Siječanj uvijek donosi isto. Rukomet na RTL-u i zimski prijelazni rok. Meni je donio posudbu (s nadom u konačni transfer) iz informativnog u sportski program i mjesto na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj i Danskoj.

Da, da, znam, mnogi su ostali iznenađeni, ali oni koji me stvarno poznaju - nisu. Volim sport, pratim sport i protekle četiri godine bila sam dio ekipe koja je pripremala RTL-ovu studijsku emisiju "Vrijeme je za rukomet". I sad je, eto, stiglo moje vrijeme.

Marko Vargek preselio je u studio, a ja na njegovo mjesto uz teren. Sreća, nervoza, trema, panika. Prije dolaska u München prošla sam sve to, a onda je počelo. 

Prva utakmica, prva pobjeda, prvo javljanje. Hrvatska je pobijedila Island, igrači i navijači slave, Olimpijska dvorana je na nogama, a ja stojim na svojoj poziciji uz rub terena, trudim se ostati smirena i vrtim u glavi pitanja za izbornika Linu Červara i igrača utakmice Luku Stepančića.

Prvo, drugo, treće, četvrto. Ni sama ne znam koliko sam pitanja postavila. Vrijeme mi nikad nije brže prolazilo, a nakon sedam minuta zahvalila sam im na razgovoru i odjavila se. Bila je to moja pobjeda, teret je pao s leđa i ponovno sam disala. 

Vjerovala sam da će već sljedeći put biti lakše. I bilo je malo lakše i protiv Japana i protiv Makedonije. Trema nestaje, ali uzbuđenje ne. Utakmice sam pratila bez treptanja, trudila se primijetiti sve, zabilježiti sve, prebrojati sve i onda na kraju postaviti prava pitanja bez ustručavanja. Zamijeniti iskusnog, starijeg kolegu kao što je Marko Vargek nije nimalo lak zadatak. To vam je kao da vam kažu da uđete u igru umjesto Domagoja Duvnjaka. I zato sve što radim shvaćam vrlo ozbiljno. U svakom trenutku svjesna sam velike odgovornosti prema našim gledateljima, trudim se dati sve od sebe i biti bolja iz dana u dan. 

I nemojte misliti da je pritom sve uvijek bezbolno. Jer nije. :) Za vrijeme javljanja uživo s pomoćnikom izbornika Davorom Dominikovićem dva puta me je pogodila lopta. Kako? Islanđani su se zagrijavali prije početka utakmice i lopta je nenamjerno poletjela prema meni. Na sreću pogodila me je u nogu, a ne u glavu. Dva puta. Druga bolna situacija dogodila se sinoć kada sam pri povratku iz dvorane shvatila da mi je pukla čizma. Događa se i to. 

Tri su utakmice ne samo iza naše reprezentacije nego i iza cijelog tima RTL-ovaca koji u ovaj projekt ulažu jako puno truda, rada i vremena. U Münchenu je sa mnom još šest muških kolega i naš stručni sukomentator Vlado Šola koji nam uvijek čuva leđa. Moram priznati da se svi oni jako brinu o meni, paze da ne ostanem ni gladna ni žedna ni bez prijevoza. :) 

Ovih dana živimo rukomet, na relaciji smo između hotela i Olimpijske dvorane u kojoj zasad sve super funkcionira. Nitko se nije izgubio, akreditacije su nam na broju, pozicije spremne, oprema radi. Ni Nijemci ništa ne prepuštaju slučaju, zajedno s Dancima trude se imati Svjetsko prvenstvo na vrhunskoj razini.

Na zavidnoj razini je i atmosfera u dvorani, gotovo sve utakmice su rasprodane, a kada igra Hrvatska redovito se traži ulaznica više. Nekoliko tisuća hrvatskih navijača (od kojih dobar dio živi i radi u Njemačkoj), već tri puta nosilo je naše rukometaše do pobjede i sigurni smo da će tako biti i dalje. Uvijek nakon utakmice strpljivo čekaju na selfie s Horvatom, Cindrićem, Štrlekom, Šegom. Zaustavili su i nas. Iznenadila sam se. Zašto s nama pa mi nismo zabili nijedan gol?! Nasmijali su se i rekli da i mi radimo super posao. U tim trenucima i trenucima kada Olimpijskom dvoranom odzvanja pjesma i pljesak naših navijača zaboravim da sam u Njemačkoj. Osjećaj je kao da smo na domaćem terenu iako je u Münchenu zapravo hladnije i ima više snijega nego kod nas. 

I kad kažu da baš ovdje ima puno Hrvata, nisu vam lagali. Gdje god da krenemo srećemo naše ljude. U trgovini, u taksiju, u kafiću dok naručujemo kavu pa i među zaštitarima oko dvorane u kojoj se igra Svjetsko prvenstvo. Svijet je mali, a hrvatska reprezentacija bez prevelikog pritiska javnosti možda baš ovdje može ostvariti velike snove.