Kuže je za Dinamo u devet sezona, od 1971. do 1980., odigrao 384 utakmice. Takva su to vremena bila, vremena lojalnosti i vjernosti, sigurni smo da u sadašnjim okolnostima našeg nogometa nitko više neće skupiti toliko nastupa za jednu momčad.
Kuže je plijenio svojim ponašanjem. Iako je u životu, a sam je to rekao, griješio u jednom poroku, teško ćete o njemu čuti nelijepe priče. Od igračkih do trenerskih dana, priča o Josipu Kuži puna je komplimenata, ugodnih sjećanja, ponosnih poteza.
Dinamo sedamdesetih godina nije osvajao trofeje, no to ne znači da je bio loš. Često žrtva demoliranih odnosa u jugoslavenskom nogometu, zagrebački klub uvijek je bio pri vrhu, rijetko na vrhu. Kuže je u svojim igračkim danima dijelio Dinamovu svlačionicu s mnogim legendama, Čerčekom, Huljićem, Blaškovićem, Miljkovićem, Senzenom, Lalićem, Jovičevićem, Mustedanagićem, Bonićem, Vabecom, Janjaninom, Bručićem, Zajecom, Bogdanom...
Kao trener je pak vodio Šukera, Bobana, Shallu, Mladenovića, Eduarda, Modrića, Ćorluku, pa se shodno nabrojanom slobodno može zaključiti – Josip Kuže zaista je bio glavni nogometni akter i svjedok nogometnog vremena više od 40 godina.
Karijera je bila bogata, vodio je sidnejsku Croatiju (1982.-1984.), BSK iz Slavonskog Broda (1985.-1986.), mladu momčad Dinama (1986.-1988.), Borac iz Banje Luke (1988.-1989.), zagrebački Dinamo (1989.-1991.), Rotweiss iz Erfurta (1991.-1992.), 1. FSV Mainz 05 (1992.-1994), Gamba Osaka (1995.-1998. i 2000.-2002.), Zagreb (1998.-1999.), Chemnitz (2000.), zaprešićki Inter (2003.-2004.) te ponovno Dinamo od srpnja 2005. kad je osvojio i naslov hrvatskog prvaka.
Bio je i izbornik Ruande od 2007. do 2009. Potom je preuzeo Albaniju, koju je vodio dvije godine, da bi lani preuzeo kineski TianjinTedu.
Svojim pristojnim, džentlmenskim ponašanjem iza sebe je ostavljao brojne prijatelje, no malo-pomalo u javnost su počele curiti informacije o njegovoj sklonosti kockanju. Što je on sam kasnije i priznao. Mukotrpna borba s ovisnošću često je korištena i da bi ga se diskreditiralo, nakon što je i sam priznavao da je potrošio sve što je mukom zaradio. Pa smo tako znali čuti i iz kluba u kojem je bio više od deset godina da je"riječ o poročnoj osobi sumnjivog morala i karaktera".
Kuže bi to sve stoički otrpio, a njegova izjava da je "prokockao novac, a drugi su prokockali svetinju" postala je antologijska. Kuže je pritom još zaključio:
"I tko onda ima veći porok? Jesam li ja veći kockar ako sam izgubio novac ili neki koji su izgubili dječje osmijehe i veselje navijača".
Već i prije voljen od navijača, nakon te izjave Josip Kuže postao je i obožavan. Dirljiva je bila pažnja navijača i za vrijeme dok je Joža bio u bolnici, na čijoj su ogradi postavljani transparenti, baš kao na stadionu. Transparenti podrške i želje za ozdravljenjem "jednom od nas". Kako su mu navijači tepali.
Navijači nisu zaboravili ni njegovo junačko ponašanje na travnjaku 13. svibnja 1990. godine tijekom batinanja navijača od milicije, kad je ostao na terenu kako bi štitio igrače i navijače od divljačkih nasrtaja tadašnje jugoslavenske milicije.
Pristojnim, korektnim i sportskim izjavama Kuže je sačuvao svoj ugled unatoč poročnim kockarskim posrtajima o kojima je znao govoriti...
"Sam sam iskusio sve teškoće zbog svog kockanja. Milijunima sam platio tu svoju fascinaciju kockom."
U trenucima kad je znao rezimirati svoj nogometnu karijeru, znao je istaknuti:
"Ulovila me kocka u najkreativnijem, najboljem dijelu trenerske karijere i uvjeren sam da bih postigao mnogo više da me kocka zaobišla."
No, životna priča Josipa Kuže ipak je bila nogomet, kojem je podario život i u kojem je poštenim i pravičnim odnosom i prema igračima i navijačima stekao ugled. Mnogi bi željeli imati ljubav i pozornost navijača kao što je to imao Kuže. Da je to lako onda bi svi bili obožavani. Ne, nije to tako, obožavani su oni koji se bore za druge, a Kuže je bio baš takav.
Josip Kuže u svim je javnim istupima zahvaljivao liječničkom timu koji je u KB Merkuru vodio brigu o njemu.
"Nikad ne bih prihvatio liječenje u inozemstvu, nisam ni razmišljao o tome jer imam puno povjerenje u vrhunske hrvatske liječnike", naglašavao je.
A hematolozi objašnjavaju da takva nagla smrt nije neuobičajena kad je riječ o ljudima koji se u starijoj dobi liječe od leukemije.
Naime, kemoterapija potpuno razori i oslabi imunološki sustav pacijenta, pa se često događaju gljivične ili virusne upale pluća. Gljivice i virusi tada mogu prodrijeti do plućne arterije i nagristi je te izazvati makrokrvarenja, od kojih nastupa trenutačna smrt.
Sličan je ishod ode li virus ili gljivica u mozak. Smrt, kažu hematolozi, u ovakvim slučajevima nastupa naglo, u rasponu od nekoliko sati do jednoga dana. I nije rijetkost da doista, kao što se dogodilo prilikom posljednjeg posjeta Kužinog sina Marka ocu, pacijent djeluje posve stabilno i komunicira s okolinom samo nekoliko sati prije smrti. (Vlm)
