Drugo je poluvrijeme i svjetski prvaci su u težoj situaciji nego što su mogli očekivati. Semafor na vrhu Saint Denisa pokazuje 1-0, ali od Francuske se očekivalo više - uostalom, radilo se o trijumfalnom povratku u Pariz nakon osvajanja krune u Rusiji. Nizozemci su trebali biti samo fusnota, zaboravljeni statistički podatak - odgovor na kvizaško pitanje “koja je europska reprezentacija igrala protiv svjetskih prvaka u njihovom prvom domaćem susretu nakon pobjede na Svjetskom prvenstvu?”.
Ruku na srce, teško je i bilo optužiti Francuze da su podcijenili svoje protivnike - nitko nije očekivao da će ova nova (ili "mlada", "neiskusna", odaberite sami) Nizozemska pružiti ozbiljan otpor momčadi koja je pomela konkurenciju na Mundijalu.
Spasite nas 'novih Messija' i 'novih Pirla'
Međutim, ako je Francuska 9. kolovoza dočekana svečano, krunidbu je uzurpirao stranac, pretendent na Mbappeovu titulu "sljedeće velike superzvijezde" - 21-godišnji veznjak/centarhalf Ajaxa, Frenkie de Jong.
De Jong je trenutačno u onom delikatnom momentu svog razvoja - iako ga je određen krug nogometnih medija proglasio novim Johanom Cruijffom, iako su društvene mreže prepune klipova, tweetova, zaokruženih screenshotova, kompilacija njegovih poteza, mnogo ljudi i dalje nije u potpunosti uvjereno da nije riječ samo o još jednom precijenjenom klincu. Da je sjaj kojim ga je zasuo novinarski svijet samo prašina.
Uostalom, prevareni smo toliko puta - nakon svakog "novog Messija" ili "sljedećeg Pirla", kojima vrhunac karijere ostane ocjena 19 iz dodavanja ili 18 iz završnice na nekom od Football Managera, sve manje smo voljni vjerovati. Jasno mi je zato da će dobar dio vas pročitati naslov ovog teksta, odmahnuti glavom i zaključiti da ima pametnijeg posla od čitanja o još jednom Ajaxovom klincu koji bi mogao ili ne bi mogao postati, ako ne baš novi Johan Cruijff, onda barem novi Orlando Engelaar.
'Johan Cruijff bi volio Frenkieja'
Jedno je, bez sumnje, neupitno - Johan Cruijff bi volio Frenkieja de Jonga. Cruijff je danas slavljen kao svetac-modernist suvremenog napadačkog nogometa - slavljen s podjednakim žarom u rodnom Amsterdamu kao i u posvojenoj Kataloniji. Međutim, Cruijff, kao niti sve ideje za koje se zalagao, nije nastao u zrakopraznom prostoru - on je rezultat jednog heterogenog skupa ideja koji ima svoju povijest i koji nije niti nastao niti završio s njim, a uključuje Jimmyja Hogana, rodonačelnika Rajnske škole i čovjeka koji je Puškaševu Mađarsku naučio kako se igra nogomet, kao i Vica Buckinghama, čiji je Tottenham u tridesetima igrao onako kako će Ajax igrati u sedamdesetima.
Ali medijski blic koji kruži nogometom poput izgladnjele hijene ne trpi kontekst niti istančanost i povijesnu kompleksnost pa smo ostali na liku i djelu Johana Cruijffa kao metonimijskom predstavniku ideje totalnog nogometa – jedno za cjelinu, jednostavnost za višeznačje. Drugim riječima, kada kažem da bi Johan Cruijff volio Frenkieja de Jonga, mislim da bi čitava jedna nogometna tradicija voljela mladog Nizozemca.
'Igrač s Gullitovim držanjem, Rijkaardovom inteligencijom i Robbenovom brzinom'
U redu, ali zašto ljudi ne mogu prestati pričati o Frenkieju de Jongu? Zašto je Ryan O'Hanlon za Ringer napisao da je "Frenkie budućnost", zašto je Arie Haan, član legendarne Nizozemske koja je 1974. izgubila finale Mundijala od Zapadne Njemačke rekao da je "Frenkie bolja verzija Franza Beckenbauera"? Zašto Jonathan Liew, superzvijezda britanskog sportskog novinarstva, piše da je riječ o "liberu starog kova – s Gullitovim držanjem, Rijkaardovom inteligencijom i Robbenovom brzinom"?
Odgovor, kontraintuitivno, možda leži u činjenici da se apsolutno nitko ne može složiti s tim kakav je Frenkie de Jong uopće igrač. Karijeru je počeo kao napadački orijentirani vezni igrač – desetka ili progresivna osmica, kako vam drago – neki tvrde da je prototip novog tipa stopera, dok se Barcelona nada da će riješiti njen kroničan nedostatak kreacije u središnjici veze.
Obrana - prva faza napada
Međutim, za Cruijffa je napad samo prva linija obrane, a obrana samo prva faza napada, a razlika između stopera, osmice i desetke je postojala samo na konceptualnoj razini. Za Cruijffa je igrati jednostavni nogomet najteža i najpoželjnija stvar na travnjaku – njegova je bila jednostavnost sistema, a nogomet je bio suma svojih konstitutivnih dijelova, oblika i struktura. I zaista je nemoguće ne primijetiti njegove riječi u načinu na koji Frenkie de Jong iznosi loptu iz zadnje linije – kako ulazi u dribling i s lakoćom klizi između protivničkih startova, kako se u igri mladog Nizozemca miješaju pozicije i stilovi igre.
Karijere mladih igrača, pogotovo onih najtalentiranijih, izloženih nemilosrdnom medijskom oku, ovise o previše varijabli da bi se za bilo koga sa sigurnošću moglo reći da će u potpunosti ispuniti svoj potencijal. Ali svi mi imamo prijelomne trenutke – točke gdje zastanemo, duboko uzdahnemo i postanemo uvjereni da gledamo nešto veliko. Za mene, to je bio Pariz – i Frenkie de Jong koji iznosi loptu iz svoje vlastite polovice, usred Saint Denisa, protiv najbolje momčadi na svijetu, i prolazi Griezmanna, pa Girouda, pa N'Goloa Kantea. Jedan igrač – dvije probijene linije. Malo kada je esencija jednog igrača bila toliko izražena kao u tom prodoru mladog Nizozemca.
Spoj pojedinačne magije i momčadske strukture
Riječ je o igraču koji je utjelovljenje totalnog nogometa – spoj momenta i sistema, magije pojedinca i surove učinkovitosti momčadske strukture. A u vremenu kada moderni nogomet sve više juri prema Cruijffovom idealu nogometa – sa svojim neumornim presingom, izgradnjom igre iz zadnje linije, dominacijom polivalentnih i hibridnih igrača te odumiranjem specijalista sa samo jednim talentom – profil Frenkieja de Jonga predstavlja budućnost.
U svojih 65 driblinga od početka sezone, Frenkie je loptu izgubio samo četiri puta, što nije samo (uvjerljivo) najbolja statistika u Eredivisieu nego i u europskim ligama petice. Statistika je neumoljiva – igrajući povremeno kao srednji vezni, povremeno kao stoper - de Jong ima nevjerojatnih 98,7% točnih dodavanja, kojih ima 75 po utakmici, tri duga pasa po utakmici, s tri i pol ključna dodavanja u prosjeku.
Brojke ne govore cijelu priču
Od početka sezone pored njega je prošao protivnički dribling samo 11 puta. U vremenu kada nogometom dominira neumorni presing, kada se protivnik brani sa tri linije, ponekad čak pred vašim golom, ključni su igrači koji mogu razbijati protivničke linije – iznošenjem lopte ili dugim dodavanjima. Upravo su to dva najveća talenta Frenkieja de Jonga. Totalni igrač za totalni nogomet.
Međutim, brojke ne govore cijelu priču, kao što je i obično slučaj. Dok igra, prvo što upada u oči je njegov nevjerojatan osjećaj za prostor. Pod tim podrazumijevam nekoliko stvari. Kao prvo, pronalaženje prostora u koji će driblingom iznijeti loptu (prisjetimo se, riječ je o ponajboljem dribleru Europe). Kao drugo, pronalaženje prostora gdje će biti slobodan primiti loptu (pozicioniranje bez lopte). Treće, praćenje utrčavanja suigrača i pronalaženje prostora za pas unaprijed (Frenkie de Jong je po ovoj vještini, prema pisanju psihologa Geira Jordeta, nogometni intelektualac poput Xavija, Pirla ili Xabija Alonsa – igrača koji su svjesni svoje okoline i vide svoj sljedeći pas prije svih drugih). I, kao četvrto, osjećaj za micanje protivnika – što mu omogućava brze okrete i čini ga otpornim protivničkom presingu.
U košarkaškoj terminologiji, rečeno mi je, postoji koncept tzv. gravitacijskog pomaka. Riječ je o tome da određeni igrači, poput Stepha Curryja, nose toliku opasnost po protivnika s loptom (zbog svog ubojitog šuta, dodavanja, driblinga...) da prema sebi privlače suparničke igrače i time efektivno oslobađaju suigrače. De Jong, sa svojim agresivnim iznošenjem lopte iz zadnje linije i ubojitim driblingom čini upravo to. Još jednom, riječ je o hibridnosti, kombinaciji nogometnih vještina koje Ajaxovog wunderkinda čine ultimativnim momčadskim igračem.
Supertalent upogonjen u logiku momčadi
Drugim riječima – on je onaj rijedak slučaj spoja prirodnog talenta, vještina i urođene vizije i sportske inteligencije. Individualni supertalent upogonjen u logiku momčadi, igrač čija je forma uvijek podređena njegovoj funkciji na terenu.
U posljednjem desetljeću uspjesi Barcelone, Španjolske i, odnedavno, Manchester Cityja, sve više nas guraju prema nizozemskom idealu totalnog nogometa – nogometa u kojemu su individualne kvalitete potpuno usmjerene prema sistemskoj efikasnosti i gdje će svaki igrač biti u stanju igrati na svakoj poziciji. De Jongova redefinicija uloge stopera, kao igrača koji će nositi loptu u sredinu i graditi igru, još je jedan korak prema potpunoj realizaciji tog ideala.
Frenkie je budućnost
Svako malo, u nogometu se pojave ljudi – igrači ili treneri – koji svojim idejama mijenjaju samu konceptualnu bit igre – način na koji doživljavamo, zamišljamo i igramo nogomet. Gusztav Sebes je bio jedan od njih, kao i Rinus Michels i Johan Cruijff – Pep Guardiola i Leo Messi. Istu vremensku crtu prati i dječak iz Tilburga. Igrač za kojega i dalje nitko ne zna je li stoper ili veznjak - logički završetak ideja nastalih u Amsterdamu u šezdesetima i budućnost nogometa.
Da, siguran sam da bi Cruijff volio Frenkieja.
