Kako vam je u Gorici, nedostaje li vam prvoligaško društvo? Nedostaje mi malo, reklo bi se, muškoga rada. Pritom mislim na prevelik broj mladih igrača. Izgleda kao da vodim nogometnu školu, a ne jedan ozbiljan seniorski klub. No, dobro, to je moja mana posljednjih godina. Nije da mi je krivo, ali polako postaje teško. Nekad padnem u neku svoju malu depresiju pa se pitam – što sam Bogu skrivio da uvijek moram najteže poslove raditi. No, mladi ljudi su mladi ljudi i uvijek osjetiš zadovoljstvo kad vidiš da netko napreduje. To uvijek vraća u život. Usput se polako mobiliziramo da jednoga dana budemo spremni da se vratimo gore. Zasad nam je plan da ostanemo tu gdje jesmo, ako je moguće bez velikih stresova, i pripremamo momčad za iduće sezone.
U povijest hrvatskog nogometa ste se upisali i kao čovjek koji je kao jedan od malobrojnih trenera osvojio Kup s malim klubom (Inkerom), i to protiv Dinama. Kako danas gledate na taj uspjeh? Dosta ljudi ne zna cijelu storiju. Za mene je to bio završetak jednog ciklusa koji sam počeo još kao instruktor u zagrebačkom Savezu 1981. godine organizacijom centra na Kajzerici. Kažem da je to završetak jer je dosta igrača u Inkeru u trenutku osvajanja Kupa bilo s Kajzerice. Inker nikad ne bi napravio tako značajnu momčad da nije bilo toga rada na Kajzerici, što je učvrstilo moje uvjerenje da je to što radim ispravno i da imam dobru viziju. Pitanje je kad ću imati uvjete da takve stvari radim. Uvjeti se, nažalost, više ne stvaraju samo tako. Više nikad nisam imao mogućnost raditi dvije, tri godine u kontinuitetu u jednoj sredini, to je nemoguće, te napraviti ono što objektivno mogu. Za mene je ono osvajanje Kupa bila jedna velika satisfakcija i jedno veliko saznanje da je to ispravno. Na kraju mi je i razvoj nogometa u budućnosti dao za pravo. Zaključno s Barcelonom i tom filozofijom nogometa. Mi smo s tim počeli na Kajzerici 1982. godine. Iz treće lige je u prvoj završilo dvadesetak igrača, što više nije ponovio nijedan drugoligaš, a kamoli trećeligaš. Napravili smo velik posao.
//www.youtube.com/embed/dZ1radUeLk0
Na Dinamovu klupu ste sjedali u više navrata. Koji mandat vam je najdraži? Teško mi je reći s obzirom da sam uvijek sjedao na Dinamovu klupu u najvećim krizama i reklo bi se u najvećim neimaštinama. Pa čak i one 1999. godine, bez obzira što je tada bilo još ono vrijeme Croatije. Zahvaljujući političkim previranjima, Croatia je polako bacana u zapećak. Rušio se HDZ, na kraju 1999. godine je Tuđman umro i više jednostavno nije bilo zadovoljstva. Previše toga negativnog je bilo. Drugi put mi je možda najveće zadovoljstvo bilo to što sam uveo, ne znam točno koliko, ali oko desetak mladih Dinamovih igrača se vrtjelo u momčadi i oko nje. Neki su ostvarili velike karijere, poput Dudua, Kranjčara... Nažalost, taj posao koji je vrlo uspješno vođen desetak mjeseci, isto tako je naglo prekinut. Kako se inače odluke u Dinamu donose zahvaljujući dnevnim događajima, pozitivno ili negativno, tako se i tada donijela odluka da to više neće ići, pa je doveden Ćiro Blažević, koji, naravno, ne radi takav posao. Prekinuto je ono što je bilo na najboljem putu da se već onda s mladim igračima Dinama napravi jedan veliki temelj, koji bi sigurno trajao do dana današnjeg.
Kako komentirate činjenicu da ti mladi Dinamovi igrači danas ne nose igru hrvatskog prvaka, nego rano nestaju u inozemstvu? Trebalo bi se dvojako gledati na taj problem. Jedno su mladi igrači, a drugo mlada momčad. Dinamo treba svoje mlade igrače, sigurno, držati i gurati u momčad, ali isto tako im treba dopustiti i prisiliti ih da malo ostanu u momčadi i klubu, da ne idu već s 18, 19 i 20 godina van, nego makar kao Luka Modrić s 23. Do 23. godine već mogu dati svoj obol i vratiti nešto klubu te navijačima priuštiti zadovoljstvo. Imati isključivo mlade igrače, to je zadovoljstvo s jedne strane, ali to nije pravi posao seniorske momčadi. Seniorska momčad Dinama mora biti prava momčad. Te se dvije stvari razlikuju i mislim da Dinamo nikad ne bi trebao imati ovoliko stranaca. Apsolutno, nisam protiv stranaca, bez obzira odakle dolaze, ali mislim da ih je previše. Dinamo nije klub kojem je potreban toliki broj stranaca. Momčad u smislu kohezije i prave Dinamove atmosfere ne može postojati s toliko stranaca u klubu.
Kako komentirate Dinamove ovosezonske europske nastupe? Nakon što nije izborena Liga prvaka, bilo je velikih najava i nadanja da bi se moglo dočekati proljeće u Europskoj ligi, no nije baš bajno počelo. Bilo mi je jako žao što se Dinamo nije plasirao u Ligu prvaka, iako to ne bi ništa promijenilo u razvoju događaja. Prošle sam jeseni, kad je Dinamo igrao protiv PSG-a i Porta, rekao svoje mišljenje i bio sam jako decidiran u negativnom komentaru. Rekao sam da se ne može na tako diletantski način voditi momčad u Ligi prvaka. Naime, da pojednostavnim. Dinamovi ljudi pripremaju momčad za Ligu prvaka kao da je to hrvatsko prvenstvo. Liga prvaka i Europska liga to nisu. Uzimajući u obzir da je teško Dinamovom treneru, bilo kojem, pripremati momčad za Ligu prvaka i teške utakmice kad u domaćem prvenstvu nema teške utakmice, svejedno mislim da bi priprema trebala biti drugačija. Čak i u smislu krive najave utakmice, kao što je bilo prije dvije godine. Dolazi nam Real Madrid u Zagreb, a mi slušamo izjave da će ga Dinamo napasti. Pa onda idemo na Santiago Bernabeu, pa slušamo kako ćemo im uzeti posjed lopte. To nije samo nerealno, to su laži koje utječu na momčad. Mi s takvim klubovima idemo igrati kao da je u pitanju ne Hajduk u Splitu, nego Slaven Belupo u Koprivnici. To baš nije isto i to je najveći problem. Ne može se na taj način igrati Europska liga, ona se u taktičkom smislu treba pripremati drugačije i mislim da je to najveća greška neuspjeha koji Dinamo bilježi u Europi sada već treću godinu zaredom. Nadam se da će se prekinuti jer ovo još nije gotovo.
Da ste danas trener Dinama, biste li tolerirali povlaštene igrače, poput Sammira, za kojeg neki bivši igrači tvrde da je znao mamuran dolaziti na treninge. Čujte, od 2008. godine sam tri puta odbio biti trener Dinama isključivo zato što te stvari ne toleriram i ne prihvaćam kao normalne. Svaki igrač je dužan prema momčadi i klubu ispunjavati svoje osnovne obaveze. Ako ih ne ispunjava, ne može biti član momčadi. Najveći problem Dinama je to što je taj igrač imao drugačiji tretman od drugih u svlačionici. On je, koliko sam upoznat, a neki treneri su to i javno rekli, previše asocijalan što se tiče ulaska u momčad kao čovjeka da bi ga drugi samo tako prihvatili zahvaljujući njegovom talentu. On je talentiran, ali nije sastavni dio momčadi. Ako nije sastavni dio momčadi, svaki imalo pametan čovjek bi ga transferirao i tražio neko drugo rješenje jer ovo nema smisla. Od momčadi koja ima potencijal, a Dinamo ga uvijek ima više ili manje, napravi se nešto što je ispod te vrijednosti i to je najveća mana Sammirovog višegodišnjeg boravka ovdje. On je najtalentiraniji igrač u državi, tu nema dileme, ali njegov doprinos Dinamu, ne samo na terenu, i cijelo njegovo djelovanje oko momčadi je previše negativno da bi toliko godina bio tu.
Svaki nogometni razgovor u Hrvatskoj je nemoguće odraditi bez spominjanja Zdravka Mamića. Kako ste u svoje vrijeme surađivali s njim i kakav odnos imate danas? Prije neka tri tjedna smo razgovarali nakon dugo vremena. On i ja nikad nismo bili posvađani, osim kad se rastajemo. Onda to traje 30 sekundi i više nas nema. Tako je bilo i posljednji put 2009. godine i to što sam vama rekao, rekao sam i njemu. Ja nemam obzira prema tome u smislu da moram isključivati svoje mišljenje. Ja njemu ne odgovaram kao takav. Zašto sam odbijao doći u Dinamo par puta? Jednostavno znam da bi to bilo kratkog vijeka, a ja takve stvari ne toleriram i ne podnosim. Ne mogu raditi svoj posao na takav način, pa je onda bolje i ne počinjati kad znam da ćemo kratko vrijeme biti u poslu. Žao mi je zbog Dinama, ja sam dinamovac cijeli život, i uvijek se nadam da ću ponovno doći u nekim okolnostima, ali nikad nisam srljao u to. Ostavimo to za neka buduća vremena ako budemo živi i zdravi.
Kako gledate na učestale smjene trenera u Hrvatskoj. Rok trajanja im zna biti vrlo kratak. Prvenstveno mislim na Dinamo, ali ni drugi klubovi nisu iznimka. Bez da se netko nađe uvrijeđen, ne želim nikoga uvrijediti ni podcjenjivati, ali u velikoj većini slučajeva vodstva naših klubova nisu dorasla tako ozbiljnom poslu kao što je vizija i planiranje uspjeha. Ako je planiranje, mora biti dugoročno, jer inače nije planiranje, i mislim da su nesposobni da vode tako nešto. Ako nemaju sposobnost voditi nogometni klub, onda je sigurno da ne mogu platiti i dovesti trenera koji im odgovara. Ne odgovara svaki trener svakom klubu. Ilija Lončarević ne mora odgovarati Istri, Rijeci ili Slaven Belupu. Ako to ne znaju napraviti, onda će lako i promijeniti trenera kad uđe u negativnu seriju iz nekog razloga. Negativan rezultat može biti posljedica prošlosti, sadašnjosti, slučajnih okolnosti... Ako nemaju pravu viziju što će raditi s trenerom kojeg su izabrali, onda ga mijenjaju. Nemaju pravi plan i strpljenja za tako nešto. Najlakše je reći da trener ne valja, hajmo ga promijeniti. Malo ga mediji popljuju, malo ovo, ono, to je normalno, i idemo dalje. Doći će neki novi i napravit će vrlo vjerojatno isto što i onaj stari. Vani u normalnom svijetu, koji zna planirati i raditi biznis, takve se stvari ne događaju zato što izaberu čovjeka i daju mu nekakav mandat od dvije, tri godine da radi svoj posao.
Kako gledate na priču i razvoj Alena Halilovića u Dinamu, ali i reprezentaciji. Treba li imati veću minutažu ili se zadovoljiti ovime što dobiva? Nikad ga nisam trenirao i nisam bio ni blizu treninga da bih mogao reći kolike su njegove sposobnosti. Prvenstveno fizičke s obzirom na to da talent posjeduje, tu nema dileme. Nijedan trener do sada mu nije dao priliku da u dvije ili tri utakmice zaredom bude u početnoj momčadi i da onda odigra svojih sat vremena ili poluvrijeme. Način na koji ga se tretira preko reprezentacije, i ne samo njega, nego i Radoševića i neke koji nisu ni blizu tako talentirani, bolestan je i nakaradan i tu ne može biti sreće za nacionalnu momčad, ali ni za samog igrača. Ako je igrač talentiran, on će sam sebe izvući. Ako nije, neće mu pomoći niti reprezentacija. S te strane za mene to nije pravi plan razvoja igrača i treba naći puno bolje metode da igrač postane igrač. U prvom redu tu je njegov vlastiti klub, a on u njemu još nije postao standardan. U povijesti Dinama bio je Cico Kranjčar sa 17 godina, moja generacija Mladen Ramljak, koji je od nas iz juniora otišao sa 17 godina, preko noći u prvu momčad, te sa 17 odigrao prvu utakmicu za seniore u Novom Sadu protiv Vojvodine. Centarhalfa! Prema tome i Alen bi mogao sa 17 godina. Ako može. Druga je stvar ako ne može. Onda se definitivno treba reći da on to fizički ne može zadovoljiti, ili iz nekih drugih razloga, i tu treba napraviti reda jer je ovako nered. Javnost ne zna što je prava istina. Priča se o velikom talentu, a on ne dobiva pravi tretman ako je tako veliki talent.
Vruća tema hrvatskog nogometa su Vatreni i njihovo putovanje kvalifikacijama za SP. Vaš komentar? Mi nismo momčad, nemamo momčad. Ne možete je ni imati ako stalno mijenjate igrače i sustav igre. Kako je tako možete imati, bez obzira što su naši igrači dobri i igraju u velikim svjetskim klubovima? Mi neke stvari radimo godinama, nisu počele sa Štimcem. Zašto mi prijateljske utakmice u ožujku, kolovozu itd. stalno igramo sa slabim protivnicima? Zašto mi na te utakmice dovodimo igrače koji nikad nisu ni bili blizu reprezentaciji niti je itko smatrao da bi mogli biti? Ne trebam ja sada biti jako pametan da vam kažem zašto. Ako se to radi kroz reprezentaciju ili kako je Igor rekao prije nekih mjesec i pol dana, da on koristi reprezentaciju kako bi promovirao mlade igrače. Oprostite, ali to je katastrofalna izjava. A reprezentacija Hrvatske nije poligon za mlade igrače, nego za najbolje igrače. Nažalost, oko našeg nogometa postoje ljudi kojima nogomet služi isključivo za trgovinu. Nažalost, to je i reprezentacija postala, i to ne sada, nego oduvijek, otkako postoji. Sad je samo eskaliralo i mislim da to sada toliko bode u oči da to više nema smisla. Zato je naša reprezentacija izgubila prepoznatljivost i sposobnost i naši igrači, od Modrića preko Mandžukića do najstarijih Pletikose, Olića i Šimunića, sve su slabiji i slabiji jer više ne osjećaju momčadski duh koji ih je sada vjerojatno malo i napustio.
Kraj grupne faze kvalifikacija obilježio je novi poraz od Škotske, koji je doveo do smjene Igora Štimca. Bilo je za pretpostaviti da reprezentacija ne može u tako kratkom vremenu doći u neko drugo stanje od onog u kojem je posljednjih mjeseci, pogotovo od posljednje utakmice s Belgijom. Mene rezultat iz Glasgowa nije iznenadio jer tog trenutka nismo bili sposobni za nešto više. Vjerojatno je cijela atmosfera oko reprezentacije zatrovana, vjerojatno i u samoj reprezentaciji i nešto više se nije moglo očekivati.
Kako komentirate odluku da novi izbornik bude Niko Kovač? Što se tiče ovih dviju utakmica u dodatnim kvalifikacijama, smatram da je on vrlo vjerojatno najbolje rješenje. Niko Kovač je donedavno bio igrač te reprezentacije, dosta poznaje igrače i njegov autoritet kao bivšeg kapetana bi trebao biti dovoljan da momčad dovede u jedno stanje kohezije i velike koncentracije, što je potrebno da bi se pobijedio bilo koji protivnik kojeg dobijemo. Za duže staze ne znam, to ne mogu reći jer to ovisi o njegovim razmišljanjima, iako vjerujem da kad je ovo prihvatio, vjerojatno ima ambicije i ostati. Ako prođe kvalifikacije, vjerojatno će i ostati. Bez obzira koliko to logično bilo ili ne, to će se tako dogoditi jer mi na neki način i nemamo sistematsko planiranje i traženje rješenja za budućnost, kao i u puno drugih stvari. Mi u pripremi nemamo ništa svih ovih 20 godina. Otkako je reprezentacija počela djelovati, mi nalazimo ad hoc rješenja i tako nastavljamo dalje. Moj komentar je taj da će Niko ostati ako prođemo kvalifikacije i možemo mu samo poželjeti sreću da uspije.
Je li Štimac sa svojim mršavim trenerskim iskustvom uopće trebao biti postavljen za izbornika? Možemo tako za bilo koga reći da nije zaslužio biti izbornik reprezentacije. Uvijek se nađu neki razlozi. Ja sam pristalica toga da izbornik bude osoba koja ima iskustvo i znanje, ali isto tako ne bježim ni od činjenice da i naši bivši igrači mogu biti izbornici bez prakse ako imaju dovoljno inteligencije, pameti i znanja stečenog iskustvom. No, to se treba procijeniti i ne smije se pogriješiti. Dolazimo na ono da je ipak bolje imati izbornika s iskustvom. To je nešto što se kod nas događa, nije to nikakvo iznenađenje, i dogodit će se opet. Nažalost, umreženi smo u interese i mnogi koji to rade moraju sebi zatvoriti sve mogućnosti da bi mogli raditi svoj posao. To je to, nema tu puno priče. Ono što je Baka Slišković rekao je u redu i to je istina. Ja sam to rekao na drugi način, no, nažalost, to je naša stvarnost. Možemo Baka, ja ili bilo tko pričati što hoćemo, no to vam ide po sistemu – psi laju, a karavane prolaze. Nitko ne šljivi nas koji ćemo reći istinu. Samo vas udalje od Hrvatskog nogometnog saveza, kao što su i mene. Mene već desetak godina nema blizu, nigdje, ni u kakvoj stručnoj komisiji, jer im ne trebam. Čovjek koji ima svoje mišljenje, prijedloge i viziju njima ne treba. Oni imaju svoju viziju i svoje planove, tu nema puno priče.
Kako gledate na sukob Lovrena i Strinića, koji su zbog toga i kažnjeni, nakon penala Škota. Što kao dugogodišnji trener iz tog sukoba iščitavate? Iščitati se može samo atmosfera i stanje u reprezentaciji, koje definitivno nije idealno. Kad igrače pitate za stanje momčadi, oni će uvijek reći da je u redu, a to je jedino i korektno prema van. To ne dolazi u obzir, no dolaze u obzir ovakvi ispadi, koji onda oslikavaju to stanje koje je skriveno od očiju javnosti. Čak ni igrači ne moraju biti toga svjesni. To je jednostavno nagomilano mjesecima i sad je samo buknulo na jednoj sitnici.
Imate li neostvarenih snova? Je li vam žao što nikad niste bili u prilici voditi hrvatsku reprezentaciju? Nisam sklon nekakvim žalopojkama. Puno sam stvari propustio zbog svog karaktera. Takav sam kakav sam i ne žalim za tim. Svoju sam karijeru, mogu to sada prvi put javno reći, usmjerio prije 21 godinu kad sam osvojio prvi hrvatski Kup. Meni je onda karijera otišla u jednom pravcu koji ću malo obrazložiti i par dana poslije toga kad sam odbio preuzeti Dinamo. Imao sam velikih razloga za to, iako znate što Dinamo znači svima nama, a ta moja odluka je ostala nerazumljiva i mojim prijateljima, no ja bih i sada nakon toliko godina vjerojatno donio istu odluku. Ne mogu donositi nelogične odluke u trenutku kad znam da je to logična odluka. Posljedice mog odbijanja Dinama su bile neke druge, a one su dovele do toga da sam praktički jedini hrvatski trener koji nije vodio niti jednu hrvatsku reprezentaciju otkako smo se osamostalili. Ja nisam ništa vodio, niti klince. Par puta sam bio kandidat za A reprezentaciju, bio sam kandidat da Ćiri budem asistent u A reprezentaciji, no uvijek bi došla zabrana od čovjeka koji je sad umro (Vlatko Marković op.a.) i koji nije mogao zaboraviti onaj Kup i posljedice mog odbijanja Dinama. Ja bih ponovno to napravio jer ne mogu biti drugačiji od onoga što jesam.
Možete li nam malo pojasniti što se tada točno događalo? Zašto ste tada odbili Dinamo i zašto su vam to tako jako zamjerili? Mislim da nema smisla. Ja bih to mogao reći vama u četiri oka, ali sada nakon toliko godina nema smisla.
