Kretanje/mobilnost/izmještanje obilježje je kraja 20. i početka 21. stoljeća. Propagira se na svim nivoima drušva, od linija vodilja europske unije do ekonomskih mreža nacionalnog i regionalnog turističkog 'brandiranja'.
Danas uistinu možemo reći da živimo svojevrsnu demokratizaciju i sve veću ekonomičnost i dostupnost raznovrsnih prijevoznih sredstava. I u istoj mjeri u kojoj je pojava parobroda dinamizirala kretanje na početku dvadesetog stoljeća, ili ona mlažnjaka i brzih vlakova od sredine dvadesetoga stoljeća nadalje, ovih dana osim politika mobilnosti ubrzavaju i tračne linije u našim glavama.
Putovati je diktat. Na toj globalnoj informacijskoj plaži, gdje se čini da nema lokacije koju je nemoguće doseći, u našim se glavama roje najneobičniji putopisi. Naime, isto koliko brže, drugačije i više putujemo, isto toliko sve više stvaramo narative o putovanju.
Demokratizacijom putovanja demokratizira se i udio, ali i važnost onoga koji pronalazi; pripovjedača ili istražitelja. Nekad je takva funkcija bila spoj posvećenosti, znalačke znatiželje i jedinstvenosti.
No, današnji Marco Polo, otvara stranicu alpha-tursa, svoj blog ili facebook profil. Svi mi možemo uhvatiti najneobičniji kut sydneyske opere i potvrditi svoje prisustvo u barriu Madrida, proslaviti našu svježe formaliziranu bračnu zajednicu na plažama pješčanih Moldiva ili zadovoljiti naš avanturistički duh obilazeći proplanke škotskih lowlandsa. I o tome bilježiti.
Ovo je generalizirani Last minute call...
Bilješka u bilješci
Koliko je moguće onda unutar ovog fluida i svojevrsne marketinške zasićenosti i banalizacije kretanja, rezimirane u «možeš i ti» stavu, isprofilirati i nametnuti jedinstvenost vlastitog iskustva, te ga iskazati kao autorski stav.
I sama, pišući ovaj tekst, sjedim na kotačima prijevoznog sredstva koji me vozi s lokacije a na lokaciju b, što u meni uvijek iznova budi porive dnevničkih introspekcija. Izdvojena iz pejzaža, sama, u kretanju, polusanjivo smišljam sutrašnje korake, nalazeći neke nove dijaloške oblačke pejzaža.
Zbog čega je putovanje uvijek toliko intenzivno, drugačije iskustvo? Bez obzira da li smo sami, ili u društvu, kroz putovanje uvijek prevladava samotni proces tihog internog razgovora.
No, što se događa kada kretanje postane proces i materijal koji uvjetuje nastanak umjetničkog rada? Koja je distinkcija takvog rada od onog putopisno dokumentarnog i treba li je tražiti? Kako je umjetnički rad u analogiji s pokretom?
Kretanje kao estetska praksa
Rad Ike Peraić bavi se upravo tim postulatima, promatrajući ih iz jedne izdvojene perspektive.
Ika naime putuje 'u grupi', ali sama na svojim biciklističkim kotačima. Kao neki mali putujući mikro-dispozitiv, s kotačem kao ekstenzijom i predskazivačem kretanja, ona koristeći samo svoju energiju, prolazi raznim bliže-daljim krajolicima. Njezina svjest o drugome izražena je i i kroz vrlo osvještenu upotrebu bicikla, koji je jedno od najekonomičnijih, ali i najekološkijih prijevoznih sredstvava. Pored toga, taj je mobil, vjerojatno uz hodanje, najskladniji i najblaži oblik izmještanja, onaj koji slijedi temperaturu našeg tijela, i koji se usklađuje s našim pulsom. Takvom frekvencijom, Ika, uz jednog suputnika, prolazi krajolicima Italije, bivše Jugoslavije, Albanije, ili pak Maroka.
No, da li su te izlistane destinacije uopće važne? Koliko se ovdje radi o kataloškom destinacijskom posezanju? Nije li sam Ikin umjetnički proces uvjetovan borbom sa samom sobom i nadvladavanjem fizičkih i socijalnih okvira o putničkoj izdržljivosti? Proces ekspedicije uvriježeno je prišiven 'jačem spolu', te se autoričini dnevnički zapisi uvijek iznova kritički referiraju na te rodne uvjetovanosti.
Također, tu je v'lastitu nevidljivost' Ika Peraić dodatno iskazala: bilježeći kretanje drugih, njezin pokret se kroz njih zrcali, te autorica tako 'nenametljivo' preoblikuje avanturista u avanturisticu. (Ivana Meštrov)
