Nazvali smo Franju Arapovića (56) kako bi nam se prisjetio lika i djela velikog Petra Skansija. Oni koji su poznavali šjor Peru govore kako je bio poseban, drugačiji od drugih, kako je imao zarazan karakter. Potpisnik ovih redaka nekoliko je puta telefonski razgovarao s Perom Skansijem i uvijek je razgovor bio ugodan. Ali, nije ga nažalost imao priliku poznavati osobno.
Poseban je i naš Franjo s kojim smo na poseban način započeli razgovor. Naime, Franju je jučer ugrizao pas od prijatelja, pa smo razgovor započeli s tim. Zanimljiva priča koja nas je, da se naš Franjo ne naljuti, malo i nasmijala, u situaciji kad evociramo uspomene na šjor Peru u jednom tužnom trenutku za hrvatsku košarku i sport u cjelini.
Franju ugrizao pas od dugogodišnjih prijatelja
"Da vam iskreno kažem, jučer me ugrizao pas od dugogodišnjih prijatelja za ruku pa sam završio na hitnoj na Svetom Duhu, dobio injekcije, danas imam previjanje i na antibioticima sam. Nevjerojatno, poznajem psa, on poznaje mene, sto puta sam ga mazio, dragao... Nikad nikog nije ugrizao i onda mene iz čista mira za ruku. To su moji ljudi koje znam jako dobro, znam koliko vode brigu oko psa. Što joj je bilo, nitko ne zna. Sto puta sam ju mazio. Preko ograde sam se njima javio, bio tamo i sin, oko psa, sve OK. Pozdravio muža, ženu i djete, znamo se ipak 20 godina. I kako mi je ruka biće pala prema njemu, zgrabio me. Inače, dalmatiner je u pitanju", kazao nam je u uvodu Franjo Arapović.
Ne dao Bog većeg zla. Stara je narodna koja se nekako tako dobro uklapa u priču. Vidimo i sami kako ljudi umiru. Dobri ljudi. Svevišnji kao da slaže neku opaku momčad gore.
"Ne znam što se to događa. Evo, prekjučer mi je u Širokom umro Josip Kožul. Čovjek je u Širokom napravio dvoranu prije kluba, šetao čovjek, napravio stazu za šetnju od dvorane u šumu, pa nazad. I svaki dan je šetao. I eto ti, prekjučer šetao, odjednom pao u umro. Bože dragi, što ti je život".
Da baš, što ti je život. Prošle godine Goran Sobin. Ove Petar Skansi i sad, evo, Josip Kožul.
"Ma, ne zna nitko živ što se događa, ali umiru ljudi i to bliski meni. Eto, kažem vam, od Josipa Kožula boljeg čovjeka teško da je bilo. Što je taj novaca dao igračima, od Širokog je napravio klub. Svi zadovoljni, od trenera do igrača. I čovjek šeta po stazi i padne mrtav na licu mjesta. Užas".
'Umiru ljudi koji su blizu mene'
Da, baš užas. Teško je uopće i nešto kazati kad čuješ ovakve vijesti. No, neka uspomene na njih žive i neka ih opjevavaju. Neka uspomene govore o njima...
"Da, kao što ste rekli, Bog očito slaže neku dobru momčad gore, klub. Evo, primjer Splita. Krenulo je s Bibićem Mosorom, novinarom koji je bio čudo za splitsku košarku, pa Vinko Bajrović Profešur Capo koji je bio mag u košarci za statistike, pa je umro prije njega Goran Sobin, pa sad Pero Skansi... Znate, kad umiru ljudi koji su blizu mene, s kojima sam ja radio, koji su bili uz mene i ja uz njih, to te onda uzrdma, šokira, pogodi. Niti jednu lošu riječ ja za njih ne mogu kazati. Mislim da ne postoji bolja osoba, košarkaš nego što je bio Goran Sobin, kao čovjek i vidite, i on umro iz čista mira. Josip Kožul isto, čovjek bio čudo. Pero Skansi mi je bio trener. On je bio oličenje poštenja od čovjeka. Kad je ozbiljno, kad se radilo, prenosio je čisto znanje. Kad se zezalo, onda je bio opušten i zabavan. Znao se opustiti. Autoritet je radio svojim znanjem. Nije imao iza leđa nekog tko će ga gurati i tko će ga dizati u nebesa. Ne znam, stvarno ne znam što se događa da tako ljudi odlaze. Perina smrt, kao i Josipova, velika je tragedija", govori nam iskreno Franjo Arapović i nastavlja u jednom dahu:
"Dobro, Pero je u posljednje vrijeme bio bolestan. Ali opet, prerano je otišao. Evo, kad govorimo sad o tome, pričamo o tim stvarima, meni je majka umrla u veljači ove godine u 88. godini. No, bez obzira na sve, uvijek je prerano, uvijek ti nekako fali. Slažem se, bolje umrijeti sa 88. nego sa 78. No, znate ono, kad ti netko iznenada umre, ode... Iako, Peri su otvoreno liječnici kazali za njegove šanse. Objasnili su mu da je to takva situacija, da se mora boriti, a ishod je neizvjestan. Pitanje je bilo koliko će izdržati", iskreno nam priča Franjo Arapović.
Inače, Petar Skansi vodio je bitku s karcinomom prostate. Nije to bilo dobro od samog početka, ali šjor Pere se nije predavao. Kakav je bio kao košarkaš, takav je bio i u bolesti. Petar Skansi do zadnjeg se nije predavao, borio se, ali ovog puta bolest je bila jača.
'Petar Skansi nije se predavao niti u bolesti'
"Je, on se borio, nije se predavao. Vidio sam se poslije s njim, bili smo u hotelu. Kad bi imali neke sastanke ili nešto. Jako je smršavio, vidno je bio mršav. Ali, bio je takvog duha da čovjek ne bi primjetio da je prije pet dana izašao iz bolnice s teškom dijagnozom. Bio je borac, vidite i sami koliko se on borio. Svaka mu čast i pokoj mi duši. Velika sućut njegovoj obitelji koja je isto bez ikakvih mana".
Franjo Arapović puno će toga pamtiti o Peri Skansiju. O njemu bi Franjo mogao pričati danima. Ima dogodovština da ti pamet stane...
"Ma i taj sastanak u slovenskim Konjicama prije OI u Barceloni 1992., to sam već ispričao. Gledajte, on je baš bio takav. Pazite, voditi jednu reprezentaciju s takvim imenima poput pokojnog Dražena, Kukoča, Rađe, Vrankovića, Komazeca, gdje imate deset igrača od kojih šest ide dalje, četiri otpadaju, borba svakodnevna. Normalno, on je odmah na početku kazao da će on biti izrazito korektan, ali da većeg luđaka od njega van terena ne postoji. Odmah smo znali s kim imamo posla, mi koje nije trenirao. S obzirom da je čovjek imao rezultate, kao košarkaš i kao čovjek, naravno i trener, automatski ima autoritet", priča nam Franjo Arapović.
Nismo mu puno pitanja postavili, razgovor je samo tekao. Može se iščitati iz riječi koliko je Franjo Arapović iskreno pogođen smrću i Pere Skansija, kao i Josipa Kožula.
'S njim je uvijek bila neka sprdnja'
"Ma, tko bi rekao da će nam onda biti naš zadnji susret. Znali smo se sretati u hotelu Panorama. On je uvijek bio veseo, s njim je uvijek bila neka sprdnja, što bi Dalmatinci kazali. Njegove priče o odnosu s Ćosićem i Ratom Tvrdićem. Oni su imali svoje poštapalice i samo njihove. Imali su svoja prijateljska podmetanja, izbacivanja stvari iz kofera, stavljanje kamena, ma svašta su si radili na putovanjima. On je to prepričavao nama, pripremao nas i dao nam do znanja da nismo mi ti koji nešto novo radimo, nego da su oni to sve prije radili. Pričao nam je i kako su bili prvaci svijeta, od prvog dana Petar Skansi nas je uvodio u ponašanje kako njemu odgovara da se ponaša. Dakle, kad smo bili u dvorani onda se maksimalno radilo, treniralo. No, kad je trening završio, nikad on nije obraćao pozornost što bi tko kazao nakon treninga. Međutim, kad si bio za stolom, za večerom, ručkom ili što god, e tu nisi mogao kasniti, nisi smio... To je moralo sve biti po redu Božjem, u koliko sati je sastanak itd. No, Peru nije zanimalo jesi li ti slobodan, uvijek je bilo veselje kad je bio u blizini. On je imao toliko priča da je mogao knjigu napisati, ma 20 knjiga, ne jednu. Što je taj čovjek sve nama ispričao. Za nas su putovanja u to vrijeme bila kameno doba, ali s Perom nikad nije bilo dosadno".
'Bili smo pod velikim pritiskm u Barceloni, Pero je to znao'
Franjo Arapović ispričao nam je anegdotu s Olimpijskih igara u Barceloni 1992., na kojima su hrvatski košarkaši uzeli srebro i igrali finale s jedinim pravim Dream Teamom.
"Dakle, kad je završilo ono teško i dramatično polufinale s Rusima (tadašnji ZND), kad se Hrvatska plasirala u finale Olimpijskih igara, jako smo bili sretni naravno. Ma, to je bila jedna luda kuća u svlačionici. Ono, ušlo se u finale, napravio se uspjeh, još je bio rat pa je kud i kamo taj uspjeh mlade države imao težinu itekakvu. Dolazio je i predsjednik države Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak... U svlačionici je bilo jedno opće ludilo. Mi smo bili pod jednim velikim pritiskom. Išli smo u kvalifikacije za OI, bijesnio je rat u domovini, naše obitelji, prijatelji, svi su bili u ratu... Nitko od nas nije ni znao hoćemo li uopće i nastupiti na OI u Barceloni. I onda je Pero rekao kad smo se mi malo smirili, 'dečki, čestitam. Utakmica je u subotu u osam, zamolio bih vas samo da ako možete, da u sedam navratite. Automatski ti je rekao s kim igraš, što trebaš. Ma, samo dođite živi i zdravi. Odigrajmo to finale. Tako je i bilo. Onda smo otišli do grada zajedno, išli smo na večere, ručkove, družili smo se, malo da izađemo iz olimpijskog sela. Manje je bitno hoćemo li mi izgubiti 30 ili 35 od SAD-a, bitnije je druženje. Znao je Pero da mi više ne možemo psihički izdržati, kao što je znao kako pristupiti jednoj takvoj situaciji, imao je takta, poznavao je i trenerski posao. Nakon takve jedne utakmice, sve bi bilo samo ne trening. Ma, bio je poseban", završio je Franjo Arapović.
