U splitskoj zračnoj luci dočekali su je prijatelji, rodbina, ali i fanovi. Veći dio svog obraćanja medijima posvetila je Bogu i vjeri, javlja N1.
'Pitali su me kako gledam na ovu medalju i najmanje mi se učinila kako atletska jer najmanje uključuje treninga svojstvenih mojoj disciplini. Gledam je kao značku časti kao vojnik koji bi dobio orden kad se vrati s bojišta", rekla je Vlašić te je nastavila.
"Presretna sam jer sam otišla kao autsajder i borila se ravnopravno s drugim curama. Bojan je stvarno potezao konce s tribina kad sam mislila da neću moći napraviti još jedan skok osjećala sam njegovu vjeru i izdržala sam do kraja. Mislite što hoćete, ali znam da je ovo čisti Božji dar", izjavila je Vlašić.
"Ja sam mislila da sam peta. Kad sam vidjela da sam treća kao da mi je netko dao dar, a ja znam tko je to. Zahvalna sam MU što me uopće doveo u Rio. Medalja je samo šlag na tortu. Ja sam molila za snagu i hrabrost da izdržim teške okolnosti. Nesigurna sam kako će sve ispasti na kraju, ali sad mogu hodati pa mi daje optimizam da bi moglo sve biti dobro", kazala je brončana iz Rija uz napomenu da joj je kraj turnira donio olakšanje.
"Ja nisam nerealna osoba i spremna sam prihvatiti što mi život donese. Ali neki plan moram imati. Imat ću vremena da se potpuno oporavim i rehabilitiram. Vjerujem da bi sljedeća godina mogla biti godina normalnog ritma na koji sam navikla. Ako već moram odlaziti, ako me tjerate, ne bih otišla kad me boli. Ja ću otići kad ja budem htjela i kad mi On poruči. Ima još nekih medalja i medaljica koje bi se mogle osvojiti. Voljela bih probati kad sam se riješila tih problema nakon operacija. Za četiri godine neću ja još biti za baciti. Ne vjerujem da ću biti prestara da konkuriram za medalju'', ispričala je.
Vlašić je, inače, pod injekcijama protiv bolova, vidno šepajući i gotovo na rubu snaga, osvojila broncu. Zlato je otišlo u ruke Španjolke Ruth Beitia sa 197 cm, koliko je preskočila i drugoplasirana Bugarka Mirela Demireva. To je Hrvatskoj bila deseta medalja na Olimpijskim igrama.
