Postali ste slavni po prijenosima utakmica Bosne i Hercegovine? Zašto vas ljudi toliko vole, a snimke vaših prijenosa na YouTubeu gledaju doslovno milijuni? Ha, ha, ha, malo se to pretjeruje što se tiče te slave. Ali znaš, taj posao je uvijek nekako nezahvalan i uvijek je to nekako crno-bijeli svijet. Kod mene je uvijek nekako više to bijelo, jer ima više ljudi kojima se dopada način na koji to radim. Ali normalno da se o ukusima ne raspravlja, ima i onih drugih. Mislim da je tajna svega toga i tog mog dobrog kontakta s publikom, neka ta iskrenost i ta srčanost koju posjedujem i to je i razlog da sam u tim širim narodnim masama postao jedan od ljubimaca. Iako mnogi zaboravljaju da ja već niz godina radim neke druge stvari, nisam samo komentator, ali eto, to je ipak percepcija ljudi...
Igra se utakmica Estonija – BiH, Džeko zabija za 0:1, a vi padate u trans: 'Džeko, Džeko, Džekoooo, dijamantuuuu! Pa rekoh, Merima, da će ti brat dati gol! Pa dao ga je! Dao ga je! Dao ga je! 1:0! Za Bosnu! I Hercegovinu! Pa ljubi te mama Belma! Edin Džeko! Džeko! Edine, deseti gol u sezoni! Ljubi te tvoj Marjan!' Ispada da zapravo jako dobro poznajete čak i obitelji najvećih nogometnih zvijezda BiH... Da se razumijemo, ja normalno po prirodi stvari njih znam, kad su okupljanja reprezentacije. Svi oni znaju koliko su mi dragi, s tim što, normalno, ipak moramo razaznati da su oni ipak nogometni profesionalci, a sam ja opet profesionalac u drugoj branši. Imamo tu finu emociju i, između ostalog, ja se informiram o svemu i mislim da je to nešto što apsolutno ne smeta u prijenosu, ljudima je simpatično. Ipak, kad sam se počeo baviti ovim poslom, mnogi zaboravljaju, to su neke elementarne stvari, kako se zovete, prezivate, gdje ste rođeni, obitelj, tata, mama. Tako da je to jedna naša posebna bosanska emotivnost i normalno da je mnogo ljepše kad neki naš klub ili reprezentacija pobjeđuju. Pa mene su mnogi pitali jel' imam pripremljene nadimke za vrijeme prijenosa? Bože sačuvaj! Ja kad sjednem nemam pojma što će se dešavati, potpuno se prepustim utakmici, ne razmišljam što će biti.
http://www.youtube.com/embed/f0srKLkiYkU Estonija - BiH 0:2 (Marjan Mijajlović)
Ali, konkretno, 'mama Belma i sestra Merima' su istraživačko novinarstvo ili ih baš osobno znate? Da, njih sam upoznao osobno. Ima čak i ta jedna anegdota kad sam tek počeo raditi, onda sam jureći neke podatke rekao da je Edin rođen u Doboju jer je krivo pisalo. I Merima mi je bila poslala poruku preko Facebooka, kao super je to, al' on je rođen u Sarajevu. I ja sam se odmah, normalno, izvinuo gledateljima. Mislim, živa duša, neću sljedeći put. Mislim, rijetko griješim, al' jednostavno, ima takvih situacija, koliko god se mi pripremali, može biti neka permutacija. Ali jedno je neki lapsus, neka brzina, a drugo je taj neki veliki broj grešaka koji ja stvarno nemam jer sam prošao jednu veliku školu. Bio sam i na radiju i u pisanom novinarstvu, a i sad sam. Mogu se pohvaliti da je moja kolumna oIvanu Baliću bila okačena čak i na zid Igora Vorija.
Ibišević zabija drugi gol Estoniji, a vi vičete: 'Misimović za Vedu! Vedo, Vedo, Vedo, Vedo, Vedo, Vedo, Vedo, Vedo, oko moje plavo! Pa rekoh! Vedad znači ljubav! Vedad znači ljubav! Vedad je ljubav! Ljubavi naša, Vedade! Srećo s tim lijepim plavim očima!' Što za vas znači Vedad? Pa jednostavno, u trenutku kad je čovjek postigao gol, lijepo mi je palo na pamet značenje tog imena. Jer kad je dao gol, kad se da gol, to je radost! I onda, eto mislim, Vedad! Ima tu mnogo nekakvih slučajnosti. Pa Džeko je rođen na isti dan kad i ja, primjera radi, nama je rođendan 17. ožujka. I sva ta imena imaju zaista tako neko fino značenje i zašto netko tko to eventualno ne zna, ne bi znao, pogotovo kad u tom nekom posebnom trenutku on postigne gol.
Ali 'srećo s tim lijepim plavim očima?!' Ha, ha, ha! A to su ti neki golovi, recimo onaj njegov gol protiv Hoffenheima, mislim, ljudima to ostane najviše u sjećanju, takve neke stvari, ali stvarno ono što kažu, normalno je kad je tako nešto. Kad radim, gledam da uvijek budem pripremljen, a ne mogu ja utjecati na rezultat
Kako ste se počeli baviti sportskim novinarstvom? Mislim da sam prvi tekst u novinama imao u Sportskom žurnalu, koji je najtiražniji sportski časopis u Srbiji. Još dok sam bio u srednjoj školi, volio sam čitati tu statistiku, imena igrača, a prvi honorar sam dobio tamo negdje '96. godine. Nisam mislio da će to biti neka moja stalna odrednica, jednostavno sam piskarao, pogotovo o međunarodnom sportu. Mislim da mi je dosta pomoglo kad su me u jednom trenutku zapazili i pozvali na sarajevski Golf radio. To je bilo 2002. godine. To mi je dosta pomoglo da nemam tremu i, bogami, znala je ta kladioničarska raja za mene, makar te ljudi ne vide. I onda su nekom igrom slučaja 2006. godine pitali s televizije Sport Klub tko bi mogao probati kod njih. I tako sam ja krenuo, prvi prijenos u životu mi je bio IndyCar, nije bio nogomet. Tu sam dobio šansu da bez ikakve zadrške budem onakav kakav jesam. E sad, to je za mene općepoznato, mene ili voliš ili mrziš. Vraćamo se na ono crno-bijelo. Nakon toga sam dobio poziv Senada Hadžifejzovića, koji je tada bio na televiziji Hayat, i on mi je rekao da se jednostavno trebam vratiti kući u Bosnu. To je bilo u ožujku 2009. godine. I ja sam rekao – hoću. Dao sam otkaz na Sport Klubu i tu su onda prvi put počele razne priče da je to zbog navijanja za Bosnu, zbog ovog, zbog onog. To je bezvezna priča, ja sam jednostavno došao i rekao: "Dajem otkaz, idem za Sarajevo." I tu je priča bila završena. A onda je počeo taj malo turbulentniji dio moje karijere.
Tu su pomogli i Ćirini Zmajevi i ta pobjeda 2:4 protiv Belgije u Genku, a šećer na kraju bio je 'Džeko dijamant', fora koja je postala legendarna na ovim prostorima. Da, prijenos te utakmice je bio na Hayatu, a kad je Džeko dao gol Belgiji, Senad je baš radio središnji dnevnik. Mnogi to zaboravljaju, ali mi smo tada izveli nevjerojatnu stvar, ne samo da smo imali prijenos utakmice, nego smo radili središnji dnevnik sa stadiona, što je ono, ludilo od senzacije. Ali da skratim priču, tada je negdje počelo to neko razdoblje u kojem je ispalo da sam ja malo incidentan, međutim, uvijek je bilo ono, ako se možemo dogovoriti, možemo, ako ne možemo, idemo se razići. I onda smo Senad, koji je moj mentor i drugi otac, i ja zajedno već u jesen 2009. napustili Hayat, a na proljeće 2010. sam bio na Federalnoj televiziji. Tamo sam bio do ljeta te godine i onda nakon skandala, koji je ispao neviđen, zbog nekih navodnih poziva gledatelja, skinut sam s prijenosa utakmice otvaranja Svjetskog prvenstva Južnoafrička Republika – Meksiko, kao ispalo je da ja ništa ne znam...
Što se dogodilo? Pa to su sad ostale strašne priče, tu ima politike, ima li ovog, ima li onog... Zamisli sada, ja sam komentator na Federalnoj televiziji i idem prvo poluvrijeme u eter. Drugo poluvrijeme me skidaju, ja nastavljam za federalni dio države komentirati drugo poluvrijeme, a RTS u Banjoj Luci postavlja svog čovjeka. I mene više ne čuješ. Zašto? Navodno je više tisuća gledatelja zvalo telefonom već poslije deset minuta utakmice i žalilo se da sam ugušio ljude objašnjavajući, mislim... Kao nisam dobro radio. Pazi, to je bila utakmica Južna Afrika – Meksiko, nije to bila neka senzacionalna utakmica. Ja sam je napravio, vjeruj mi, kao i svaku. Normalno, ne pada mi na pamet da se ja sad tu nerviram, imam emociju kad igra reprezentacija, što se imam nervirati kad igraju Braga – Porto, mislim...
Znači, netko vam je 'napakirao'... Paaa, možemo reći da je to bilo ono zajedničkim snagama nekih kolega iz Sarajeva, iz Banje Luke. Znaš, imaju one neke narodne izreke – neću o svom. Opće je poznato da ja u tom dijelu države baš i nisam pretjerano dobro prihvaćen zato što se zovem Marjan Mijajlović, a volim Bosnu! Mislim da je pametnome dosta što je u pitanju. Iako na neki način sad tu dolazimo do nekih nekulturnih stvari koje su vezane za mene. Znači ako se ja zovem Marjan Mijajlović, zašto je nekog i što ga je briga koje sam ja vjere i nacionalnosti. Pa mislim, mi smo ovdje, svi znamo, toliko smo izmiješani. Ja se izjašnjavam k'o Bosanac, koje sam vjere, to je apsolutno moja stvar. Tako da sam ja u jednom kratkom razdoblju imao ta dva incidenta koja se uopće nisu dogodila mojom voljom. Jednostavno sam objašnjavao što se dogodilo i moram priznati, u jednom trenutku je to više stvarno postalo preteško. Mislim, sva ta dešavanja na televiziji, nije mi padalo na pamet da takve stvari više doživljavam s obzirom da mi kao profesionalcu uopće nije problem posao. Pa sam radio za portal Sport.sport.ba, radio sam za radio Stari grad i potpuno se povukao iz tog komentatorskog posla. Tu dolazimo i do onog apsurda koji si ti spomenuo – "mnogi te ljudi vole" – a onda se dešavaju takve stvari. To je ta druga strana medalje na ovim prostorima, nažalost. Uglavnom, imao sam veći psihički mir dok sam radio na portalu, i na radiju, i sve ostalo, nego na televiziji. U svemu tome sam imao i jednu obiteljsku situaciju koja, nažalost, i dalje nije sjajna. Otac mi je imao dva moždana udara, majka je imala tešku operaciju, ja sam bio pored nje, otišao sam da pazim na nju. Majka mi je ipak najvažnija. Više me nije zanimao nikakav posao i u trenutku dok sam ja bio oko nje, Hadžifejzović je pokrenuo svoju televiziju FACE TV, zvao me, normalno, da dođem, a vjeruj mi... Ja uopće više ne bih radio na televiziji da nije bilo njega, da nema ovih utakmica, Sarajeva, Želje, reprezentacije i da nemam, mogu reći, konačno, jednu kuću u kojoj mogu u miru raditi, što kažu. Da me ostave na miru. Ono, da budem to što jesam, a ne da se bavimo nekim drugim stvarima.
http://www.youtube.com/embed/6c6osI2s9Kg Najbolji biseri - Marjan Mijajlović
Koliko je trajala ta pauza, nije vas dugo bilo u eteru... Pa, bogami, praktično, poprilično... Dosta poprilično, praktično. Kažem, tijekom 2011. i 2012. godine sam možda na radiju radio neku utakmicu, maltene je dvije godine prošlo ovog ljeta da sam nastavio s prijenosima Sarajeva i Želje. Ja sam čak mislio i poslije tih utakmica, što ću više, nemam što. Međutim, Senad mi je onda rekao da smo otkupili prava na utakmice reprezentacije. To je lijepa stvar, ja sam to sa zadovoljstvom prihvatio, i sad, dao Bog da odemo u Brazil. Ali zaista, kažem, mene te neke stvari... Stvarno, bilo je i tih nekih sramotnih momenata... Primjera radi, ja ništa ne čitam, komentare, forume, mene to ne zanima. Znači, makar netko napisao, ti si odličan ili netko napisao ti si kreten, mene to ne zanima. Tako da oni koji se tu ubijaju pišući o meni, moraju znati da je to bezveze. Mene to ne zanima.
Odakle taj originalan, otkačen stil? Je li istina da ste kao mali obožavali gledati utakmice Galatasaraya i njihove poznate temperamentne komentatore? Naravno da sam navijao za Galatu kad je moj susjed Mersad Kovačević iz Tuzle potpisao za Galatu. I to je meni bilo onako strašno, bombastično, privuklo me. Mersad je inače Tuzlak koji se proslavio u dresu Slobode. Mislim, ja sam u Tuzli živio četiri metra od stadiona, tako i u Sarajevu, četiri metra od stadiona. Znači, od djetinjstva pored stadiona Slobode i ovdje na Grbavici pored stadiona Želje. I onda, normalno, tako sam među prvima imao satelitsku antenu i dosta mi se svidjelo kako Turci rade, komentatori su oduvijek imali tu iskrenost. Pa je onda Galata uzela Kup UEFA-e 2000. godine i to mi je postao omiljeni klub izvan ovih prostora. Ima i drugih koje volim, ne znam... Roma, Arsenal. A stil... Pa čovjek se rađa sa stilom ili bez njega. Iliti sa šmekom za nešto. I onda ga treba slijediti. Netko se rodi sa šmekom da bude glumac, neko ovo, neko ono, samo jednostavno trebaš biti dosljedan.
Tuzlu ste nakratko zamijenili Beogradom, a na kraju sebe našli u Sarajevu... Mogu reći da se ja ovdje osjećam voljeno. Ponosan sam kad mi ljudi koji su rođeni u Sarajevu priđu i kažu: 'Tu si kod kuće, ovo je tvoj grad.' Ovom gradu sam dužan mnogo toga, ponašao sam se kako se ponašam, prihvaćen sam, a sad, normalno je da te nikad ne vole svi ljudi. Ali neka većina da, svi me znaju kad prođem gradom, znaju koje su mi neke mane, koje su mi vrline. Al' znaju da sam dobar! Ja sam jednostavno pokazao koliko sam iskren i vrijeme je to pokazalo. Na svakoj utakmici je to isto, mislim to se ne može promijeniti, al' ajde dobro, nekom treba da skonta mjesec dana, a nekom četiri godine. Ja sam jednostavno istrajao i meni je to jako drago jer je to na neki način, možemo reći, i stvar neke normalne građanske opcije.
Nažalost, na ovim se prostorima, a pogotovo u BiH, baš jako gleda tko je Bosanac, tko Srbin, a tko Hrvat. U tom svijetu tri entiteta, zapravo vas je uvijek vodio nogomet, pa i ljubav, neki normalni, općeljudski motivi, a ne njihove gluposti. Zapravo je apsurdno da su vas u BiH optužili da navijate za BiH. Ma to je po meni skroz nebitna priča. Pa nedavno mi kaže prijatelj da je po tko zna koji put, zato ja to ne gledam, na YouTubeu bilo 160.000 klikova nekog tog videa, a da onda cijela priča kod tih kompleksaša na forumu ne završi na tome je li lijep gol, jesmo li pobijedili, nego počnu tamo pisati gluposti. Ne znam odakle ljudima vremena. Ja sam posljednje nešto tako čitao nakon Genka. Nevjerojatno, nakon naše pobjede od 4:2 u gostima protiv Belgije, oni su počeli priču o vjeri i naciji. Pa i kolega s Hrvatske televizije Petar Vlahov je imao ispad, ja s Ćirom gostujem u njegovoj emisiji, a on me pita odmah na početku, ni pet ni šest – što si ti. Što je ono rekao, kao enigma je oko tebe, pa koje si vjere, jesi li mudžahedin, četnik, nešto, sačuvaj me Bože... Ima to na YouTubeu. Pazi, HRT je napravio prilog o meni, sve korektno, to je bila ona euforija oko utakmice, i taj Vlahov to mene pita. Prvo pitanje! Takve stvari mene uopće ne zanimaju! Pa ja sam tu utakmicu radio s temperaturom 39.
http://www.youtube.com/embed/gae0t9ZXPO0 Marjan u emisiji Petra Vlahova
Ajmo mi na ove normalne teme. Ma dobro, ovo je Balkan.
Netko tko pogleda vaša tri videa s YouTubea mogao bi steći krivi dojam. Nije tu sve samo šou i zabava, kako bi neki zaključili na prvu, baratate s hrpom informacija, statistikama. Koliko se spremate za prijenos jedne utakmice? Ma mislim, da se razumijemo. Najvažnija su događanja na terenu. Imam neki svoj ritual, ni nemam mnogo papira ispred sebe jer ono, s godinama iskustva to može odvući koncentraciju. A na meni je jednostavno da se pripremim. Ako je utakmica predobra i rezultat je 4:4, jako je brza i mnogo je šansi, automatski i nema mjesta za mnogo pogodaka, jel' tako. Međutim, ovo ću ti reći, to sam rijetko govorio, ne volim pravdanja, ne volim bilo što. Trenuci kad pričam te stvari o kojima si ti rekao, pikanterije, nikad, nikad nisu kad jedan tim napada na protivničkoj polovici jer mi je bitna igra. Međutim, što se događa, što mnogi još, imam dojam, ne mogu skontati... Da onog trenutka kad igrač legne i povrijeđen je, kad je aut, korner, lopta preko gola, ne pričam stvari koje gledatelji vide, nego koristim priliku da tada plasiram neku zanimljivost, dok se stoperi dodaju, dok golman ispuca loptu. Znači, utakmica efektivno traje 50 minuta, jel' tako, jel' to neki prosjek 52 minute. Sad pogledaj koliko ima vremena za priču! 38 slobodnih minuta imam da kažem te neke druge stvari. Onda sad netko tko ne može uključiti mozak, on misli što ovaj melje sad non-stop. Ne melje! Znači, lopta je otišla visoko preko gola, pa to je prilika za informaciju o golmanu ili eventualno o tome tko je izveo taj udarac. Odličnu je stvar napravio jedan tvoj kolega iz Hrvatske. Kad sam radio na Federalnoj televiziji, taj novinar je napisao članak 'Naši hrvatski komentatori razbijeni od južnog susjeda'. On je jako pažljivo usporedno gledao moj i njihov prijenos jedne utakmice Bayerna. Bio sam šokiran kako je on to pažljivo pregledao i napravio usporedbu. I onda on kaže: 'Dok naši po tisućiti put spominju 'Olić', mi saznajemo da su grad München osnovali monasi i poslije toga da je cijena piva na Allianz Areni 12 eura. On je u toj kolumni objasnio sve to i onda je zaključio da se ja zalaufam i na kraju kažem: 'Šteta što je kraj utakmice.' A te su kolege, kaže, jedva čekale da utakmica završi. I on je pažljivo zapisivao sve te moje stvari, koje ja, znaš, u emocijama, znaš da sam takav. Iako, pazi, da budemo realni... Odlično je to da postoji nekoliko različitih komentatora da bi svaka publika onda imala svog favorita. To ti je kao s filmskim glumcima, netko voli Brada Pitta, netko ne i mirna Bosna! Netko voli glasniji stil, netko tiši. Ja sam u izjavi za jedan sarajevski portal prije Grčke rekao: "Molim vas, tko voli kako ja radim, do daske, tko ne voli neka i dalje gleda FACE TV mute." Mute i mirna Bosna. Ma na kraju, bitan je rezultat, al' eto.
Koga najviše volite od sportskih komentatora? Ne samo od ovih današnjih, nego od vječnih legendi. Pa dobro, stvarno je bilo dosta dobrih komentatora, svatko ima svoj stil rada. Ali u ono vrijeme je Mladen Delić baš bio "nacionale". I ja sam strašno volio Ivana Tomića, s radija, taj njegov osebujni stil koji podsjeća, kad kažeš "Ivan Tomić", i na neko drugo, ljepše i sretnije vrijeme, "kad smo se ljubili u parku drhteći od treme", iz Borine pjesme Svirao je David Bowie... I onda, na kraju krajeva, sve se to sublimiralo. Ono što sam ti rekao, povijest, geografija, volim slušati glazbu, pa kad gledaš filmove, onda ima svega. Pa ja sam Džonija citirao u dva-tri prijenosa.
http://www.youtube.com/embed/5Sc7IQDrapo 'Beži da te ne uhvate'
Što točno? Pa ne znam, jedno sam mislim rekao "hladna noć pred velike događaje", iz pjesme Kurvini sinovi. Tako da ima tu i te, što bi rekli ljudi, alternative i ostalih stvari. Dosta puta i spomenem filmove, netko te podsjeti na to, to je ta neka sublimacija svih tih stvari. Tako da eto, i sam znaš, dosta je to nezahvalno pričati, ima dosta taštine. Pa ono, bolje reći, sad je mnogo komentatora, na mnogo televizija i tako. Ali kažem, Tomić mi pada na pamet, pa onda znaš da su tu bile one uzrečice "crna strijela – Mitar Mrkela", pa "jagodinska haubica – Nikolić Jovica", pa je bilo za Marka Mlinarića Mlinku, tako te fore, pa Boro Cvetković kad je igrao za Dinamo "lane s Korane". I to su neke stvari koje su jednostavno stekle taj kultni status, ti njegovi epiteti. Nisi ti imao praktično nikoga, osim Ive Tomića, tko je imao taj, pa može se reći, obiteljski odnos s nogometašima, kao ja. Iako ih možda ne poznaje, on je bio prisan s njima. Ajde, neke je možda znao, neke nije znao, ali imao je taj prisan odnos jer je čovjek jako volio nogomet. Vjerojatno je on i privatno bio ovako nekog mog temperamenta, emocija. A znaš kad je emocija, onda uvijek ima i nekih nuspojava, tako da shvaćam neke stvari mnogo recimo tragičnije nego neki drugi. Al' šta sad, neću se mijenjati u 40. godini.
Legendarna je vaša reakcija na Džekin gol Belgiji u kvalifikacijama za SP 2010. godine. 'Džeko, Džeko, Džeko, Džeko, dijamantu, dijamantu, dijamantu, Bosna vodi, Bosna vodi, Bosna vodi!' U šali bismo mogli reći da radite simultani prijenos za sva tri entiteta, pa svakom ide po jednom 'Bosna vodi, Bosna vodi, Bosna vodi'? Ha, ha, ha! Pa da. Ma pazi, to je isto simpatično, baš sam dobio sad puno poruka, morat ću se ispričati ljudima iz najbolje namjere. Nekad mi Hercegovci kažu: "Pa, Marjane, i mi smo dio države." Znaš ono, sa smajlijem. Ali normalno, ljudi znaju da je u pitanju emocija, podrazumijeva se šta je. Nekad kažem Bosna i Hercegovina, nekad Bosna, nekad BiH. Znaš ono, sve te neke skraćenice, ali nekad u sekundi kažeš: Bosna vodi! Bosna vodi! Bosna vodi! Ili Bosna i Hercegovina vodi, ma svejedno, al' normalno je da me to jako veseli.
Tu utakmicu ste zaključili rečenicom: 'Cijela Bosna je dobila ovu utakmicu – srpski komentator, hrvatski izbornik i većinom bosanski tim...' A da, da, da ha, ha, ha. Sjećam se, sjećam se... Ma pazi, Bosna i Hercegovina je uvijek imala dobre igrače. Uvijek je tu bilo dobrih igrača i vazda nam je nešto malo falilo. Evo baš pričam s Bolićem, Škorom i tim starim asevima, njima je isto drago, znaš. Pa navijaš za repku cijelog život, a normalno da znam sve koji su nosili dres. I to starim igračima reprezentacije godi. Ja sam sad ponosan što se sa zakašnjenjem susrećem s Baljićem, Piplicom, Bolićem, Glavašom, s Barbarezom i svima njima koji su prije igrali.
Slažete li se s teorijom da je nogomet u tim danima, kad je Ćiro vodio Zmajeve, ujedinio Bosnu i Hercegovinu više nego išta drugo od početka rata? Jeste, to je, ono što kažu, baš tako. Normalno, i uz doprinos svih drugih dobronamjernih ljudi i iz drugih branši, drugih kolega i svega ostalog. Meni je jako drago, imali smo prilog na FACE-u i javili smo reakciju na tu našu pobjedu u regiji, koja je u 90 posto slučajeva stvarno prihvaćena sa simpatijama, a i kako bi drugačije bilo kod normalnih ljudi u Hrvatskoj i Srbiji. I meni je drago, nisam tu bitan ja, meni je bitna država, moja domovina, razumiješ, da se o njoj fino priča. I sad, normalno, u svakoj državi ima dobrih i loših stvari, svi znamo što to koči, ali opet treba gledati tu neku dobru volju i ja sam stvarno optimist, mislim stvarno da smo zaslužili otići na SP. Pa kad je Slovenija igrala dvaput na Svjetskom prvenstvu, majku mu stara, igrat ćemo i mi, ha, ha, ha.
U Ćirino vrijeme se čak pojavila teorija da su u baražu s Ronaldovim Portugalom radili i unutrašnji neprijatelji. Oni kojima nije odgovaralo da je Bosna i Hercegovina opet tako ujedinjena, pa makar i u natjeravanju lopte. Je li tu bilo zakulisnih igara, sabotaže, sve samo da se ne ode na SP? Odmah da ti odgovorim, ja se u to uopće nisam miješao, mene zanima nogomet, teren. Čuo sam i ja razne priče, ali priznat ću da je simptomatično... Evo ti spominješ taj Portugal iz 2009. godine, pa se onda meni nešto dešava 2010. godine, pa smo prije nekoliko tjedana imali apsurdnu situaciju. Zamisli, da pretplatnici, ne znam sad točno koje kablovske televizije, ne zamjeri mi, na FACE-u je to objavljeno, nisu imali signala za Republiku Srpsku baš dok je bila utakmica Slovenija – Bosna, koju je Bosna dobila 0:3. Iz tehničkih problema. Ne bih želio prejudicirati, nemam dokaze, ali tu se stalno nanovo pojavljuju neke iste stvari. Onda smo mi zvali i naš novinar je pitao što nije bilo prijenosa utakmice. Pa su rekli kao tehnički problemi. A dvije minute nakon završetka utakmice slika je ponovno bila tu. Eto... pa ti reci. Možda je baš tad nestalo struje. U Bosni opet crk'o Maršal! Ha, ha, ha!
http://www.youtube.com/embed/EoduHm4G74U Portugal - BiH 1:0 (Marjan Mijajlović)
Znači, ispada da vas ekipa iz Republike Srpske bojkotira zato što navijate za Bosnu i Hercegovinu? Da, da, samo ja se tu moram ograditi jer ima velik broj ljudi koji vole ovu reprezentaciju. Ja stvarno dobivam poruke iz cijele Bosne i Hercegovine. Moje opredjeljenje se zna, tristo puta je rečeno, potvrđeno, ja svoj patriotizam, ne pada mi na pamet, ne pokazujem riječima, nego djelima i skromno. Kad bi svi tako napravili, to bi bilo mnogo ljepše. Brendirana je reprezentacija, svi je znaju, dobila je nadimak, igrači su dobili nadimke, svi pričaju o nama, ja sam ponosan na to. Zna se koje su granice, to je Bosna i Hercegovina, daljnja priča me ne zanima.
Ipak, obožavate nogomet. Je li vas ikad povuklo da istražite tu priču o eventualnoj sabotaži utakmice BiH – Portugal? Ne, ma ne, ma kakvi. Ja se dugo nisam toga ni sjetio. Evo, sjetio sam se toga kad je Senad intervjuirao Milorada Dodika, pa me asociralo na 2010. godinu, jer, da ti kažem, moj životni moto je: "Gazi naprijed, idi naprijed, ne okreći se, jer ako se okreneš, vidjet ćeš mnogo toga lošeg, pa će te to zaustaviti!" Ma samo furaj naprijed. To mi je životni moto, samo naprijed, ne okreći se. Osmijeh na lice i rokaj.
Kako je živjeti u današnjoj Bosni i Hercegovini? Što mislite o toj podjeli? Je li bilo bolje prije ili sad? Pa vidi, normalno je da kad sam ja tu odrastao kao dijete, da su to bili i neki zlatni dani države. Ja se sjećam u Tuzli, tad je sve cvjetalo, Takovo, Sloboda, gradila se dvorana, pa Sarajevo, ono prelijepo razdoblje prije Olimpijade, glazba, sjećaš se, Indexi, đinđe, Bosna prvak Europe u košarci. Znači fantastične stvari, što pokazuje da se može. Znači to je bilo vrijeme jednog strašno pozitivnog vala i onda nakon tog nevjerojatnog, najboljeg razdoblja, dolazi ono najgore. Znači, ono – bijelo i onda potpuno crno. Međutim, to što je bilo, svi znamo što je bilo, ali ipak prošlo je 17, 18 godina i mora se ići naprijed. Drugačije ne može.
Vi ste te 2009. pobijedili Belgiju u gostima. Belgijanci su sada Hrvatskoj najveća prepreka do Svjetskog prvenstva. Jesu li danas oni toliko jači ili je Bosna tada bila tako moćna? Pa dobro, ti sad, kad pogledaš, BiH sada već ima jedan kontinuitet i s Ćirom i s Papetom, rezultati i brojke koje sam spomenuo dovoljno govore. Međutim, Belgija je sada, to svi znamo, dosta jača. Tako da onaj bod koji je Hrvatska uzela, to bi moglo biti jako važno, jer objektivno gledano, Belgija i Hrvatska su dosta bolje od Srbije u ovom trenutku, kad je ta grupa u pitanju. Ove ostale neću ni spominjati, tako da je to jasno. To je utrka u dvoje, ono što bismo rekli mi Bosanci – u pet deka razlika. Ali Hrvatska je veliki favorit protiv Srbije. Normalno, sve je moguće, ali onako igrački, realno gledano, to bi Hrvatska trebala dobiti.
http://www.youtube.com/embed/jNexQaIxE6s Slovenija - BiH 0:3 (Marjan Mijajlović)
Koja je Bosna bila jača, Ćirina ili Safetova? Sve to ima i za i protiv, ali apsolutno se vidi da smo mi sada posloženi. Jako mi se sviđa što Pape Sušić, malo, malo, ubacuje nove igrače, mlade, iz naše lige. Evo sad Stevanović, koji je u Sevilli, Svraka iz Željezničara, Kvesić, pojavilo se tu nekoliko novih klinaca koje Pape postepeno uvodi. I mnogi zaboravljaju, ta Belgija je bila prije četiri godine, mi smo strašno mnogo promijenili reprezentaciju, tu su ostali samo Džeko, Spaha, Pjana je tad počinjao bio, bio je mnogo mlađi, Ibišević, Salihović, Misimović, tu je bio Pandža, pa sve su novi sada... Bogu hvala, uopće nismo stari... Tako da je to super. Budući da se ja ne miješam, kao što znaš, kako je to običaj drugdje u Hrvatskoj, i BiH, i Srbiji, svi su izbornici, meni to ne pada na pamet, kao što sam baš rekao i Papetu prije neki dan kad smo bili na kavi. Mi se ispričamo, svakakve stvari, spomenemo to, ali što se ja imam čovjeku miješati u posao. On je trener, izbornik, razumiješ, on zna kako će to postaviti. Što imam ja pametovati? Ne pada mi na pamet! Kao što nekad kolega pa pita: "Pa što je Guardiola to napravio?" Pa zna što je to napravio. On ili Mourinho. Moje je da registriram, ne pada mi na pamet izmišljati toplu vodu i praviti se pametan.
Što ćemo s Alenom Halilovićem? Pa eto, njegova je odluka, njegova je odluka. Bitno da je on živ i zdrav. Sam će odlučiti, sam će izabrati. Jasno je da je njemu otac igrao za Bosnu, ali opet, ako je dijete rođeno u Zagrebu, tako da... Neka odluči.
Za koga navijate u klupskom nogometu? U Njemačkoj za Carl Zeiss Jenu, samo što su sad u četvrtoj ligi. Počeo sam navijati za njih kad sam imao deset godina, bili smo finalisti Kupa kupova i znali smo izbaciti Barcelonu i Romu, pa toliko da se zna, bili smo premoćni! A nakon raspada DDR-a većina klubova s istoka više nije konkurentna, nema love i mi taljigamo u četvrtoj ligi. A u Bundesligi najviše volim Stuttgart, pa onda ne znam, Galatasaray mi je najdraži klub. Što se tiče BiH – volim sve naše klubove, u Hrvatskoj recimo volim Rijeku.
Lijepo, a kako to? Pa iz tih neki mentalnih razloga, rokenrol, grad, ne znam, sviđa mi se ta Rijeka. Rijeka mi je ono fajterski klub i Armada mi je super. Nekako mi je u toj Rijeci sve šmekerski, eto, barem imam takav dojam. Moram tamo uskoro, na jedan vikend...
Ove nedjelje je derbi Hajduk – Dinamo. Za koga ćete navijati? Za Hajduk, zato što su temperamentniji, mislim, više su u mom mentalnom sklopu.
Partizan ili Zvezda? Paaaa, što ja znam. OFK je super. OFK Beograd ha, ha, ha. Ma da ti kažem, malo mi u posljednje vrijeme u tim rivalitetima Hajduka, Dinama, Želje, Sarajeva, Partizana i Zvezde smeta taj neki pritisak koji rade ti klinci. Znaš, kad je to nešto postalo važnije od samog nogometa, neka frustracija. Sad ispada, ako navijaš za jedan klub, ne pričaš s onim drugim. Nije mi jasno što se ljudi ne shvaćaju opušteno. Pa derbiji su derbiji. A kad igraju Crvena Zvezda – Partizan, pa jel' znaš ti što je to?! To je k'o građanski rat, čovječe! Ma ajde! Sad ti navijaš za Dinamo, ja za Hajduk i sad nećemo popit piće, eh...
Ženski dio publike smatra da vam je glas strašno seksi. Od čega vam je tako hrapav glas? Urođen, urođen, jednostavno takav. Jesam pušač, ne sad ono da pušim tri kutije cigareta, al' nisam ispod kutije i pol, pogotovo kad su velika dešavanja. Baš sam strastveni pušač, cigarete volim više od hrane. Uživam u cigaretama.
Kažu da ste filmofil. Koji vam je najdraži film? Najviše volim Warriorse. Pa Napad na policijsku stanicu, Do posljednjeg daha...
Omiljeno jelo? Pita krumpiruša, burek, ćevapi. Inače sam za hranu katastrofa, nisam ješan tip.
Vic za kraj... Ma jok. Ja nikad nisam isprič'o vic. Ajde, jesam dva, tri puta, ispalo je jako glupo.
Što osim prijenosa još radite na FACE TV-u? Pa ja sam ti, ono što kažu, djevojka za sve. Mi po hijerarhiji imamo vlasnika televizije Senada Hadžifejzovića, direktora televizije, njegovog sina Feđu i tu je dalje ekipa super ljudi, mojih kolega, da sad sve ne nabrajam. I recimo ja radim i reklamu, promociju, potencijalne sponzore, razgovor sa zaposlenicima, ako što treba pomoći mladim novinarima. S vremena na vrijeme ću u središnjem dnevniku imati priloge kad je nešto zanimljivo i tako... FACE je mlada televizija, postojimo tek godinu dana, ali rezultati su već postignuti. Taj središnji dnevnik i utakmice reprezentacije su jako gledane, pa imamo jednu novu emisiju koja je dobro prihvaćena Sav taj sevdah, pa će uskoro krenuti i dosta drugih stvari. Pazi, mi trenutno imamo samo svoju produkciju. Šest sati produkcije. Tako da je sve kako treba biti.
