Glavna vijest u hrvatskom medijskom prostoru ovaj tjedan bilo je spašavanje Ivice Kostelića na crnogorskom moru nakon jedne avanture na kajaku koja je pošla po zlu. Puno se nakon toga pisalo o Ivičin sklonostima o adrenalinskim sportovima i avanturama. Odlučili smo zbog toga podrobnije se zabaviti temom ovisnosti o adrenalinu. Razgovarali smo s dvoje sportskih psihologa, profesorom Anđelkom Boticom i doktoricom Renatom Barić.
Upitali smo profesora Boticu postoji li ovisnost o adrenalinu kao takva?
"Postoje pokazatelji na fiziološkoj razini, postoje kemijske supstance koje su u ljudima koji su figurativno rečeno ovisnici o adrenalinu. Adrenalin ima svoju drukčiju funkciju koja se ne povezuje s ekstremnim sportovima. Ima drugih elemenata koje se mogu naći u tijelu i koji mogu utjecati na ponašanje. Objektivno, kako postoje osobe koje su više dnevni ili noćni tipovi, tako postoje osobe koje se lakše izlažu, za druge, rizičnim situacijama. Uz kemijsku osnovicu, ono što je važnije je psihološki dio. Te osobe imaju drugačiju percepciju realnosti. Ako hoda po užetu između dva nebodera, ona drukčije interpretira tu situaciju od mene ili vas. Ona ne razmišlja, 'jao, samo da ne padnem', nego sebi govori što treba raditi da bi uspio doći do cilja. Budući da je takvih ljudi puno manje od nas koji se to ne bi usudili, drugima izgledaju neuobičajeni, a samo se radi o drugačijem načinu interpretiranja situacije. Ti ljudi to vide kao izazov i razina uzbuđenja možda nije veća od toga kad nogometaš izvodi jedanaesterac u finalu Svjetskog prvenstva, ali su kemijski proces manje pod kontrolom nogometaša nego što su pod kontrolom osobe koja hoda po užetu između dva nebodera", obajsnio je fenomen Anđelko Botica, stručnjak za psihološku pripremu sportaša.
Ima li to veze sa stahom od smrti i uzbuđenjem koji donosi?
"Kod takvih ljudi, koji su bave opasnim aktivnostima, nije u pitanju strah od smrti, kao što je to prisutno kod drugih ovisnosti (alkohol, droge) ili kod ljudi koji gomilaju bogatstvo. Kod ljudi koji su ovisnici o adrenalinu je upravo suprotno. Oni se odlučuju na takve podvige jer su dobro posloženi, znaju kakve su opasnosti i znaju svoje mogućnosti, znaju se kontrolirati da u tim situacijama ne razmišljaju o smrti, da ne ugrožavaju život nego da pokazuju svoju sposobnost i vještinu koja ih čini drugačijima od drugih", objašnjava Botica pa se doatknuo Ivice.
"Mislim da je Ivica to imao u sebi i tijekom aktivne karijere, ne mogu ništa javno reći o njegovoj tendenciji za adrenalinom osim izraziti divljenje, ali spremnost na takva odricanja su dio njegova karaktera. Kad se spuštate niz onu padinu velikom brzinom to jest na neki način adrenalinski sport", rekao je Botica pa objasnio što je to u sportašima koji završe karijeru, a navikli su na sportska uzbuđenja.
"Tijelo se navikne na uzbuđenja i napore. Primjerice, kao i automobil koji vozi puno kilometara pa ga kupi netko tko ne vozi, automobil se odmah pokvari i obratno, automobil koji je prešao malo kilometara i netko ga počne voziti punom parom, on se pokvari. Tu govorimo o mehanici, a još je krhkiji ljudski organizam. Kod sportaša je prisutna navika određenih kemijskih procesa u tijelu koja se dešavaju zbog zagrijavanja, fizičke aktivnosti, promjena na razini disanja, krvotoka, količina glukoze u krvi, inzulina itd. I taj dobar osjećaj i ugoda zbog bavljenja fizičke aktivnosti se mora nastaviti nakon karijere. To se ne može okarakterizirati kao ovisnost. Ako nije štetna za okolinu, radi se o zdravoj navici vježbe i održavanja rituala i zbog zdravlja i zbog ugode koju fizička aktivnost sama po sebi pruža", zaključuje Botica.
Što se događa kad zdrava navika prelazi u poremećaj objašnjava nam doktorica Renata Barić, profesorica na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu.
"Postoji poremećaj koji se zove ovisnost o vježbanju. Postoji čak i rizična skupina koja je sklona tom poremećaju. Javlja se i kod profesionalnih i kod rekreativnih sportaša pa i bilo koga tko se bavio ozbiljnije sportom, recimo studenti kineziologije. Taj poremećaj se manifestira po principu da osobe ne mogu biti na miru i nisu zadovoljne kada ne vježbaju, ali još važnije, nisu zadovoljne ni kad vježbaju. To ih razlikuje od posvećenih vježbača. Posvećeni vježbač je zadovoljan kako je odradio trening, a ovaj uvijek misli da je trebalo više, bolje, intenzivnije. Vježbanje preuzima kontrolu nad životom, sve se slaže oko treninga, broja ponavljanja i sl. Ti ljudi štete svojem zdravlju jer rade previše intenzivnih treninga i na taj način narušavaju zdravlje", koncizno opisuje doktorica Barić, koja je također stručnjakinja za psihološku pripremu sportaša, pa nastavlja o tome kako dolazi do ovisnosti .
"U pozadini toga leži neadekvatan osjećaj samopoštovanja jer su to ljudi koji nisu sami sa sobom zadovoljni pa traže potvrdu izvana, od ljudi koji ime se dive zbog toga što puno vježbaju, lijepo izgledaju i slično. Oni trebaju tu evaluaciju da bi se osjećali dobro jer je potreba za samopoštovanjem jedna od osnovnih ljudskih potreba. Paralelno, zbog toga nastaje disbalans u životu jer se sve vrti oko vježbanja, a narušavaju se druge životne uloge, kao što su socijalni život, partnerski život i sve ostalo jer vježbanje dobiva primat. To funkcionira poput OKP poremećaja jer opsesivne misli te tjeraju da to radiš. Ovisnici misle "ako ne vježbam, past ću u formi, loše ću se osjećati, udebljat ću se, past će mi mišići".
Te misli izazivaju anksioznost, a onda idu kompulzivna ponašanja što je kod ovisnika o treningu, taj trening koji prividno smanjuje anksioznost i onda se kraće vrijeme dobro osjećaju pa se krug vrti ispočetka kao kod bilo kojeg OKP-a. Činjenica je da ti ljudi kad im to objasniš, imaju otpor prema tome i ne prihvaćaju to na racionalnoj osnovi. Nevolja je u tome što to oduzima slobodu u životu. Niti jedna ovisnost nije dobra, možda je bolje biti ovisnik o vježbanju nego o drogi, ali biti ovisan nije dobro nikako jer čovjek treba biti autonoman, treba imati balans između različitih životnih uloga. Ovisnost o brojanju kalorija, ponavljanjima i vježbi je privid kontrole u životu gdje nešto ne štima, izmiče kontroli i onda na taj način ovisnici vraćaju kontrolu prividno, a problem se produbljuje", poentira doktorica Barić.
Koje je rješenje za tu ovisnost?
"Potreban je etični pristup kineziologa koji bi trebali raditi s ljudima. Otprilike osam posto vježbača zadovoljava kriterije ovisnosti, ima ih u svakoj teretani i njima treba psihološki pristup i izrada adekvatnijeg programa vježbanja kao i rad na sebi, emocionalnim stvarima."
Što je s adrenalinskim sportovima?
"Adrenalinski sportovi su nadogradnja te ovisnosti. Kod ovisnika o adrenalinu se ne radi o fizičkoj ovisnosti. postoje endorfin, serotonin, dopamin, adrenalin koji se luče kad vježbaš, a kod ekstremnih sportova mislim da se radi o kombinaciji psihološke i fizičke ovisnosti", pojašnjava Barić pa se nadovezuje na profesionalne sportaše koji se odaju ovisnostima nakon kraja karijere jer im je potreban taj šut adrenalina.
"Sportašima je teško stati nakon kraja karijere. Treba im adrenalin. Da bi se to spriječilo od zloupotrebe, treba postojati plan što nakon sporta, ne može se sto godina biti sportaš. Često vidimo nakon karijere kako sportaši završe u drugim ovisničkim poremećajima, počnu piti, drogirati se, kockati. Neki se pronađu u adrenalinskim sportovima, a nažalost je kod nogometaša veći broj slučajeva "lošijih" ovisnosti", zaključuje Renata Barić.
Sportaši, a posebice skijaši, nose u sebi tu dozu ludosti koja ih razdvaja od nas smrtnika. Nakon cijelokupne karijere profesionalnog sportaša, nemoguće je naglo prestati sa svim uzbuđenjima i natjecanjima. Ipak, važno je da ne dođe to okretanju ovisnostima koje su loše po okolinu. Zato je izrazito bitno sportaše educirati tijekom karijere što i kako nakon.
POGLEDAJTE VIDEO: Cindrić poziva u Arenu: 'Posebna prigoda za hrvatski rukomet i za sve one koji su itekako zaslužili'
