Problemi počinju kada se muž, Nader, predomisli, jer ne želi napustiti oca koji boluje od Alzheimerove bolesti. Kako bi mogla otići iz zemlje, Simin traži razvod, ali sud joj ga odbija dati pa ona seli kod roditelja, dok kći ostaje živjeti kod oca.
Nader unajmljuje mladu trudnicu da mu pomogne oko brige za oca, ne znajući da ona radi bez dopuštenja svoga muža…
Ovu zanimljivu filmsku poslasticu možete pogledati u sklopu Filmomanije 5 koja će se održati od 21. rujna do 2. listopada u Cineplexxu Osijek, Cineplexxu Split i Movieplexu Zagreb. U sklopu revije prikazat će se dvadesetak najkvalitetnijih ostvarenja sedme umjetnosti s najvažnijih svjetskih filmskih festivala.
Portal net.hr vam u suradnji s distributerom Continental filmom donosi ekskluzivni mini-intervju s redateljem Asgharom Farhadijem čiji je film „Nader i Simin se rastaju“ prikazan na ovogodišnjem filmskom festivalu u Berlinu gdje je proglašen apsolutnim pobjednikom pokupivši nagrade u kategoriji najboljeg filma te glavnog glumca i glavne glumice.
Što Vas je nagnalo na snimanje filma? U kojim se okolnostima rodila ideja za film? Bio sam u Berlinu i radio na scenariju za film koje se odvija u cijelosti u ovom gradu. Jedne večeri, u prijateljovoj kuhinji, čuo sam iransku melodiju kako svira kod susjeda. Odjednom, moje misli su preplavile uspomene, slike povezane s nekom drugom pričom. Pokušao sam ih se riješiti, koncentrirati se na scenarij koji sam ovdje razvijao. Bez uspjeha: ideje i slike su se ukorijenile. Nisu popuštale – na ulici, u javnome prijevozu, pratila me priča od negdje drugdje, upadajući u moje vrijeme provedeno u Berlinu. Napokon sam prihvatio činjenicu da sam svakoga dana sve bliže toj priči. Vratio sam se u Iran, i počeo pisati taj drugi scenarij. Tako da mogu reći, da je ovaj film smišljen u kuhinji u Berlinu...
Kako radiš sa svojim glumcima? Obično mi treba dosta vremena da izaberem glumce, pa ni ovo nije bila iznimka. Nastojim izbjegavati neugodne glumce iz obzira prema filmu ili mojem pogledu na njega. Mislim da glumac ne treba brinuti o globalnom značenju filma, nego mora težiti i koncentrirati se na svoju definiciju lika i njegove namjere. Moja metoda je, zapravo, prilagoditi svakog glumca, njegov ili njezin način postojanja i djelovanja. Ali važna je konstantnost vježbe. Tako glumac postane svoj lik. Što znači da se za vrijeme snimanja, možemo koncentrirati na detalje, budući da je obris već prisutan.
Uzmemo vrijeme za vježbanje, radeći prema vrlo detaljnom scenariju , koji precizno pratimo, da bi omogućili svakom glumcu da shvati različite dimenzije svog lika. Ovakav pristup može prema mojem iskustvu u kazalištu jako dobro doći. To naravno ne znači da su prijedlozi i mišljenja zabranjeni, ali dogovorili smo se da su probe jedino mjesto za raspravu. Kad počnemo snimati, složili smo se da će odstupanja biti minimalna.
U kojim uvjetima ste snimali film? Sve scene su snimane na izvornim lokacijama. Ipak, scene u sudnici i u uredu suca, budući nismo dobili dopuštene za snimanje na pravim lokacijama, snimili smo u dvije napuštene škole.
Oba glavna lika su žene. Zašto? U mojim filmovima, trudim se dati realni i kompleksni prikaz mojih likova, bilo da se radi o muškarcu ili ženi. Neznam zašto žene nastoje biti viša pokretačka sila. Možda je to nekakav nesvjestan odabir.
Može biti i da u društvu u kojem su žene potlačene, muškarci također ne mogu više živjeti u miru. Trenutno, u Iranu, žene su te koje se najviše bore u pokušaju da vrate svoja prava kojih su lišene. One su istodobno mnogo otpornije i odlučnije. Ali ako se poklopilo da su oba glavna lika žene, one su ipak napravile sasvim drugačiji životni izbor. Obadvije se trude spasiti vlastitu kožu. Jedna je iz nižeg, siromašnog društvenog sloja, sa svim svojim popratnim osobnostima, dok je druga iz srednjeg društvenog sloja
