Japanac Yoshika Matsubara, jedan je od igrača Rijeke koji je u sezoni 1998./99. bio na korak do povijesnog uspjeha. Ta noć, 26. svibnja 1999. godine će zauvijek negativno ostati upisana u knjige hrvatskog nogometa. Utakmicu su igrali Rijeka i Osijek na legendarnoj Kantridi, a Rijeci je trebala pobjeda kako bi osvojila naslov prvaka.
Igrala se 89. minuta utakmice, navijači na tribinama su bili jako nervozni jer je Rijeci trebao pogodak, a onda se ukazao Admir Hasančić i svojim pogotkom za 2-1 donio veliko slavlje Fiumanima. Sudac Zoran Krečak je podignuo zastavicu i dosudio nepostojeće zaleđe s kojim je uskratio prvi povijesni naslov prvaka klubu s Kvarnera, a trofej je samim time pripao tadašnjoj Croatiji (Dinamu).
Nakon što je sudac Krečak označio kraj dvoboja u kojemu je Osijek nezasluženo došao do boda, Riječani su bili slomljeni, a upravo je Matsubara bio najžešći u prosvjedima zbog velike krađe. Prošlo je već više od dva desetljeća, a same igrače kao i Armadu ovaj trenutak boli i dan danas. Odlučili smo okrenuti broj ovog umirovljenog 48-godišnjeg Japanca i provjeriti kakvi su dojmovi nakon toliko dugo vremena. Čime se trenutno bavi, ali i koliko prati Rijeku. Pročitajte što je rekao za naš portal RTL.hr u nastavku teksta.
Nije mu dugo trebalo da se veže uz klub.
"Rijeka je bila lijep grad. Čim sam stigao vezao sam se uz klub. Iz tog doba nosim samo lijepe uspomene i sjećanja. Stanovao sam u hotelu Adriatic gdje su bili i neki drugi suigrači, ljudi u hotelu su bili jako fini, a kad sam izašao u grad svi su se lijepo ponašali prema meni. Rijeka je okrenuta prema moru i vrlo lijep grad blizu Slovenije i Italije. Sjećam se šetnje i trčanja uz Jadransko more. Rijeka je imala dobru momčad. Tadašnji trener Nenad Gračan je imao liderske sposobnosti i svaki je sportaš bio jedinstven, a to je bila odlična momčad".
Imao je ozbiljnu konkurenciju u napadu.
"Bilo je raznih vrhunskih sportaša poput Stipe, Hasančića, Balabana, Igora Budana itd. koji su bili na istoj poziciji u napadu kao i ja. Pridružio sam se timu na polovici sezone (budući u Japanu i Europi sezona ne počinje u isto vrijeme), tako da je u početku bilo teško uklopiti se i postati standardan u početnom sastavu. Razlog zašto sam došao u Rijeku je taj što sam želio igrati u zemljama poput Italije, Španjolske, Njemačke, Francuske i Engleske, a da bih to mogao, morao sam biti prepoznat u Hrvatskoj. 1993. godine sam proveo sezonu u Penarolu u Urugvaju gdje sam nastupao za U23 momčad. Zbog toga sam pomislio da želim igrati u Europi u budućnosti. Razina nogometa u Japanu u to vrijeme nije bila dovoljna za pobjedu u preliminarnim utakmicama u Aziji, te nije bila kvalificirana za sudjelovanje na Svjetskom prvenstvu".
Htio je biti dio reprezentacije.
"Postao sam član Penarola kako se pokušao izboriti za poziv na Svjetsko prvenstvo. Kasnije se japanska reprezentacija kvalificirala za sudjelovanje na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. godine koje je bilo prvo Svjetsko prvenstvo nakon što je u Japanu osnovana profesionalna nogometna liga. U prvom kolu smo pobijedili Brazil i Mađarsku, ali i izgubili od Nigerije. Iako je momčad eliminirana u preliminarnoj rundi, ovaj događaj mi je dao puno više samopouzdanja. Pogotovo što je brazilska reprezentacija bila puna zvijezda, pobjeda protiv njih izazvala je veliku pozornost, au Japanu je i danas poznata kao čudo iz Miamija".
Ističe kako je jako htio taj naslov prvaka i nije mogao vjerovati što se događa. Imao je ponudu za produljenje ugovora, no nije pristao jer je plaća bila ispod njegovih zahtjeva.
"Kad su suci poništili Hasančićev pogodak, nisam mogao prihvatiti da se to događa. Nisam mogao vjerovati. Bio sam uzrujan. Uglavnom, volio sam tu momčad i volio sam Rijeku. Jako sam želio osvojiti naslov prvaka. Volio sam svoju ekipu i ona je bila važnija od mojih ciljeva pa sam stvarno želio pobijediti. Dobio sam ponudu iz Rijeke za produženje ugovora, ali je plaća bila mala - ha ha. Ali kad se osvrnem na to, trebao sam to učiniti. Trebao sam produžiti ugovor i nastaviti igrati. Čekao sam ponudu austrijskog Rapid Beča, jer mi je agent rekao da bi moglo biti šanse da im se pridružim, ali na kraju nije bilo ponude".
Daljni tijek njegove karijere nije išao u željenom smjeru.
"Na kraju sam se osjećao kao da nisam mogao dati sve od sebe, trebao sam igrati u Europi kao običan član momčadi. Ostao sam u Milanu, trenirao sam, tražio momčad. Jedino što sam ja kao sportaš mogao učiniti je čekati. Dobio sam poruku od agenta i krenuo sam po Njemačkoj. Nastavio sam trenirati u amaterskoj momčadi u petoj ili šestoj ligi u Njemačkoj i sjećam se da sam polagao testove u tri momčadi, uključujući Darmstadt. Na kraju sam završio igrajući u klubu koji se zove Delemont u Švicarskoj, a kad sam se pridružio na četiri mjeseca, Delemont je očajnički želio ostati u prvoj ligi".
Rijeka je sezone 2016./17. uspjela osvojiti prvi naslov prvaka, a Matsubara nam otkriva kako je ta informacija došla i do njega.
"Kad sam čuo da je Rijeka osvojila naslov prvaka, bio sam jako sretan, jer sam znao da iza kluba stoje razni događaji i povijest. Dobio sam poruke od ljudi iz Hrvatske, a mislim da sam jednom poslao poruku u Rijeku. Osim toga, u Japanu sam komentirao Europsku ligu o Rijeci, tako da sam bio svjestan situacije u tom trenutku. Jednostavno, bio sam sretan i ponosan na klub".
I dan danas prati Rijeku, a nakon igračke karijere je ostao u nogometu.
"Pratim Rijeku na Instagramu, ali ne znam hrvatski jezik, tako da samo znam kakva je situacija u klubu općenito. Nakon 1999. nisam bio u Rijeci. Volio bih nekad ponovno posjetiti grad. Trenutno radim kao komentator J lige, Premier lige, Serie A, Ligue 1, Bundeslige, LaLige, Svjetskog prvenstva, Lige prvaka, Europske lige i mnogih drugih natjecanja. Također se redovito pojavljujem u TV programu Sportske vijesti. Vodim školu nogometa za djecu u prefekturama Tokyo i Chiba. Politika škole je njegovati kozmopolite, a ponekad i podučavam", kaže Matsubara i dodaje:
"Predajem kao honorarni instruktor na Tsukuba University Graduate School. Nakon umirovljenja profesionalnog nogometaša, upisao sam diplomsku školu Sveučilišta Tsukuba i još uvijek pišem radove. Prethodni radovi su "Usporedna studija o napadačima u Japanu i Južnoj Americi" i "Studija o vratarima". Ovo istraživanje prenosim glavnom treneru japanske reprezentacije i relevantnim članovima stožera. Sveučilište Tsukuba najbolja je diplomska škola u Japanu u području sporta i nisam siguran kada će se to ostvariti, ali nadam se da ću jednog dana steći doktorat".
Ajmo Rijeka
Za kraj našeg razgovora zahvalio se Rijeci na svemu i rekao kako bi volio imati više kontakta s klubom.
"Zahvalan sam Rijeci, a i mojoj supruzi. Ne bih imao sve što trenutno imam, bez iskustava u Rijeci. Iako 1999. godine nismo mogli osvojiti prvenstvo, današnjici se grade na tom iskustvu. Volio bih da mogu imati više interakcija s Rijekom. Želio bih postati osoba koja će djelovati kao "most" između Japana i Hrvatske. Na kraju, puno vam hvala što ste mi pružili ovu divnu priliku. Moj moto je "Život je izazov" i takav je od dana kada sam bio sportaš. Nastavit ću ići naprijed, a Rijeka je bila i uvijek će biti sa mnom u srcu. Ajmo Rijeka!"
