I njemu, kao i njegovom bratu Tomislavu, ništa u životu nije bilo poklonjeno. Za sve su se morali izboriti sami. Borilačka je sudbina Ivana Sičaju (29 godina, 3-1-0) odvela iz Rame u Zagreb. Nije to niti za njega niti za brata mu bila laka odluka. Ostaviti sve, prijatelje, život, obitelj naposljetku... Ali, obojica su znali što žele - uspjeti u slobodnoj borbi. Oni nisu glumci, nego su takvi kakvi i jesu. Normalni dečki željni uspjeha i mečeva u slobodnoj borbi.
Iz Rame u Zagreb
Zagreb je nudio bolje mogućnosti za borilački napredak. Ali, početak im nije bio lagan. Tuđi grad, sve ispočetka... Ivanu je bilo kud i kamo teže jer je prvotno bio sam, a Tomo je ipak starijem bratu, po svom dolasku u Zagreb, imao lakši put prilagodbe.
Nakon životne priče Tomislava Sičaje, na red je došla ona njegovog starijeg brata. Ivan Sičaja vjerojatno je najveći ljubitelj motora na FNC sceni. Govori kako je biti motociklist način života, kultura, životna filozofija, dio karaktera. Nažalost, doživio je tešku prometnu nesreću na motoru.
Umalo je poginuo, morali su ga operirati i odstraniti mu slezenu. Doslovno je gledao smrti u oči... Nije krenuo za utvarom u crnom sa kosom u ruci, nego je odlučio svojim putem.
'Neki nemaju puno više od slezene'
I netko bi se zakleo nakon toga da više nikad neće sjesti na motor. Ne i on. Nije Ivan dugo mirovao, ali upravo to odlično pokazuje i dočarava njegov karakter.
"Uvijek sam bio takav. Još jače sam zapeo i krenuo trenirati bez slezene. Od malena sam sportaš, ništa alkohol niti cigarete. Imao sam upitnika nakon nesreće, ali vrlo brzo sam uvidio da to što nemam slezenu nema nikakve veze. Neki borci u UFC-u nemaju crijeva, neke organe, pa se bore i uspješni su. Meni nedostaje slezena, ja ju nemam, a neki nemaju puno više od toga", kazat će Ivan Sičaja, koji je jako uporan momak.
Što je put teži, to je njemu izazovnije. Možda je zato bez problema prošao sve izazove koje borilački sport nudi, odnosno izdržao sve one silne noćne konobarske smjene koje su ga uništavale i dosta mu kumovale u oporavku, odnosno treninzima preko tjedna... Ne samo konobarenje, nego i ostali zahtjevni fizički poslovi.
'Radio sam svašta da bih preživio'
"To je bilo tako naporno da sam se dobivao do polovice sljedećeg tjedna. Strgalo me to konobarenje - svadbe, kafići, dan, noć... Morao sam u početku, kad sam došao iz Rame u Zagreb, raditi kako bi mi boravak u Zagrebu bio lakši, kako bi mogao uopće biti u mogućnosti trenirati MMA, preživjeti, imati za jesti... Ali, kao i u slučaju mog brata i redarenja, i meni su te silne konobarske smjene, kao i fizički poslovi na dnevnicu, rad na baušteli, davali snagu da dodatno, jače zapnem na treninzima, da nikad više ne stavim pregaču na sebe. Konobarenje je pošten posao, ali nije za mene", kazat će Ivan Sičaja koji je doživio pravi kulturuloški šok kad je došao iz Prozor - Rame, općine od nešto više od 16 000 stanovnika u metropolu.
"Uf, kad bi radio dvije-tri noćne konobarske zaredom, to me znalo fizički unazaditi. Dok bi na početku moje ZG priče znao izgubiti doslovno pola tjedna u tom odmoru i dobivanju za treninge i napore, kasnije me to ojačalo. Sve čovjek u životu mora proći", dodaje Sičaja.
Na FNC 14 priredbi, koja će se 16. prosinca prenositi na Voyo platformi, Ivan Sičaja ući će u kavez kultne dvorane Zetra, pred, očekuje se brojim navijačima braće Sičaja iz Rame i okolice, protiv Nemanje Todorovića.
"Evo me u Zagrebu sad već dvije godine, u Španskom, treniram u American Top Teamu, natječem se pod okriljem FNC-a. Uživam u ovom periodu svog života, sretan sam, ali nije lagano niti mi je put prema ovakvom statusu, životu, nije bio lagan. Sad je to stabilnost - posao - kuća. Bez birtije. Nije, doduše, neko uživanje u životu, ali što je, tu je. Nije bajno, ali se ne žalimo", kazao je Ivan Sičaja.
Ne želi se žaliti
Sami su to i Ivan i Tomislav birali. Nisu tipovi koji će se previše žaliti, nego će stisnuti zube i slijediti svoj san, svoje ciljeve... Treniraju dva puta dnevno, obveze su im u danu takve da se ne stignu okrenuti. Ivan vikendom još nešto i odmori, ali mlađi Tomo ne - on redari. Pričao nam je prošlog tjedna o tome...
"On nešto redari, razvučemo do borbe do borbe. Živi se, trenira se, bori se u svakom pogledu. Živimo normalno. Nije to neki luksuz, da se razbacujemo parama, ali priuštimo si sve što nam treba", naglašava Ivan.
Roditelji Ivana i Tomislava njihov su stup i uvijek uz njih. Oni su im potpora u svakom pogledu. Dolaze iz Rame u Bosni i Hercegovini, takvog mjesta u kojem ništa nisu dobili nikad na gotovo.
"Nama se na dlanu nikad ništa nije dalo. Mi se nismo rodili u bogatoj obitelji da nam se sve davalo. Nismo imali tu sreću, iako smo imali sreću da dobijemo takve jedne divne roditelje. Nismo bili siromašni, ali niti bogat. I što sam primjetio, većina prvaka, boksača, MMA boraca, dolazi iz slabijeg, težeg socijalnog statusa. Rijetki su prvaci iz bogatih obitelji. Borilački sport je sport siromašnih"
Željan si nečeg, željan si dokazat se u nečem. Željan si nešto postići u životu. Ideš za tim...
"Majci je najteže što smo daleko od kuće. Podržava sve što radimo. Stari nas podržava još od početka, on nas je na karate upisao. Nije mu bilo svejedno kad smo mu rekli da ćemo se boriti. Mi kad smo na prvi turnir otišli, prijavili smo se da nitko nije znao. Kad smo se trebali ići boriti na taj amaterski turnir, stari je saznao. Nismo htjeli govoriti nikom jer smo znali da nas ne bi pustio. Rekao je - ako ćete ići,ja ću s vama. Morali smo ga povesti i turnir je dobro prošao. Pobijedili smo. Tako je sve počelo. Da, roditelji su nam podrška. Teško im je jer smo izabrali taj krug sa sedam kora, ali stoje iza nas", priča nam Ivan Sičaj, koji se jako ponosi s roditeljima i hvali svoju majku i oca...
'Moja obitelj je jako normalna, hvala Bogu da ih imam'
"Mi smo vam jako normalni. Uvijek je neka zafrkancija, ali skroz normalni ljudi. Doduše, stari mi još ne vjeruje da se može normalno živjeti. Pogotovo u Zagrebu. Skup grad. Malo borbe, malo sponzori, rasporedi se. Živim normalno, ali se živjeti da. Njemu je to nepojmljivo. Uvijek je jel' treba, nedostaje li vam novaca, imate li ovo - ono... Sad ću ja sve... To su roditelji, neka ih je, samo neka su živi i zdravi. Puno im toga dugujemo, to sigurno".
Ivanu nije strano odmaknut se od roditelja. Kao maloljetan je išao raditi sezonu na more, pa nakon toga na fakultet u Mostar. Zagreb je nova destinacija Ivana Sičaje. Grad u kojem se udomaćio...
"Tu sam kao kod kuće, udomaćio sam se. Samostalan sam, ali Zagreb je bio nepoznanica. Bio sam tu kod rođaka, ali nikad nisam ni mogao sanjati da ću u Zagrebu živjeti."
Tako mu se u životu složilo. Karte su mu se promiješale...
"Dolazak u Zagreb kako bi uspio kao MMA borac koštao me života, svega, ali ne žalim, isto bi ponovio. Ostavio sam Ramu, svoje rodno mjesto, obitelj, ljude, prijatelje... Spomenuti rođak na drugom kraju grada mi je dosta pomogao."
Nekoliko mjeseci nakon dolaska u Zagreb prije skoro dvije godine, uvidio je da mu sve ide prema planu, kako je zacrtao. Znao je da mu neće biti lako, bajno, da će biti kriznih, prijelomnih trenutaka, ali bio je spreman na to. Par mjeseci poslije, Tomislavu sam sve objasnio. U Ramu, nažalost, borilački neće rasti, imati napredak i bez obzira na sve, da ako želi uspjeti, da mora doći.
'Majka se polagano privikava gledati naše borbe u reprizi'
Da bi uspio, općenito u životu, čovjek mora pronaći snage i hrabrosti izaći iz zone komfora i riskirati. Stoga, dosta ih ljudi u Rami hvali za odlazak u Zagreb kako bi uspjeli u slobodnoj borbi, kako bi nešto ostvarili u životu.
"Posao u policiji u zatvoru kod nas u Rami, državni je posao, svi ga žele raditi i takvo što se, u pravili, ne napušta. Tomo je uvidio da od toga nema kruha i napustio posao policajca u zatvoru, pa koliko god to bio državni posao, siguran, posao u Bosni i Hercegovini za čitav život, kako se ono kaže. Za sad se Tomi sve isplaćuje."
Tata će biti u Sarajevu na eventu, majka će pogledati, s okretanjem glave, borbu u reprizi.
"Polagano je navikavamo. U početku je bila protiv toga, nije mogla gledati naše borbe, ali sad je već malo bolje", otkriva nam Ivan Sičaja.
O Nemanji Todoroviću govori:
"Pratim Armagedon od samog početka. Kad se on borio na Armagedonu, ja sam došao prvi put uživo pogledati MMA event. Tek sam krenuo trenirati. On odavno već trenira od 6.-7. godine. Ima znanje, iskustvo veće od mojeg. Borio se s kvalitetnim borcima, ali znam koliko mogu, želim i vrijedim. Siguran sam u sebe i u pobjedu. Momak je dobar i u stojci i u parteru."
Veliki ljubitelj motora
Ivan Sičaja jako voli motore. Vjerojatno je najveći ljubitelj motora na FNC sceni.
"(Smijeh). Još ima tetovažu motora i nikom ništa nije jasno. Ono, MMA borac, kad mi vde tetovažu ostanu paf. Volim motore, od malena mi je to strast. U krvi mi je to - ili jesi ili nisi. Ja vjerojatno jesam. Od malena sam vozao motore, još od kad sam bio klinac. Nisam mogao rukama dohvatiti volan kako treba, a već sam vozio. Dogodila se ta nesreća, imao sam ih par, ova je bila najgora. Završio sam na operaciji, prsnula mi je slezena i morao sam ju odstraniti."
Liječnik mu je rekao da mu je tjelesna priprema, a dvije godine je Ivan luđački išao u teretanu, pomogla da nema težih i gorih posljedica...
"Bio sam sav natučen, plućna maramica, ono, baš sam bio sav razvaljen. I što ja napravim? Onako sam polomljen, nakon takve jedne nesreće, bio u bolnici deset dana, otišao kući. Odmorio malo. Motor mi je bio skršen čitav, nije ostalo od njega previše. Ovaj me s autom baš dobro skinuo. Ja kad sam došao kući, čim sam mogao na noge, odmah sam krenuo motor sastavljati, sređivati. Nakon nekih 15 dana, već sam se vozao na motoru. Uf, stari je poludio, bilo je tu prepirki, napeto, nikad moji roditelji nisu podržavali motore, a zamislite nakon tako nečeg. Majka još nekako, hajde kao to je moj izbor, ali tata nikako, ma nikako... Otvoreno se protivio i uvijek su bile svađe oko toga."
Prodao je potom motor, uzeo drugi i tako. Motori su Ivanu velika strast koja ga je umalo koštala glave.
"Neću se više dovoditi u situaciju da se slomim negdje, pa niti ne vozim trenutno motor. Ne želim se ozlijediti na motoru, pa da me ne bude godinu dana. Sad sam profi borac i drugačije gledam na neke stvari. Odmaram malo od motora, ali ta priča sigurno nije gotova. Kad prestanem s profi karijerom, uzet u nešto se bi za dušu. Da s curom, ženom, mogu na more k'o čovjek. To mi je uživancija", zaključio je Ivan Sičaja.
