Ljudski kompjutori, prije svega žene koje su ručno radile ono što danas rade strojevi, napoznatije su po svom radu na razbijanju nacističkih šifri u britanskom Blethley parku ili po radu na NASA-inim projektima od kraja Drugog svjetskog rata. No prije tih heroina zvjezdarnica Harvarda zaposlila je desetke visokoobrazovanih žena kako bi razotkrile misterije svemira i mapirale nebo.
U 19. stoljeću zahvaljujući tada novoj fotografiji, astronomi su mogli snimiti zvijezde. No veliki problem bio je u tome što je bilo puno premalo astronoma kako bi analizirali puno previše fotografija na staklenim pločama. Ravnatelj zvjezdarnice Harvarda Edward Charles Pickering odlučio se za nezamislivo rješenje - zaposlio je desetke žena kako bi izvukle podatke.
Žene s diplomom
U to vrijeme stasale su prve generacije s novotvorenih ženskih fakulteta u SAD-u. Naravno da su žene koje su radile kao računala bile slabije plaćene nego što bi Harvard plaćao muške astronome, ali taj posao je i dalje bio sjajna prilika za žene s diplomom koje bi inače imale načelno samo dva izbora - zaposliti se kao učiteljica ili voditi kućanstvo. Iako su dobivale samo 25 centi na sat (u odnosu na muške kolege koji su dobivali 30), zarađivale su više nego učiteljice te su, za mnoge od njih mnogo važnije, sudjelovale u nečem novom i uzbudljivom.
Čistačica koja je uvela reda u svemir
Priliku da crtaju nebo nisu dobile samo visokoobrazovane - kada je Pickering vidio koliko Williamina Fleming, samohrana majka iz Škotske koja mu je čistila ured, suvereno barata brojevima, uzeo joj je vjedro s vodom i metlu i dao joj fotografske ploče.
Žene su radile posao koji je osim znanja iziskivao strahovitu koncentraciju i uočavanje najsitnijih detalja; na prvi pogled posao toliko dosadan da ga se nijedan muškarac s diplomom ne bi prihvatio.
U knjižnici pored zvjezdarnice detaljno su pregledavale fotografske ploče na kojima su bile tamne mrlje. Pažljivim mjerenjem i primjenjivanjem matematičkih jednadžbi, žene su računale koordinate zvijezda i njihov sjaj. Harvard je imao najveću kolekciju astronomskih ploča, a zahvaljujući vrijednim ženama, prvi je put i sjeverno i južno nebo precizno mapirano.
'Zvijezde su naučile govoriti'
No tada je nastao novi problem - kako klasificirati zvijezde. Annie Jump Cannon je osmislila ljestvicu koja svrstava zvijezde s obzirom na njihovu boju i temperaturu.
"Bilo je kao da su daleke zvijezde naučile govoriti i predstavile su nam svoj sastav i fizikalna svojstva", rekla je Cannon. Ona sama je bila nagluha, no to je okrenula u svoju korist - kada se trebala koncentirati na posao, jednostavno je izvadila slušni aparatić.
Njezinu klasifikaciju (nazvanu prema harvardskoj zvjezdarnici, a ne njoj) astronomi i danas koriste.
Nisu smjele ni blizu teleskopu
Iako su ove žene-računala bile u samom vrhu svjetske astronomije, uz iznimku Cannon, nisu se smjele ni približiti moćnom teleskopu harvardske zvjezdarnice, a još je gore bilo u javnosti koja se teško mirila s idejom visokoobrazovanih zaposlenih žena koje rade posao koji oni niti ne razumiju. Ponižavanje je išlo toliko daleko da su ih nonšalantno nazivali "Pickeringov harem".
Fleming, koja se u redove računala probila s mjesta čistačice u prvim izdanjima nije ni spomenuta iako je sama katalogizirala 10-ak tisuća zvijezda. U kasnijim izdanjima taj propust je ispravljen, a 1899. zaposlena je kao kustosica muzeja astronomskih fotografija.
Proširile dva svemira
Da su ove marljive žene bile mnogo više od ljudskih računala pokazala je Henrietta Swan Leavit. Shvatila je da sjaj nekih zvijezda pravilno titra, zbog čega je moguće izračunati njihov pravi sjaj. Uspoređujući realnu svjetlost s onime što mi vidimo na Zemlji lako se izračuna udaljenost zvijezde. Koristeći Leavitina opažanja, Edwin Hubble je tako dokazao kako je svemir daleko veći od naše galaksije, pa se slobodno može reći kako su kompjutorašice s Harvarda proširile svemir - kako onaj fizikalni, tako i onaj na Zemlji gdje su srušile barem jednu od mnogih prepreka za visokoobrazovane žene.
