Velika je godina iza Ivice Ivića, apsolutnog gladijatora u kickboxingu, vrhunskog hrvatskog sportaša koji je doslovno osvojio sve što se može osvojiti u ovom sportu u posljednjih godinu dana.
Nesalomljiva duha, veteran borilačkih sportova koji trenutačno drži titulu najboljeg kickboxsača u svijetu u superteškoj veteranskoj kategoriji prema organizaciji WAKO, nedavno se vratio iz Atene s europskog prvenstva sa zlatom, prije malo više od godine dana osvojio je svjetsku broncu, u međuvremenu nanizao nekoliko zlatnih medalja sa svjetskih, europskih i nacionalnih kupova.
Pojedini borci pritom su doslovno odustajali od borbe s Ivićem, nisu htjeli stati pred njega, tko je i stao pred njim nije dobro prošao!
Europu je nedavno doslovno pokorio, odnio je prvo zlato za hrvatsku kickboxing reprezentaciju, u svoj klub Armus Gym donio je još jedan zlatni pehar. Dovoljan razlog da na kraju godine podvuče crtu, zbroji velike rezultate i u intervjuu za net.hr baš na svoj rođendan otkrije tajnu recepta svojih uspjeha, je li ovo sve dovoljno za njegovu karijeru ili ide dalje.
Godina iza vas, jeste li vjerovali u ovako velike uspjehe?
Savršena godina, odlična s puno uspjeha. Jesam, vjerovao sam u sebe da ću to ostvariti. Naravno, uz nešto sreće i zdravlja koliko me služi.
Potkraj prošle godine na svjetskom prvenstvu u Portugalu, vjerovali ste u zlato, ali bila je ta nesretna ozljeda, palac je pukao u borbi i osvojili ste broncu. Je li Vas to usporilo, bacilo unazad?
Bio sam malo razočaran, mogao sam osvojiti svjetsko zlato. Ali bio je taj lom palca u borbi, Božja sila... ali nisam odustao.
Nastavio sam raditi, postajao sve jači i bolji. Otada sam bio nešto oprezniji, ali uspio sam. S vremenom sam naučio da je najvažnije ostati dosljedan i raditi na sebi, jer jače znači bolje.
Je li ovo najbolja godina vaše karijere i jeste li prije 20 godina sanjali ovolike uspjehe?
Da, ovo je bila najbolja godina u mojoj karijeri. Uvijek sam sanjao da ću imati najbolju dvoranu za kickboxing u Zagrebu, ali i državi, biti među najboljim borcima na svijetu. Znao sam da će me moj put dovesti do tih snova, iako su postojale prepreke. Takav je život – sanjam velike snove i ostvarujem ih.
Europsko prvenstvo u Ateni - neki su odustali od borbe s vama? Ponestaje li boraca za Vas?
Da, slažem se. Sve je manje onih koji žele izaći u borilište sa mnom i potući se. Svi me prate, danas je sve dostupno na društvenim mrežama poput TikToka ili YouTubea, pa je lako vidjeti moje borbe. Zato se ne žele boriti i jednostavno odustaju. (smijeh op.a)
Jeste li sada u boljoj formi nego prije 15 godina?
Sada se osjećam puno bolje nego prije 15-20 godina. Moje životno iskustvo, znanje i vjera u sebe su puno jači. Naučio sam mnogo i svaki dan radim na sebi. Gledam borbe na turnirima po svijetu, ponekad su to dokumentarci, učim od drugih trenera, pratim njihove taktike pa stalno poboljšavam sebe.
Nemate trenera, je li teško vježbati sam, biti sam sebi trener?
Mnogi ljudi kažu da se ne mogu sami trenirati, fokusirati, izvući najbolje od sebe, ali ja to mogu bez problema. Jedini problem je odraditi pojedine vježbe i kombinacija na fokuserima, to ne mogu sam i trebam nekoga. Ali na primjer trčanje – sam si nabijem tempo, idući put skidam svoj rezultat. Svoje sam tijelo dovoljno upoznao da znam kako što trebam izvoditi.
Dajte nam malo dio recepta – koji su sastojci potrebni da bi bili prvak Europe, na vrhu svijeta, koje su to duljine trčanja, koliko trbušnjaka, sklekova…?
U posljednjih nekoliko godina istrčao sam svoju najbolju rutu od 4 km za oko 23 minute i 30 sekundi. S obzirom na to da imam 42 godine, 105 kilograma i razne ozljede, pa i noge, mislim da je to dobar tempo. Nisam profesionalac nogometaš, ali vjerujem da je to pristojan rezultat.
Što se tiče trbušnjaka, nekad je to 100, nekad 300, treći put 20 trbušnjaka. Ovisi o treningu. Ali što god radim, skidam uvijek svoje rezultate da mogu što više izdržati.
Vježba koju najviše mrzite?
Pa i nema je. Nekad mrzim sve, nekad volim sve. Najgore mi je možda trčanje prvih 500-1000 metara dok ne postignem radnu temperaturu tijela. Kad se zagrijem i uznojim, ide bez problema.
Puno je ozljeda iza Vas, 11 operacija. Nakon osvojenog zlata u Ateni otišli ste skoro ravno u operacijsku salu izvaditi vijke iz skočnog zgloba – kako je to vraćati se u trening, koliko vas one sputavaju?
Sve je u glavi, kako se posložite i to vrijedi za sve u životu. Ozljede naravno koče, ali ne smije se predati nego pobijediti. Jedan dan je teže, drugi dan lakše.
Kako održavate motivaciju – ljudi s godinama usporavaju, kao da se pripremaju na penziju.. da ne mogu, štede se. Vi sa šarafima u nozi osvajate najveća odličja, preskačete vijaču?
Da oslikam, kad mi je u prometnoj nesreći pukla noga malo iznad gležnja, na vrlo kritičnom mjestu, bilo je to 4. listopada 2022. Idući dan bio sam na operaciji, ugradili su mi dvije pločice i 10 vijaka. A 12. veljače 2023. već sam osvojio europski kup, tom istom nogom nokautirao sam protivnika u glavu. Moja je glava malo drugačija od drugih... (smijeh)
Je li vaša glava malo drugačija, ili je većina nas mlaka?
Mlaka je većina, ljudi su naviknuli biti u komfor zoni općenito u životu. Mene je život naučio da izlazim iz zone komfora. Kad imam ozljedu ja znam da iza toga stoji nešto što sam napravio, napor, zbog kojeg se osjećam bolje, činim dobro pokazujući da se može i s ozljedama.
Gdje je Ivica za 20 godina?
Morat ću se u nekom trenutku povući iz natjecateljskog dijela sporta. I dalje ću biti trener, fokusirat ću se na nove generacije. Tu su moji nećaci, nova generacija mladih i prenosit ću im iskustvo. I dalje se vidim u visokoj razini što se tiče sporta.
Kakva je scena kickboxinga u Hrvatskoj?
Borilačka scena u Hrvatskoj je u usponu. Sve je više turnira, a kvaliteta sporta raste. Mlade nade poput Ivana Bertića, koji je proglašen sportašem godine Grada Zagreba, a on je lani bio i svjetski prvak, ove godine europski prvak u kickboxingu, ali je osvojio i europsku titulu u tajlandskom boksu, definitivno je budućnost sporta. Tu je i Vito Košer - njegov otac je i Bertićev trener. Oni su budućnost i nada kickboxinga na top razini.
Moram spomenuti i one koji tek dolaze. To je mladi Gabrijel Kerepčić, kadet iz mog kluba Armus Gym koji je samo ove godine osvojio 16 zlata i tri bronce.
Ne smijem preskočiti ni svoju nećakinju, Miu Ivić, ona je ostvarila vrhunske rezultate - 10 zlata, tri bronce, srebra, njezin je tu brat Miguel Ivić također sa sjajnim rezultatima. Svi su oni naporno radili tijekom cijele godine, a ja sam ih pred ove blagdane pokušao nagraditi - podijelio sam im posebna priznanja kluba za izvrsnost, osvojene rezultate i medalje. Ponajbolje su u ime kluba osvojili i novčane nagrade. Htio sam ih dodatno motivirati, da grizu jače u idućoj godini, da ne odustanu, da se trude u sportu jer nema ljepšeg nego sportski uspjeh i pogled unazad kad vidiš što si ostvario. To sam htio usaditi mladima i na neki ih način nagraditi, reći im hvala.
Ali i sin Michell ide vašim stopama, ipak nogomet mu je prva ljubav. Kako je to tata Ivica prebolio?
Iskreno, nisam se slagao kad je krenuo s nogometom. Ali protiv više sile ne mogu pa sam mu dao podršku u nogometu. Ipak, moram ga pohvaliti, bio je na kickboxing prvenstvu u Kutini, tri meča i tri pobjede, godinu je završio turnirom u Makarskoj na Croatia openu - četiri meča i četiri pobjede. Ide tatinom stopama. Ali s time da ne trenira kod mene, živi s majkom i odradi možda tri treninga mjesečno. Ali veliki je talent.
Ali uz njih tu je i Antonio Jelaš, Semir Smajlović - sve su to mlade nade koje stasaju u mom klubu i samo ću reći - svi do reda, harat će svijetom u kickboxingu za nekoliko godina, budite uvjereni!
Čini se da scena kicboxinga u Hrvatskoj samo raste?
Tako je, sve je više turnira, sport postaje sve popularniji i diže se na više razine.
No to nije nogomet, nema toliko novaca, koliko društvo podržava ovaj sport?
Jako slabo, mala je podrška i grada i države. Samo kad pogledam - ove godine moj klub odnio je 108 medalja i najtrofeniji je moj klub u Zagrebu što se tiče svih turnira. Pojedini klubovi možda imaju više europskih i svjetskih rezultata, ali s borcima koji haraju u seniorskoj i juniorskoj kategoriji. Moji će mladi borci tek stasati i pokaza se za koju godinu. Ali kad pogledamo osvojene medalje, moj klub sigurno sve šiša s medaljama tri ili četiri puta. A financijski se oslanjamo najviše na podršku roditelja, tražimo sponzore. Naše rezultate prepoznala je, na sreću, Vindija i prati nas kroz brend energetskih pića Uragan. Ali teško je dobivati sponzorstva, ovaj sport daje puno za pojedinca, ali teško je bez jače financijske potpore.
Treba li raditi na imidžu borilačkih sportova, da to nije nasilje nego ozbiljno odricanje, ozbiljni treninzi koji miču djecu s ulice i porokan te da pomažu u izgradnji zdravije djece s manje loših ideja?
Nažalost, borilački sportovi često imaju loš imidž zbog negativnih stereotipa. Ako netko u prometu napravi nešto loše, nitko to ne komentira, ako netko udari nekoga to se ne komentira, ali ako to napravi kickboksač ili MMA borac, za njega kažu da je on hodajuće oružje.
Ne shvaćaju da je u svakom žitu nešto i kukolja. Ali kad si iskreni sportaš, onda se svaki dan tučeš s ljudima svjetske razine sporta, teški su to sprainzi, i meni je smiješna ideja potući se izvan dvorane. Kickboxing je sport koji traži napor, odricanje, čistu glavu. Nema tu mjesta za loše priče ako netko želi vrhunske rezultate i ako ima ideju natjecanja u glavi.
Kada biste nekog roditelja morali uvjeriti zašto kickboxing, što biste rekli?
To je izgradnja samopouzdanja, samoobrana i razvijanje tjelesne snagu. Dobar je to sport i za mentalnu snagu jer traži red, rad, discipilinu.
Uvijek govorim mladima - ok je da se umoriš, dođe ljeto i želim malo odmora, opustit se i ja to shvaćam. Ali ne može netko noćas lumpovati i ići sutra na turnir. Tijelo pamti rutine, da se dižemo, peremo zube, popijemo kavu u neko doba. Ako netko zabrazdi noću u alkohol, ne može tijelo ujutro odraditi trening, tijelo jednostavno pamti. Zato naši sportaši ne mogu ući u svijet droge, alkohola, poroka. Ovdje nema komfor zone nego samo rad.
Rekao sam, tijelo pamti napore i udarce, a kada ideš na trening, moraš biti spreman 100%. To je način života – disciplina, rutina i predanost.
Mnogi se boje ozljeda, udaraca, jesu li u pravu?
Borilački sportovi su gladijatorski i nije za svakoga. Kao ni igranje šaha, nogometa... Ja osobno ne volim ekipne sportove, u nogometu je njih 11, neka jedan nije dobre volje ili se ozlijedi, njega netko drugi mijenja.
U borilačkih sportovima dvojica ulaze, jedan izlazi kao pobjednik.
Isto je s individualnim sportovima kao što je atletika ili možda gimnastika. Tu čovjek mora biti mentalno jak, fizički apsolutno spreman, jednostavno kompletan da bi došao do rezultata.
Tu daješ sebe i ne može te zamijeniti trener, ili neki drugi igrač. U svim smjerovima moraš biti 100 posto spreman, od glave do tijela.
Koji su vaši ciljevi za iduću godinu?
Planiram više putovati s mladima prema Europi, sudjelovati na novim kupovima, otovorio se svjetski kup u Grčkoj. Ja sam nakon Atene imao operaciju, ali već sam u pripremama. Ali uz sebe, volio bih da nekoliko mladih iz mog kluba ode na turnir, talentirani su, imaju što reći.
POGLEDAJTE VIDEO: Stjepan Božić: 'Rekli su mi nakon toga meča u bolnici da sam dobio još samo jedan udarac, da bi iskrvario i umro'
