Ken Smith je gotovo 40 godina izbjegavao konvencionalni način života i živio bez struje i vode u ručno izrađenoj brvnari na obali udaljenog jezera u škotskom gorju. "To je lijep život. Svi to žele napraviti, ali nitko to ne radi", rekao je Ken.
Mnogi se ne slažu s Kenom da je njegov izolirani, povučeni životni stil, ispunjen traženjem hrane i pecanjem, kao i skupljanjem drva za ogrjev i pranja odjeće na otvorenom - idealan, a još manje za osobu od 74 godine.
Događaj koji mu je promijenio život
Njegova drvena kućica udaljena je dva sata hoda od najbliže ceste na rubu Rannoch Moora, pokraj jezera Loch Treig.
"Ovdje nema ceste, ali ljudi su ovdje živjeli prije nego što su izgradili branu. Sve njihove ruševine su tamo dolje. Sada postoji jedna i to je moja", objasnio je.
Redateljica Lizzie McKenzie prvi put je stupila u kontakt s Kenom prije devet godina, a tijekom posljednje dvije godine snimala ga je za BBC-jev dokumentarac The Hermit of Treig. Ken, koji je porijeklom iz Derbyshirea, u dokumentarcu govori kako je počeo raditi u dobi od 15 godina te da je gradio vatrogasne postaje. No život mu se promijenio u 26. godini kada ga je nakon noćnog provoda pretukla banda razbojnika. Doživio je izljev krvi u mozak i bio je bez svijesti 23 dana.
"Rekli su da se nikad neću oporaviti, da više nikada neću progovoriti i hodati, ali uspio sam i tada sam odlučio da nikad neću živjeti ni po čijim uvjetima osim po svojima”, rekao je Ken. Kad je počeo putovati, zainteresirao se za ideju divljine. U Yukonu, kanadskom teritoriju koji graniči s Aljaskom, pitao se što bi se dogodilo kad bi samo sišao s autoceste i otišao živjeti u prirodu. To je i učinio.
Odvojen od obitelji i svega
Dok ga nije bilo, umrli su mu roditelji, a on je to saznao tek kad je došao kući. "Trebalo je dugo da me 'udari'. Ništa nisam osjetio." Tijekom hodanja po cijeloj Britaniji i škotskom gorju, odjednom sjetio roditelja i počeo plakati. “Plakao sam cijelim putem dok sam hodao i tada sam pomislio, 'Gdje je najizoliranije mjesto u Britaniji?'"
U dokumentarcu je rekao: “Išao sam okolo i pratio svaki zaljev i svaki dio gdje nije bila izgrađena kuća. Stotine i stotine kilometara ničega. Gledao sam u jezero i vidio iza njega ovu šumu."
Znao je da je pronašao mjesto na kojem želi ostati. Ken je rekao da je to bila točka kada je prestao plakati i kada je prestao lutati. Nakon tog trenutka je počeo graditi drvenu kućicu.
Moždani udar nakon 40 godina izolacije
Četiri desetljeća kasnije, u kolibi gori vatra, ali nema struje, plina ili tekuće vode - i definitivno nema signala za mobilni telefon. Drva za ogrjev moraju se nacijepati u šumi i nositi natrag u udaljeno sklonište. Uzgaja povrće i hrani se bobicama, ali njegov glavni izvor hrane dolazi iz jezera. "Ako želite naučiti kako živjeti neovisnim životom, ono što morate učiniti je naučiti kako loviti ribu", rekao je Ken.
Deset dana nakon što je redateljica filma Lizzie napustila kolibu, u veljači 2019., doživio je moždani udar dok je bio vani na snijegu. Koristio je GPS-ov lokator, koji je dobio nekoliko dana prije nesreće, kako bi potražio pomoć. Njegov zahtjev je automatski poslan u centar u Houstonu. Ken je helikopterom prebačen u bolnicu u Fort Williamu gdje se oporavljao sedam tjedana. Osoblje je učinilo što je moglo kako bi osiguralo da se može vratiti samostalnom životu, a liječnici su ga pokušali natjerati da se vrati u civilizaciju gdje će imati stan i njegovatelje, ali Ken se htio vratiti u svoju kolibu. Međutim, zbog vrtoglavica nakon moždanog udara i gubitka pamćenja, Ken je morao prihvatiti pomoć. Muškarac koji brine o šumi u kojoj živi Ken, svakih nekoliko tjedana donosi mu hranu koju plaća od svoje mirovine.
"Ljudi su ovih dana bili jako dobri prema meni", rekao je Ken. Godinu dana nakon njegovog prvog spašavanja, Ken je morao ponovno biti prebačen helikopterom nakon što se ozlijedio kada se na njega srušila gomila trupaca. Unatoč svemu tvrdi da nije zabrinut za svoju budućnost. "Nismo zauvijek na zemlji. Ostat ću ovdje dok ne dođu moji posljednji dani, definitivno. Imao sam puno incidenata, ali čini mi se da sam ih sve preživio. Sigurno ću se jednom opet razboljeti. Dogodit će mi se nešto što će me jednog dana odnijeti, kao i svakoga drugoga, ali nadam se da ću dočekati 102 godine", piše BBC.
