Škljocavi prst česta je bolest i najčešće se javlja u žena srednje dobi, znatno češća je u žena nego u muškaraca, posebno kada je zahvaćen palac.
U odraslih se javlja najčešće na srednjaku i prstenjaku te palcu, a rjeđe na malom prstu, dok se najrjeđe pojavljuje na kažiprstu. Prirođeni oblik u djece javlja se daleko najčešće na palcu, a rjeđe i na ostalim prstima. Majke bi trebale, osim kukova i stopala koji se rutinski pregledavaju po rođenju djeteta, pogledati i djetetove prste, posebno palčeve i uvjeriti se da ih dijete normalno savija i ispravlja.
Uzroci bolesti nisu sasvim jasni. Postoje dileme oko toga je li fizičko naprezanje faktor nastanka bolesti. Sigurno je dokazano da je nepravilan odnos između debljine tetive koja savija prst i/ili njene ovojnice i polukružnog ligamenta (eng. pulley = remenica) ispod kojeg tetiva prolazi i kliže pri ispravljanju i savijanju prsta, glavni uzrok škljocavog prsta (slika 1 (a)). Međutim, nije sasvim jasno što točno dovodi do – najprije - diskretnog zadebljanja tetive ili suženja njene ovojnice i ligamenta, a u kasnijim stadijima bolesti i većeg zadebljanja tetive koje sliči čvoru. Neki su mišljenja da dolazi samo do zadebljanja ovojnice tetive čija je zadaća proizvodnja tekućine slične ulju koje podmazuje tetivu i njeno ležište. Većina se ipak slaže da su najvažniji uzrok nastanka škljocavog prsta česte mikropovrede tetive i njene ovojnice pri prolasku ispod glave kosti doručja (metakarpalne kosti). Takva mala i česta ozljeđivanja dovode do upale i posljedičnog zadebljanja tetive (slika 1 (b)). Rjeđi uzroci škljocavog prsta su različiti tumori tetive ili njene ovojnice, slobodna zglobna tijela zgloba u korijenu prsta, abnormalni oblik glave kostiju doručja itd.
Simptomi bolesti su različiti, a najčešće je to bolnost, ograničenje normalnih pokreta zahvaćenog prsta sa smanjenjem funkcije, preskakanje (škljocanje, okidanje) prsta pri pokušaju ispružanja ili – rjeđe - pri pokušaju savijanja prsta. Izražena je manja ili jaka bolnost pri pokretima prsta, a posebno pri preskoku. U manjem broju odraslih kroničnih pacijenata, prst ostaje zaglavljen u savijenom ili ispruženom položaju s tim da neki bolesnici mogu prst pasivno (drugom rukom) ispružiti ili saviti, obično uz jaku bol, a neki uopće ne mogu. U nekih pacijenata simptomi mogu biti nejasni i zbunjujući. Najčešće su to samo jutarnji bolovi sa ili bez ograničenih pokreta prsta, smanjena snaga stiska cijele šake kao jedini simptom, bolnost u korijenu zahvaćenog prsta sa strane dlana ili suprotne strane, bolnost tetive na pritisak itd.
Prirođenu varijantu najčešće viđamo u obliku savijenog zgloba između kostiju (članaka) palca pod kutem od 90 stupnjeva ili nešto manje, pri čemu je nekad moguća samo pasivna pokretljivost zgloba, a nekada pokreta uopće nema. Znatno rjeđa varijanta je kada je navedeni zglob palca ispružen i ne da se saviti. Ponekad je zahvaćeno više prstiju. U manjem postotku kod djece bolest prolazi spontano te ima smisla čekati na samoizlječenje do treće godine života. Kod ostalih, neophodno je operacijsko liječenje koje se izvodi do treće godine života, pri čemu važan faktor odluke o terminu liječenja igra opće zdravstveno stanje djeteta.
O vremenu liječenja trebaju odlučiti roditelji, nakon što ih liječnik detaljno informira o rizicima nepravovremenog liječenja i rizicima operacijskog liječenja.
Ako se liječenje obavlja nakon treće godine života, česte su posljedice u smislu trajne veće ili manje smanjene pokretljivosti zahvaćenog prsta (kontrakture). U djece je palac vrlo sitan te je operacija delikatna, jer su živci prstiju koji osjetom opskrbljuju palac sa strane jagodice prsta, a koji je izvanredno važan osjetni organ, neobično blizu jedan drugome i blizu anatomskih struktura koje treba razrezati tijekom operacijskog zahvata. Stoga bi takve zahvate trebali izvoditi samo iskusni ortopedi-kirurzi i plastični kirurzi usko specijalizirani za šaku.
Zanimljivo je da velika većina ortopeda, plastičnih kirurga, kirurga, pa i ostalih kirurških struka koje se uopće ne bi trebale baviti kirurgijom šake, liječenje škljocavog prsta započinje operacijom. To nije opravdano niti potrebno, jer se neoperacijskim liječenjem - prema literaturi - uspijeva izliječiti oko 60% pacijenata, a prema našem iskustvu, taj postotak je veći i iznosi između 70 do 80%. U slučaju liječenja injekcijama, relativno je čest povratak bolesti, posebno ako je zadebljanje (čvor) tetive kronično i ne uspijeva se smanjiti davanjem injekcija. Škljocavi prst javlja se vrlo često i u bolesnika koji boluju od reumatskog artritisa, gihta i drugih metaboličkih bolesti kao što je šećerna bolest, a koje uzrokuju promjene u vezivnim tkivima.
Dijagnostika bolesti je u većine pacijenata jednostavna , dok je u oko 15-20% bolesnika, zbog zbunjujućih i nekarakterističnih simptoma, zahtjevna te dijagnozu mogu postaviti samo iskusni specijalisti za šaku.
Koji će pacijent biti trajno, a koji samo privremeno izliječen injekcijama, pitanje je na koje nemamo sasvim pouzdan odgovor. Postoje određeni znakovi koji nas upućuju na vjerojatnost izlječenja, ali smatramo da većinu bolesnika treba započeti liječiti injekcijama. U odraslih se primjenjuje mješavina kortikosteroida i lokalnog anestetika, dok se kod djece liječenje injekcijama ne provodi. Mješavina lijekova koje dajemo lokalno u prst nije štetna, pod uvjetom da se pazi na sveukupni broj injekcija, na njihove vremenske razmake i da se lijek ne uštrca u krvnu žilu ili tetivu, već točno u ovojnicu tetive i to na mjestu gdje ona ulazi ispod prvog polukružnog ligamenta. Pri tome je važna precizna i pravilna primjena lijeka kako bi on mogao uspješno djelovati na upaljenu i zadebljanu tetivu i/ili njenu ovojnicu.
Operacijsko liječenje provodi se u provodnoj anesteziji u tzv. blijedoj stazi (beskrvno), pri čemu se lokalni anestetik inicira u područje pazuha gdje prolaze živci koji motorički i osjetno opskrbljuju ruku.
Moguće je, no rijetko se koristi, prerezivanje prvog polukružnog ligamenta jednim ubodom kroz kožu (perkutano). Primjenjuje ga mali broj operatera i u izrazito malom broju jednostavnih slučajeva. Mogućnosti takvog liječenja značajno su ograničene i ima više komplikacija od otvorenog operativnog pristupa te ga mi stoga u Poliklinici Bilić Vision ne preporučujemo.
U svojoj praksi susretao sam i naknadno liječio pacijente koji su nakon primarnog operacijskog liječenja imali loše rezultate. Najčešće zbog oštećenja tankih živaca prstiju. To je posebno česta greška pri operacijskom liječenju škljocavog palca, jer su živci, a posebno onaj s vanjske strane palca, vrlo blizu polukružnom ligamentu, a kako on leži neposredno pod kožom, lako ga je prerezati pri rezanju kože. Druga najčešća greška bila je u pacijenata kojima nije do kraja razrezan prvi polukružni ligament te se manje ili veće škljocanje prsta nastavilo događati i nakon operacije. Treća najčešća greška po učestalosti pri operativnom liječenju je zarezivanje, pa čak i presijecanje drugog polukružnog ligamenta, što može u određenom postotku ili u cijelosti kompromitirati funkciju operiranog prsta. Takve greške mogu se uspješnije liječiti ako se nakon operacije koja nije u cijelosti uspjela pristupi ponovnom liječenju koje je uvijek kompleksnije i rizičnije u smislu potpunog izlječenja. Stoga je potrebno odmah nakon postavljene dijagnoze škljocavog prsta izabrati educiranog i iskusnog liječnika koji se bavi bolestima šake, jer je tada mogućnost izlječenja injekcijama ili operacijskim zahvatom veća.
