Komentar: Ono što bih itekako volio naglasiti i to je nešto čega se gotovo uvijek sjetim kada netko spomene Kranjčara, a vjerujem da mnogima to ne padne baš odmah napamet jest scena koja mi je na neki način i obilježila Kranjčara, a govorim o njegovu prvom nastupu za hrvatsku nogometnu reprezentaciju

Dugo sam i do kasno u noć, odrađujući popodnevnu šihtu, tražeći neku sportsku zanimljivost kojom bi završio radni dan, razmišljao kako bih sročio i prenio neke elemente ovog komentara i shvatio da ovaj put, po prvi put u godinu u pol koliko "Iz voleja" ide, moram napisati komentar u prvom licu. Forma je to koju, za sada, utvaram si, vješto izbjegavam. Osobno smatram je pomalo pretencioznom, kažem osobno jer smatram da još nemam dovoljno utakmica u nogama da bih si mogao dozvoliti baš u potpunosti privatizirati komentar i zapravo je podići na razinu kolumne, forme koju izrazito cijenim, ali je opet smatram i u ovom trenutku, kao što rekoh, pretencioznom.

Elem, razlog zbog kojeg odstupam od uobičajene forme komentara jest iznenadna, prerana i za mene osobno najtužnija sportska vijest posljednjih godina, a govorim, dakle, o smrti Zlatka Cice Kranjčara. Ono o čemu ja sigurno neću pisati jesu Kranjčarova igračka dostignuća, rođen sam krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća i u trenucima kada je on igrao svoje posljednje utakmice ja sam se negdje igrao po skloništu ili pred zgradom kada je to bilo moguće. Ono o čemu ja mogu i o čemu ću pisati jest Kranjčarov značaj za Dinamo, klub za koji navijam otkad znam za sebe, njegova simbolika u klubu, te o njegovim trenerskim danima i, eto, osobnom dojmu koji je na mene ostavio. Krenuo bih, zapravo, od potonjeg.

Purger i pravi kajkavac

Nisam u svojoj novinarskoj karijeri imao previše prilike razgovarati s Cicom, pričali smo, de facto, tek jednom i to vrlo kratko, nakon neke od već davno zaboravljenih utakmica Dinama. Tema razgovora zapravo nije bila niti bitna, bitan je prvi dojam koji je Cico na mene ostavio. Pričali smo kratko, ali ono što ću kod Kranjčara zauvijek pamtiti je jedna sitnica, mnogima nebitna i činit će vam se možda smiješnom, ali uživao sam istinsku u svakom Cicinom izgovaranju riječi "kaj". Zvonak, melodičan, ugodan, pravi zagrebački izričaj, pažljivo umetnut na strateška mjesta, nikako preisforsiran i prenaglašen, mekan i prirodan.

Kako sam rođeni Zagrepčanin, odgajan u obitelji kajkavaca, umišljam si da imam uho za to, a opet i da imam pravo procijeniti tko zna reći "kaj", a tko ne zna ili ne radi to baš najbolje. Cico je za mene imao najsavršeniji "kaj" od svih Zagrepčana i onih koji si misle da to jesu, a s kojima sam u životu imao prilike razgovarati ili ih slušati. Cico je za mene bio onaj pravi zagrebački prvo fakin, ali s manirama, zatim i gospodin, pravi Purger i kada su u pitanju Dinamove legende, bez premca, Kranjčar je bio moja omiljena legenda. Netko tko bi mi prvi pao napamet na spomen Dinamovih legendi.

Prvi kapetan

Rekoh, o Kranjčarovim igračkim danima nemam što pisati, nisam ga imao prilike gledati, priroda je htjela da se rodim malo prekasno, ali stariji su mi govorili da je bio opako dobar igrač, neki vele i najbolja "plava devetka" svih vremena. Rekli su mi i znam da je bio ikona one slavne generacije 1982. godine koja je odnijela naslov prvaka u bivšoj Jugoslaviji. Znam da je bio velik, znam da je bio jedan od najvećih. Vjerujem im, kroničari su Dinama i govorili su to davno prije njegove smrti.

Ono što bih itekako volio naglasiti i to je nešto čega se gotovo uvijek sjetim kada netko spomene Kranjčara, a vjerujem da mnogima to ne padne baš odmah napamet jest scena koja mi je na neki način i obilježila Kranjčara, a govorim o njegovu prvom nastupu za hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Utakmicu nisam gledao uživo, a sve i da jesam bio sam veoma mlad i nemam baš nikakvih izravnih sjećanja o njoj, ali kasnije u životu sam se nagledao baš te utakmice, utakmice protiv SAD-a 1990. godine. Tada je tadašnji izbornik Dražan Jerković uspio skupiti svega 14 igrača, što sada zvuči smiješno, ali tada su vremena za Hrvatsku bila gadna i nepovoljna pa je biti Hrvat u to doba bila opasna stvar. Kranjčar je u toj utakmici, već na zalasku karijere, uzeo kapetansku vrpcu i ušao u povijest. Možda ne kod svih Hrvata, ali eto, ja ću ga uvijek pamtiti baš po tome.

Cicin Zagreb

Nadalje, treća stvar po kojoj će Cico za mene uvijek biti hrvatska nogometna ikona jest ona čudesna i neponovljiva sezona sa Zagrebom. U to sam vrijeme često odlazio na utakmice NK Zagreba, kluba koji sam nekada volio možda čak i više od Dinama, pa sam uživo imao prilike svjedočiti čudu koje je Cico izveo praktički s "otpadnicima" i rušenju potpune dominacije Dinama i Hajduka u Prvoj HNL. Dan danas me trnci prođu jedino na spomen Zagrebove pobjedničke sezone i one Dinamova "petarde" bačene Partizanu na Maksimiru. Te je 2002. godine Kranjčar, zajedno s onom kultnom postavom koju i dan danas znam naizust u tri ujutro, zauvijek ušao u moju privatnu riznicu nogometnih i trenerskih legendi, a vjerujem da je tako i kod većine poklonika Prve HNL, bez obzira za koji klub navijali.

Dok smo još na tom periodu da se vratimo samo nakratko na Dinamo. Cico je na početku svoje trenerske karijere ostavio dubok trag i u Dinamu. Razmontirao je tada izuzetno moćni Celtic i doveo je Ligu prvaka u Zagreb, po prvi put u povijesti i to zaista nije mala stvar. Nije mala stvar, a opet ostaje nekako dojam da su je mnogi previdjeli i zaboravili, posebno ovi naklonjeni Dinamu.

Svi Cicini grijesi

Dolazimo sada do dijela o kojem sam razmišljao bih li uopće pisao i da li da se zaustavim samo na onim lijepim dijelovima koji su mu obilježili karijeru, ali odlučio sam ih spomenuti i to samo kako bih predočio stvarnu veličinu Cice Kranjčara. Kranjčar u godinama nakon NK Zagreba nije bio omiljena persona, posebice ne u Dinamu. On kao i njegov sin Niko Kranjčar, koji je, nota bene, meni osobno jedan od najdražih hrvatskih nogometaša, ali o tom nekom drugom prilikom, trpjeli su gadne uvrede Dinamovih pristalica. Niko je tada bio jedan od najboljih mladih hrvatskih igrača, ali imao je određenih razmirica s Dinamom i na kraju je Cico dao dozvolu da njegov sin pređe u redove najvećeg rivala Hajduka. To što su kasnije navijači skandirali Cici Kranjčaru i njegovu sinu Niki zbog ovog manevra i to što su pojedinci pisali i izjavljivali na njihov račun, nećemo uglavljivati u ovaj tekst jer baš i nije primjereno.

Kranjčarov status kod hrvatskih navijača, vjerojatno istih ovih koji ga danas oplakuju i govore o njemu kao o istinskom velikanu koji je zadužio hrvatski nogomet i Dinamo prije svega, dodatno se srozao za vrijeme njegova mandata na klupi Hrvatske, što je bilo baš u vrijeme kada je njegov sin, tada kapetan "modrih" prelazio iz Dinama u Hajduk. Kranjčar je bio taj koji je pozvao Luku Modrića u reprezentaciju, ali opet spočitavalo mu se da ne zove tada veliku zvijezdu Dinama, Eduarda da Silvu i da ovim mlađim i talentiranim igračima ne daje baš nikakvu šansu, odnosno, da suviše forsira svog sina Niku na uštrb ostalih koji su tada možda igrali bolje. Jesu li bili u pravu ili nisu, to sada zapravo i nije bitno. Trpio je teške uvrede s Maksimira i to baš od svojih zagrebačkih navijača, ali ostao je gospodin i nikada nije uzvratio. Trpio ih je, pazite sada, čak i na utakmicama reprezentacije. Imao sam tu privilegiju biti na Svjetskom prvenstvu 2006. godine u Njemačkoj, a povici s tribina u Stuttgartu na onoj neslavnoj utakmici s Australijom, bili su izrazito ružni, ali Cico ih je sve frajerski ignorirao. I zato je Cico, između ostalog velik.

Čudo s Crnom Gorom

Kasnije je Cico lutao, izgubio se njegov trag u hrvatskom nogometu. Malo je vodio Sesvete, malo je za kruh zarađivao u Aziji, a onda se niotkuda stvorio na klupi Crne Gore i tamo je napravio ono što s Hrvatskom nikada nije uspio. Uspio je ujediniti razjedinjen narod i napravio je s njihovom reprezentacijom povijesni uspjeh.

"Možda zvuči pretenciozno, znajući sve naše podjele i usude, ali, ako je neko ikada ujedinio Crnu Goru u sportskom, i ne samo sportskom smislu, onda je to bio Zlatko Cico Kranjčar. Cico, hvala ti za 39 nezaboravnih dana", napisale su to crnogorske Vijesti nakon Cicine smrti.

"Za nešto više od 18 mjeseci, koliko je živio i radio u našoj zemlji, šarmantni hrvatski trener ostavio je takav trag da se i skoro deset godina kasnije o njemu priča i piše kao o čovjeku koji je, sa ekipom koju je vodio, stvarao čuda i sanjao čudo", stoji u njihovu članku. Inače, pod Cicom su Crnogorci zauzimali vrlo visoko 16. mjesto na FIFA-inoj ljestvici, što je pozicija koju nitko do sada nije uspio stići. Cico je Crnu Goru doveo do baraža za Euro 2012. godine, ali je ta epizoda na kraju neslavno završila i Kranjčar je napustio reprezentaciju baš uoči doigravanja za Euro, a Crna Gora je ispala.

Dinamo ga prelako potrošio

Cico je nakon toga ponovo nestao na nekoliko godina, odnosno otišao je daleko od Hrvatske u iranski Sepahan, gdje je bio do 2014. godine da bi nakon toga dvije godine pauzirao i onda se jednog jutra te 2016. godine, Cico vratio u svoj Dinamo. Pokazalo se na kraju da nije trebao, ali eto došao je. Dolazak Cice Kranjčara na trenersku klupu "modrih", nakon 18 godina izbivanja, bio je čisti PR-ovski potez kluba koji se tada, samo prividno, htio distancirati od Zdravka Mamića.

Plan je bio tada približiti klub navijačima koji su se dvoumili oko prekida bojkota. Zoran Mamić je otišao u Aziju, Zdravko je ranije te godine formalno odstupio s dužnosti izvršnog predsjednika. I samo prividno, klub se, kao očistio od Mamića. Kranjčar je kao klupska ikona i nekadašnja maskota kluba, trebao biti presudni faktor koji će vratiti navijače na tribine.

Nažalost, Kranjčar je bio samo potrošna roba i došao je u najgorem mogućem trenutku. Dinamo je tada izgledao očajno i teško da bi im i Pep Guardiola pomogao vratiti se na pravi put. Na koncu te sezone izgubili su prvenstvo i Kup od Rijeke, promijenili nekoliko trenera i srećom pa je Cico već na vrijeme vidio kuda to sve vodi i podnio je ostavku nakon samo nekoliko mjeseci vođenja momčadi. No, jednu stvar možda i nikada neću oprostiti Dinamu, a to je činjenica da su ovako, olako i beskrupulozno, potrošili svoju, možda i najveću klupsku legendu, igrača koji je dugo bio simbol kluba i praktički maskota. To se tako ne radi.

Pobjegao je Cico iz te toksične atmosfere ponovo u Iran gdje je bio do 2019. godine kada se konačno odlučuje skrasiti i ostaviti trenerski posao za sobom. Tu i tamo bi negdje osvanuo neki intervju ili razgovor s Cicom, ali uglavnom se za njega proteklih godina baš i nije čulo, sve to tog jutra kada je osvanula tragična vijest.

Stadion Cice Kranjčara?

Taman sam se u mislima oprostio od tipa zbog kojeg sam zavolio rukomet, Zlatka Saračevića, a nekoliko dana kasnije otišao je čovjek kojeg sam smatrao arhetipom pravog Zagrepčana, otišao je tip koji je bio moj sinonim za NK Zagreb, otišao je čovjek čije mi ime prvo padne napamet kada se govori o legendama Dinama. Otišao je moj Purger, kajkavac, čije bi "kajkanje" mogao slušati danonoćno. Vjerujem da nisam jedini koji na ovaj način poima Kranjčara, vjerujem čitajući komentare, članke, slušajući izjave proteklih dana, da mnogi u Kranjčaru vide samo velikana hrvatskog sporta, dakle, ne samo Dinama i Zagreba, već cijele Hrvatske.

Netko je ovih dana predložio da se na novom stadionu Dinama, ako se takav ikad i izgradi, jedna tribina nazove po Cici Kranjčaru. Bit ću toliko slobodan, možda i bezobrazan i reći - ako se ikada odlučite napraviti taj novi stadion, kaj ne bi onda, dinamovci moji, bilo lepo da ga nazovete baš po Cici Kranjčaru?


*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.