Dana 13. svibnja svake se godine u sjećanje vraća nikad odigrana utakmica Dinama i Crvene zvezde na Maksimiru, susret obilježen velikim neredima na tribinama i udarcem Zvonimira Bobana policajca koji se poistovjećuje s udaranjem u propalu bivšu državu.
Neki ga nazivaju početkom rata u Hrvatskoj, neki pamte i da je sljedeće godine igrano prvenstvo, no činjenice tog povijesnog događaja ostaju. Huškački zanos beogradskih Delija izražen demoliranjem Dinamova stadiona i mlaćenje na tom dijelu tribina malobrojne domaće publike zagrebačkog kluba, Arkanovo pucanje iz pištolja i organi reda koji su silinu pendreka, neuvjerljivo glumeći tampon zonu između zaraćenih strana, usmjerili samo prema Bad Blue Boysima koji su preko travnjaka krenuli u obračun.
Boban: 'Samo su mi dva čovjeka pomogla'
"Ja sebi ništa ne mogu zamjeriti, samo sam želio slobodu protiv jednog režima, protiv nepravde koja je bila evidentirana na stadionu kao možda nikada na jednoj velikoj sceni. U jednoj dugogodišnjoj patnji i nemogućnosti izričaja onoga što jesi bez obzira na to što sam se s druge strane strašno trudio i bio sam OK prema svima. To je bilo nošeno u meni i nemam si što zamjeriti", rekao je Boban u jednom kasnijem intervjuu
"Bila je to reakcija u jednom trenutku gdje je isto kao ja reagiralo strašno puno drugih, nekoliko tisuća ljudi. O tome ne volim generalno govoriti niti se svrstavati u neke simbole toga, iako je nemoguće da ne budeš simboliziran, jer si bio desetka i kapetan momčadi. Ali to je jednostavno bio buntovni akt mladih ljudi koji su bili povrijeđeni nepoštenjem tadašnjeg režima", dodao je legendarni kapetan Dinama i Vatrenih. Jedan od ljudi koji mu je tada jako pomogao bio je čuveni srpski nogometaš i trener Milijan Miljanić.
"U trenutku kada je bilo najteže mene su zaštitila dva čovjeka, samo jedan suigrač Dejan Savičević i samo jedan čovjek iz nogometa Milan Miljanić. Crnogorska linija! Zaštitili? Oni koji su me željeli shvatiti, oni koji su bili dovoljno pošteni, dovoljno korektni da sagledaju situaciju malo šire i s ljudskog aspekta. Ja sam njima zahvalan. I kada je Miljanić umro (2012.), morao sam doći na njegov ispraćaj. Prvi put sam bio u Beogradu od 13. svibnja ’90 i bio sam jako sretan kada sam vidio puno dragih ljudi. Imao je velik i dostojanstven sprovod. Bio je to ispraćaj velikog čovjeka kakav je i zaslužio. Bio je velik. Tada se postaviti protiv cjelokupne javnosti, štiteći jednog, kako su me zvali ustašu, trebalo je imati, pardon na izrazu, muda. Trebalo je imati veliku osobnu hrabrost i veliki integritet. On me poznavao otkad sam došao u reprezentaciju s 14 godina, znao je tko sam i kako razmišljam. Stvarno me zaštitio", završio je Zvonimir Boban.
Početak rata
Milicajac Refik Ahmetović bio je tad na terenu sa zadatkom da "nauči Bobana pameti", a neki su mu govorili i da ubije legendarnog hrvatskog reprezentativca.
"Mogao sam ubiti Bobana. Napao me na radnom mjestu. Kuže ga je spasio jer ga je odvukao. Mi smo pokušali smiriti situaciju. Imao sam napunjen pištolj i kolege su me nagovarale da mu pucam u leđa", ispričao je svojevremeno Refik za Dnevni avaz i dodao:
"Nisam očekivao takvu reakciju od Bobana. Neki su me nagovarali i nakon utakmice da 'ispeglamo' Bobana, ali ja nisam htio."
Neredi koji su se te 1990. nastavili do kasno u noć, obilježavaju se svake godine polaganjem cvijeća i paljenjem svijeća na spomeniku Bad Blue Boysa poginulih u ratu.
Nikad odigranu utakmicu, susret koji je obilježio tu Dinamovu momčad, to klupsko razdoblje i generacije navijača te zagrebačke momčadi, Boysi označavaju početkom Domovinskog rata smatrajući da je ta eskalacija međunacionalne mržnje bila šibica koja je upalila fitilj strahota koje su se događale u godinama koje su uslijedile.
