Bruno Cikatić boksački je prospekt BK Leonardo. Već skoro dvije godine sin pokojnog velikana borilačkog sporta Branka Cikatića trenira pod paskom trenera Leonarda Pijetraja u zagrebačkoj Dubravi. Onako tiho, mukotrpno i predano. Ispod radara.
Bruno Cikatić
Leo Pijetraj: 'Ne treba mu stavljati teret'
Nit su previše u medijima po tom pitanju. Tek tu i tamo koji redak. Niti medijska pažnja njih zanima... samo napredak i stjecanje iskustva.
Ovo je samo Brunina priča, odnosno želja da dospije do vrha, ali nažalost, bez pratnje svog oca od kojeg bi imao štošta naučiti. Bruni ide tatinim stopama.
"Bruni ne treba nikakav teret stavljati, pogotovo ne medijski. Ne pati on od toga da se nešto promovira. On je došao u Zagreb praktički zbog boksa. Sam je došao iz Splita. Bio podstanar i sam živio", naglašava Lenard Pijetraj, koji u njemu vidi puno toga od svog poznatog oca kojem je nedavno sad bila 4. obljetnica smrti.
S Brunom smo razgovarali prošle nedjelje u OŠ Jelkovec, na Prvenstvu Zagreba u tajlandskom boksu. Zavukli smo se u jednu od svlačionica prije početka mečeva i razgovor je mogao početi.
"Došli smo tu sa klubom KTB Tigar Cikatić koji se vraća na scenu i nastupa nakon dugo dugo vremena. Ja ne nastupam, ali sam podrška momcima i tajnik kluba. Vratili smo se na scenu i to nas veseli. Srđan Špirk nam je trener, prije je trenirao kod Branka u Tigar Cikatić. Savladao je taj tatin stil i trenira isto kao što je to radio tata. Isto tako, najbolje je pokazao tatin stil sa drugim borcima. Trenira i uči ih isto kako ih je tata učio, kako je on s njim radio. Momci će biti TOP", govori nam Bruno Cikatić, koji se kao klinac zaljubio u "normalni" boks.
'Tata je jako volio tajlandski boks'
Boksa u srednjoj kategoriji u amateskom - olimpijskom boksu. Iza sebe ima desetak amaterskih mečeva. Leo nam je otkrio kako se Bruno ne bavi dugo s boksom, a sam Bruno opisao kako je završio u olimpijskom boksu, a ne u tajlandskom, s obzirom na tatu mu Branka i KTB Tigar Cikatić u kojem je tajnik.
"Tata je jako volio tajlandski boks i htio ga je gurati svugdje. Nažalost, dogodilo se to što se dogodilo i sad mama i ja, kao i članovi KTB Tigar Cikatić, želimo nastaviti njegovu priču u Zagrebu."
Kako je i kad završio u boksu?
"Završio sam u boksu, zaljubio se u taj sport još tamo kad sam imao 14. Iako, tata mi je branio da se bavim borilačkim sportovima. Htio me zaštiti. Nije htio da prolazim svu muku i patnju koju je prolazio on u karijeri. Sad kad se bavim tim, stvarno vidim što je mislio i htio time. Zašto je on mene štitio od toga. On je htio da se bavim nogometom. Znam da je majci govorio kako ne želi dijete u borilačkom sportu. Sad imam deset - petnaest mečeva u amaterskom boksu, niti sam ne znam iskreno. Sad sam na ovom prvenstvu Hrvatske u prvom mjesecu dogurao do četvrtfinala, ali sam izgubio od iskusnijeg i starijeg dečka na bodove. Treniram i trudim se biti što bolji".
'Ponosno nosim svoje prezime'
Stvara li vam pritisak to što ste sin velikog Branka Ciatića u smislu očekivanja okoline i sebe osobno? Da morate dostići, ajde nećemo reći te visine jer je vaš otac bio u zvijezdama po uspješnosti i uglednu kojeg je imao, ali barem do nekog oblačka tamo gore?
"(Smijeh). Kužim što hoćete reći. I lako je biti sin Branka Cikatića i nije lako. To vam je kao u borilačkom sportu - 50-50. Kad imam mečeve pokušavam izvući što bolje iz sebe. Znam što će biti. Svi će me gledati i uspoređivati s ocem, to je normalno. Ne smeta me to. Volim što me svi znaju kao njegovog sina. Ponosan sam na to. Pritiska nema nekog velikog. Onog sitnog, spotskog, uvijek ima, njega će uvijek i biti, ali načelno nema. Uživam u sportu i ponosno nosim svoje prezime".
Da li vas u boksu gledaju kroz prizmu sina Branka Cikatića? Pretpostavljamo da je tako, ali smeta li vam to?
"Naravno da kad netko čuje ili primijeti da sam sin Branka Cikatića, da ga se sjete, što je i normalno. Ali ja sam ja, u svom sam nekom svijetu, gradim svoju borilačku priču i ponosno nosim prezime Cikatić. Niti malo mi nije uteg, ako na to mislite.
Fali tata...
"Uf, naravno da nedostaje. Sjetimo ga se, stalno ga se sjetimo i pričamo sestra Lucija i ja o njemu. On je s nama uvijek".
'Otac me štitio, nije htio da prolazim njegovu patnju'
Baš nikad tata nije pokazao sinu išta u borilačkom sportu, koji direkt, aperkat, kroše?
"Ma ništa, nula bodova. Kad sam bio mali, radio bi neki shadow box. Bezveze. Zezao bi se po kući. On bi odmah - nemoj to raditi. Totalno je bio protiv toga. Mama nam je puštala doma njegove borbe. I onaj njegov film iz Holywooda, to smo dosta gledali kad smo bili mali. Ali, tada me nije to zanimalo, nije me još puklo. Kad me puklo kasnije, sve živo sam pogledao od oca, dostupno, istraživao. Tek tad sam uvidio koliko je moj tata bio velik i dobar borac. Shvatio sam tek tad, sa 15.- 16. godina. Nikad se Branko nije htio hvaliti niti pokazivati to nama doma. Tek sam poslije shvatio kolika je faca".
Govori nam Bruno i pritom se smiješka. Voli pričati o ocu, to se vidi... ponos do neba. Kako i ne bi...
"Rekao mi je sine, ako kreneš u taj sport, zaljubit ćeš se. To se na kraju i dogodilo. Znao je otac što bi se moglo dogoditi. Genetika je genetika, prirodno je da sin Branka Cikatića završi ili bi bar mogao završiti u nekom borilačkom sportu. Nije tajlandski boks ili kickbox, ali je boks."
Kako je tata reagirao kad je čuo da trenirate boks?
"Sa 14. sam počeo trenirati boks. A kako je bilo...", zastao je Bruno na trenutak i simpatično se nasmijao...
"Prošlo je dobro. Nije prvo htio ići u dvoranu samnom, išla je i vodila me majka. Nakon nekog vremena je došao u dvoranu i pogledao me. Došao vidjeti kakav sam. Pogledao je čak moj prvi meč kojeg sam ikad imao u amaterskom boksu. Naravno, našao mi je sve moguće greške. Nije me htio pohvaliti, ali je rekao mami isto da imam srce i sve. Majka mi je stvarno velika podrška, najveća u životu. Pomaže mi kad dolazim s treninga, kad sam umoran, skuha mi, pospremi mi, podrška mi je kad su mi mečevi. Iako, ona to ne može niti gledati, teško joj je. Mater k'o mater. Ona je tu uvijek uz mene, pomoć i potpora."
Planovi su da se dalje razvija i stječe iskustvo u olimpijskom boksu. Da odrađuje što više mečeva, nastupa na što više turnira, natjecanja, memorijala, sve pod paskom Leonarda Pijetraja. U tvornici šampiona u Dubravi.
'Leonard Pijetraj: 'Bruno je ozbiljna priča'
"Bruno Cikatić je ozbiljna priča. Ima potencijala. Jedino je problem što je kasno počeo. Trebat će mu vremena. On je praktički početnik. Nema ni desetak mečeva. On se tek treba izgraditi kao boksač, ali on je kopija svog oca. Samo manja. On nema tu kilažu niti tu visinu, ali ponašanje, stil, čvrstoća koju ima, želja, volja za treningom, ozbiljnost za treningom... On je kopija Branka Cikatića, svog oca", priča nam Leo.
Može li postati ozbiljan boksač?
"On može postati ozbiljan boksač, ali trebat će mu vremena za to. Neki su počeli s 13., poput Hrgovića. Bruno je kod mene došao s nekih 18.-19. Treniramo mi već dvije godine, ali ljudi u njegovim godinama imaju već po 150.- 200 mečeva. Nije lako, pogotovo u kategoriji u kojoj je on, a koja je vrlo zahtjevna. On je 71. kg do 75. srednja kategorija. Strašna kategorija".
Leo je Branka Cikatića spremao za K1 . Za prvi i drugi meč.
"Bruno je kopija oca. Ima tijelo i čvrstoću kao tata. Ima glas, govor, kretnje, ponašanje, mimiku. Kopija oca. Samo što nema taj temperament. Mirniji je puno. Jako je miran. Ozbiljno se primio boksa i ozbiljno trenira. Jedan ozbiljan i vrlo pristojan momak. Jako dobro odgojen. Nikakvih problema s njim. Da pričaš s njim ovako, nikad ne bi rekao niti da se bavi borilačkim sportom. Rekao bi da je neki fakultetlija, školarac."
'Bruni trebaju mečevi, iako je dostigao jedan dobar nivo'
Pijetraj jedno posebno izdvaja:
"Bruni trebaju mečevi, iako je dostigao jedan jako dobar nivo. On je u odnosu na neke moje prijašnje boksače poput Hrgovića ili Babića, on je, iako sasvim drugi tip boksača, manja kategorija pa se ne može uspoređivati, ali po potencijalu ima kvalitete slične njima. Nije daleko od njih. Samo je prekasno počeo. Babić je kod mene trenirao 8 godina. Još je nešto prije trenirao dvije godine. Hrgović je kod mene trenirao 11 godina, od 13. Jaka je konkurencija u Bruninom godištu, jer ljudi treniraju već desetak godina. Njemu nedostaje iskustvo, ali ono će doći, samo ako bude izdržao. Ako bude bio uporan, zašto ne. Najveća je konkurencija u srednjoj kategoriji. Najviše boksača ima".
To što je Bruno kasnije malo došao kod Lea u dvoranu i nije nepremostiv zid. Međutim, treba jako zapeti, što Bruno i je. Baš je zagrizao.
"Taj manjak iskustva i mečeva se da nadoknaditi, ali težak je i mukotrpan put, svjesni smo toga. Ali evo, primjer je Hrvoje Sep. On je sa 20. počeo boksati. Bernard Hopkins je počeo sa 25. To su, doduše ekstremi, ali upornim i predanim radom se može. I Bruno je uporan. Da ga posluži zdravlje, da ne bude ozljeda, da bude uporan kao što je, sve s eto može stići. Sve je na njemu. Ima sve uvjete, mama Ivana je borac. Pružila je njemu sve da se dečko bavi tim sportom. Treba mu se pomoći da ostvari svoje snove", zaključio je Leonard Pijetraj.
