Legendarni košarkaš Jugoplastike Goran Sobin iznenada je preminuo u 59. godini od posljedica srčanog udara.Sobin je bio član nezaboravne generacije "Žutih" koja je u sezoni 1989. donijela trofej prvaka Europe u Split, a iduće godine taj naslov i obranila. U dresu Jugoplastike osvojio je i tri naslova prvaka Jugoslavije. Tijekom karijere igrao je i za grčki Aris, Cibonu, Zagreb, Alkar, te španjolski Taugres. Bio je reprezentativac Jugoslavije i Hrvatske, a nakon prekida karijere košarci se rijetko vraćao.
Povodom njegove smrti dirljivu priču na Facebooku je objavio Boris Dežulović. Prenosimo je u cijelosti:
Bili su Dino i Toni, bili su Peras i Srete, bili su i Zoran Savić i Dule Ivanović, ali ja - vazda slab na radničku klasu - od svih tih slavnih godina do danas najbolje i najradije pamtim tu njegovu posljednju minutu na starim Gripama.
Divlja je majska večer 1988., pedesetak sekundi do kraja posljednje, treće utakmice finala, dvorana je od ludila izgorjela do temelja, mi po nagorjelim ruševinama tražimo Vladu Divca, a ovaj u džepu dobrog diva Gorana Sobina: kaštelanski manoval tako sa Divcem u džepu Jugoplastikinog trliša mašklinom kopa po Partizanovom reketu, iskopa tamo još jedan balun, predaje ga Toniju i držeći se za polomljena rebra već trči dolje. Kuki onda lelulajući vrelim zrakom ulazi u reket i vraća Sobinu u kantunu parketa, gdje dobri div basketaškom fintom diskvalificira Paspalja i iz mrtvog kornera baca balun s ramena, težački, kao da iz iskrčene međe baca kamen od petnaest kilograma. A stina onda meko upada u kristalno čistu tricu, bez kosti - jedinu valjda u životu - za 86:67, vulkansku erupciju i ovjeru prve titule najbolje generacije koju je sport na Ovim Prostorima dao.
To je bio Goran Sobin, proleter iz treće smjene, trosutruki udarnik, najveći na najvećim utakmicama, heroj svih Jugoplastikinih finala.
Završivši karijeru vratio se na didovinu u Kaštel Kambelovac kao partizan iz rata, zaboravivši košarku i ne tražeći ordene. Rezao je masline, sadio blitvu i svojim malim kaićem izlazio na more loviti ribu za obitelj i prijatelje, najbliže što čovjek može prići sreći. Jedne godine uzgojio je i četiri velike, debele tuke, ali posao mu je propao jer ih nije mogao ubiti. Iznajmljivao je i brodić na Drveniku Velom, i jednog ljeta, onako pošten i naivan, prijavio inspekciji ilegalne turistokradice, pa završio polomljenih rebara. A on se, kao one majske večeri, samo uhvatio za rebra i nastavio dalje.
Dobri div Goran.
Kad mi se prošlog mjeseca dogodila ona barufa s Vukovarom i ruljom s bakljama i vilama, jedan od prvih koji mi se javio bio je Goran Sobin. Čovjeku znači - pitajte Tonija i Dina - kad uz sebe ima tipa koji je u džep strpao i jednog Vladu Divca. Ostali smo tada na dogovoru da se svakako nađemo na čaši vina kad prođu sva ova sranja. Životi su ovdje, međutim, uvijek bili kraći.
Adio, druže, ispit ću je za nas.
"Pa naspi još jednu, za večite krivce, za balansere,
Ne boj se, imam ja priličan cug.
Naspi još jednu, za umorne livce, za proletere,
Večeras treća smena vraća tuđi dug."
