ligu, koju opet gotovo da i nemaju šanse osvojiti jer u završnici tog natjecanja, kako smo imali prilike vidjeti, opet igraju neki europski velikani koji su možda ipak malo prevelik zalogaj za Dinamo.
Dinamo na početku sezone izgleda očajno. Jasno je da neki igrači tek počinju hvatati formu, jasno je da neki nisu odradili pripreme kako treba, da se trebaju malo konsolidirati, ali krucijalan problem, prema našem sudu, jest odabir trenera za novu sezonu.
Dinamo je anemičan, sterilan, konfuzan u obrani, nesiguran i spor prilikom iznošenja napada, neorganiziran u kontranapadima i na koncu ima trenera koji, kako mi to vidimo, nema ideju kakvu uopće formaciju koristiti, koga uopće uvesti u prvu momčad, koga koristiti na kojoj poziciji i kakve mu zadatke dodijeliti.
Čačić je u prve dvije utakmice napravio kardinalne pogreške kada je u pitanju kadar na terenu i nevjerojatno je loše pročitao protivnike. Izvuklo ga je to što ima zaista kvalitetne igrače koji će sami pronaći rješenja ako ih već ekipno ne mogu stvoriti, a to je još jedan golemi "red flag".
Čačićeva lutanja
Čačić uporno ponavlja mantru da ne može u igru gurnuti Josipa Drmića, Brunu Petkovića, Luku Ivanušeca i Mislava Oršića, ali nikako nije jasno zašto je od te četvorice na klupu preselio jedinog igrača koji je prošle sezone zabijao i koji gotovo garantira golove u važnim utakmicama. Nejasno je zašto je, eto, protiv Shkupija na bokove stavio i dalje nesigurnog Moharramija i veznog igrača Roberta Ljubičića koji je beka počeo igrati tek na pripremama u Dinamu, dakle, ranije ovoga mjeseca i vidljivo je da ne može pohvatati i jednostavno ne zna zadatke koje ta pozicija iziskuje. Njih dvojica niti su pružali dobru ofenzivnu igru i presing, niti su čuvali leđa veznim igračima prilikom obrambene tranzicije.
Nejasno je i zašto je postavio potpuno nespremnog Petra Bočkaja protiv Lokomotive. Da je trener Čabraja samo bacio oko na igrače Dinama prilikom zagrijavanja prije početka utakmice mogao je svojoj ekipi reći da napadaju stranu gdje je Bočkaj i profitirao bi. Na kraju i jest, jer je po toj strani curilo najviše i tako su pala dva gola Lokomotive.
U formaciji i s igračima koje je postavio na teren protiv Shkupija, bilo je za očekivati da će Dinamo igrati jaki presing pogotovo na protivničkoj polovici, ali taj je segment također izostao upravo zbog toga što ekipa nije uigrana i što igrači na terenu, u linijama, nemaju gotovo pa nikakve kohezije.
Istini za volju, Dinamo pod Čačićem nije izgledao bog zna kako niti u finišu prošle sezone niti protiv Hajduka u Super kupu i sve su to odradili onako, arhaično, na dobru motivaciju i što bi Ćiro Blažević rekao, galvanizaciju.
Zašto nisu uzeli Tomića?
Čačić je imao kraj prošle sezone i još gotovo mjesec dana priprema da stvori funkcionalan sustav, da otvori novu sezonu s kakvim takvim kosturom nekakvog djelotvornog sustava. Nije napravio baš ništa.
Ostane li Čačić, postoji još jedan "red flag" koji se javio i prošle sezone, a ove će tek biti vidljiv, a to je razvoj mladih igrača. Dinamo je prošle sezone iznjedrio samo stopera Josipa Šutala, koji je silom prilika, zbog ozljeda inače standardnih igrača, dobio šansu i maksimalno je iskoristio. Prema onome što sada imamo prilike vidjeti, Čačić će s ovakvom igrom i ovakvim pristupom, jako teško afirmirati mlade igrače poput Martina Baturine, Marka Bulata, Antonija Marina, koji je opet nestao iz vidokruga, a bio je najavljen kao mogući novi projekt kluba. Dinamu je nasušno potrebno profiliranje i promoviranje mladih igrača jer im je njihova možebitna skupa prodaja glavni izvor financiranja. S Čačićem, bojimo se, to neće ići. To je možda i najveći "red flag" u cijeloj priči, ali je ujedno i posljedica baš svega što smo naveli, od loše sportske politike, do učestalih promjena trenera, traženja instant-rješenja, nekompetentnog vođenja kluba...
E sada, iako ne znamo sa sigurnošću gdje je zapelo i zašto ta akvizicija nije ostvarena, Dinamo je barem dio svojih problema mogao riješiti koncem prošle sezone dovođenjem Gorana Tomića. Kažemo, ne znamo bi li on pristao voditi Dinamo i ima li interesa s njegove strane, ali dojma smo da bi on bio puno bolje rješenje od Čačića. Čovjek je dokazao i u Lokomotivi i u Rijeci da jako dobro zna svoj posao. Vrhunski je taktičar, moderan je trener, ima iskustva, sjajno čita protivnike, obožava raditi s mladim igračima, donosi sa sobom jasnu filozofiju igre i sustav, nije konfliktan i svjestan je klupskih limita te dokazano radi maksimalno dobro s onim s čim raspolaže.
Dinamo se mora uozbiljiti
Zašto Dinamo nije nastavio putem kojim je krenuo, eto to ne znamo? Zašto nisu uzeli provjereno dobrog, modernog, trenera koji je u trendu s današnjim nogometom i načinom operiranja, iako su imali sjajne rezultate s dvojicom takvih, Bjelicom i Mamićem, eto, to baš nikako ne možemo shvatiti. Ostavljati nekoga na tako odgovornoj poziciji prema nekim kratkoročnim zaslugama je potpuni promašaj. Ako su se vodili tom politikom, zašto onda Nenad Bjelica nije dobio doživotan ugovor? Čovjek je stvorio Dinamo koji je parirao europskim velikanima i zamalo prošao u nokaut-fazu Lige prvaka, odnosno, igrao je nokaut-fazu Europa lige, to je najveći eurouspjeh Dinama u novijoj povijesti i samim time je pregolema zasluga na kojoj bi, prema njihovim postulatima, trener trebao živjeti godinama.
Sve u svemu, još uvijek nije prekasno. Sezona je tek počela i vremena za korigiranje situacije ima, ali nema ga puno i reagirati treba pragmatično i racionalno. Dinamo se ne smije sramotiti, Dinamo mora održati renome koji je izgradio, Dinamo mora biti uređen klub na gotovo svim razinama, a on to sada nije, Dinamo se mora uozbiljiti. I to pod hitno.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
