Ispričati priču o Olegu Blohinu, ukrajinskom nogometašu koji je za vrijeme Sovjetskog saveza izvanredno igrao za sovjetsku reprezentaciju i Dinamo iz Kijeva zaista ne bi trebalo biti teško.
No, kako je nogomet na istoku europskog kontinenta marketinški često bio zanemarivan, tako i priče o nogometašima s tadašnjeg europskog istoka nisu česte, a usto su i nezanimljive 'sebičnom' zapadu koji i danas slavi svoje Rossije, Cruyffove, Platinije. Oleg Blohin bio je ravan svakome igraču koji se dotakao europskih i svjetskih zvijezda.
Samo probajte zamisliti, Oleg Blohin je unatoč svoj 'sebičnosti' sa zapada još 1975. godine bio proglašen najboljim europskim nogometašem! Sa svojim Dinamom iz Kijeva osvojio je Kup pobjednika kupova, a pritom je bio i vođa sovjetske reprezentacije, za koju je odigrao čak 112 utakmica. Za kijevski klub odigrao je 412 utakmica i postigao 211 golova.
Bio je opasan tip u napadu, znao je i driblati i asistirati, zabiti i uklizati. Nogometu se posvećivao od jutra do mraka, trenirao je prije ostalih i nakon završetka treninga. Uvijek u sjajnoj fizičkoj spremi vukao je sve svoje igrače za sobom. Jednom je engleski reporter gledajući njegove snimke zapazio:
"Tražio sam njegovu tipičnu igračku pozu. Često je idejama i moći bio daleko ispred svojih suigrača. I tu je nastala njegova najpoznatija poza. Blohin predribla nekoliko igrača i to strelovito brzo, gleda kome bi dodao loptu, a oko njega nikoga od suigrača. Onda on nemoćno širi ruke ljuteći se na suigrače i najčešće nastavi akciju sam. I to sa uspjehom. To je bio pravi, tipični Blohin".
Blohin je mogao zabiti gol nakon što predribla pet igrača, imao je sjajnu varku tijela i osjećaj da suparničkog braniča uhvati na krivoj nozi. S tim nevjerojatnim talentom našao je svoje mjesto u europskoj i svjetskoj nogometnoj povijesti.
Ako se i danas kijevski Dinamo smatra najpoznatijim klubom istočne Europe onda je za to najzaslužniji upravo Oleg Blohin. S njim je kijevski Dinamo 1975,. godine osvojio Kup pobjednika kupova, u finalnoj utakmici nadvisivši mađarski Ferencvaros. Čak 11 godina kasnije Dinamo iz Kijeva osvojio je isto natjecanje, opet s Blohinom u momčadi. Sada je žrtva Kijevljana u finalu bio madridski Atletico. Je l' treba spominjati da je Blohin dao gol u svakom finalu?
S iznimnim zaslugama za sovjetski nogomet Blohin je bio prvi igrač kojem je iz Sovjetskog saveza bilo dozvoljeno karijeru nastaviti u inozemstvu. Pa je tako jednu godinu igrao za austrijski Vorwärts Steyr, a još jednu je nastupao za ciparski Aris Limassol. No, to je bilo tek na samom kraju, kada je već bio blizu četrdesetoj, pa je tako izvjesno da tijekom karijere nije zaradio ni približno isto novaca kao njegove kolege sa zapada.
No, Blohin je ostao u nogometu, posvetio se trenerskom poslu, puno je radio i usavršavao se, pa je postao i ukrajinski izbornik. Radio je, inače, u grčkom Olympiakosu, PAOK-u, Ionikosu, u Rusiji je trenirao Moskvu, u Ukrajini Černomorec iz Odese, a izbornik ukrajinske vrste postao je 2003. godine, izdržao je na kormilu reprezentacije četiri godine. Velik uspjeh je postigao 2006. na svjetskoj smotri u Njemačkoj, Ukrajina je na svom prvom nastupu na SP došla do četvrtfinala, gdje je izbačena od kasnijih svjetskih prvaka, Talijana. Prethodno je, u četvrtfinalu protiv Švicarske prigodom izvođenja jedanaesteraca, jer nakon 120 minuta nije bilo pobjednika, pobjegao u svlačionicu. Ljutitoj javnosti je objasnio:
"Ja taj rulet ne mogu gledati. Jednostavno, igrači su ušli pjevajući u svlačionicu i ja sam znao da smo pobijedili".
Nešto kasnije, ne uspjevši s Ukrajinom doći do europske smotre 2008. godine u Austriji i Švicarskoj podnio je ostavku, pošteno rekavši:
"Ne mogu više ništa dati reprezentaciji.Apsolutno ne krivim igrače zbog neuspjeha u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo, mislim da sam ipak ja glavni krivac".
Njegova popularnost u Ukrajini bila je i ostala golema, pa je tako na izborima prošao i za zastupnika u ukrajinskom parlamentu. Odigrao je i veliku ulogu u dobivanju domaćinstva Europskog nogometnog prvenstva 2012. godine Ukrajine i Poljske, te je i danas zdušno uključen u taj projekt.
Verbalno nespretan Blohin je znao imati problema s novinarima, teško bi zapravo objasnio što misli. Jednom je tako rekao:
"Nekad su djeca išla na utakmice jer su tamo pronalazila uzore, poput Ševčenka ili Blohina. Gdje će danas naći idole? Liga nam je prepuna stranaca. Dođe neki 'Zumba-Bumba', kojeg skinu s drveta, daju mu dvije banane i sad on igra ukrajinsku ligu".
Da, tako je Blohin objasnio situaciju u ukrajinskom klupskom nogometu koji se orijentirao na uvoz velikog broja nogometaša iz Južne Amerike i Afrike, a ta Blohinova izjava bila je okidač za brojne novinare i udruge koje su ustale u zaštitu igrača druge boje kože.
Blohin se, istina, ispričao, temeljeći svoju ispriku na činjenici da je želio ustati u zaštitu mladih ukrajinskih nogometaša, a ne proganjati igrače koje su klupske uprave dovodile iz cijelog svijeta.
Danas je Oleg Blohin jedan od dužnosnika u kijevskom Dinamu gdje igra naš Ognjen Vukojević. Upravo nam je Vukojević bezbroj puta znao reći:
"Veličinu Blohina spoznate i prije nego što ga upoznate. I danas na tribinama ukrajinskih stadiona govore – Blohin bi to odigrao drugačije".
Da, zato je i bio Blohin, a ne neki, hmm... 'Zumba'!
