Član legendarne postave nekadašnjeg košarkaškog velikana Jugoplastike Mihajlo Manović u svom osmom desetljeću života ne izgleda kao košarkaška zvijezda. Nema kuće ni stana, penzija mu je mala. a skuplja boce po kontejnerima da bi preživio, piše Slobodna Dalmacija.
Manović je rođeni Beograđanin koji se zbog košarke preselio u "cvit Mediterana", kako je nazvao Split. Njihov košarkaški klub iz KK Split bio je primoran promijeniti ime u Jugoplastika.
No, pod tim "režimskim" nazivom bio je strah i trepet za sve druge košarkaške klubove u bivšoj Jugoslaviji, a sam Manović rekao je da je u Jugoplstici proživo svoje najbolje godine. najbolja je bila 1977. godina. Tada su Mlađan Tudor, Mihajlo Manović, Željko Jerkov, Branko Macura, Duje Krstulović, Rato Tvrdić, Ivica Dukan, Damir Šolman, Ivo Bilanović i Mirko Grgin, pod vodstvom Petra Skansija, uzeli Prvenstvo i Kup bivše države, te Kup Radivoja Korača.
Nakon nje je došao pad Jugoplastike i Mihajlov osobni pad. Razveo se od žene te dobio skrbništvo nad sinom Jovanom. Zaposlio se izvan sporta na neko vrijeme, no vratio se košarci u velikom stilu kad je kao trener juniora Jugoplastike momčad podigao na toliko visoku razinu da su bili prvaci Jugoslavije. Isto je napravio i sedam godina kasnije sa ženskom ekipom Jugoplastike koju je uveo iz druge u prvu ligu. U oba slučaja na kraju je dobio otkaz jer je, kako kaže, "nekom smetao".
Za vrijeme Domovinskog rata morao je napustiti zemlju i otići u Beograd. Zanimljivo, u Beogradu su ga zvali "ustašom", a u Splitu "četnikom", što ga nije smetalo sve dok je mogao raditi ono što je najbolje znao - baviti se košarkom. Nova tragedija zadesila ga je 2007. godine kad su mu na pragu 30. godine ubili sina. A u sličnom periodu morao je na operaciju karcinoma bubrega. žući i dvanaesterca pri kojoj je skoro umro od sepse. Liječnici su ga proglasili medicinskim fenomenom.
No, nakon svega se ipak vratio u Split. Kako kaže, odabrao je bti Splićanin još šezdesetih godina prošlog stoljeća. Zaboravljen od mnogih, prepoznaju ga na ulici tek neki stariji ljubitelji košarke.Ipak, optimizma mu ne nedostaje.
"Danas sam, premda beskućnik i s mirovinom koja mi ne dostaje za život, zadovoljan čovjek. Skupljam boce, imam prijatelje, imam što jesti, a za smještaj se snalazim. Znate što? Nije mi do kafića ni izlazaka, ali volio bih da mogu ići u teretanu, da je mogu platiti. Još u meni, znate, kuca sportsko srce! I u kazalište bih volio ići češće, ali tu se ne mogu požaliti, jer me ponekad prijateljica pozove kad ima ulaznice. Volim kulturu, volim Split, more, duge šetnje Žnjanom i kupanje u večernjim satima, ljeti nakon dugog vrućeg dana, kad se prethodno dobro nakrcam bocama. Nije me sramota, to je život. Takav kakav je, moj je", zaključio je Manović u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju.
