"Ne volim kukanje i kad vidim na što se ljudi žale, to mi je nestvarno. Čudi me na koje sve sitnice obraćaju pažnju, umjesto da su sretni i zahvalni što se svakog jutra probude zdravi. Eto, iskreno, to je moja jedina želja – da zadržim zdravlje koliko god je to moguće, i na tome sam zahvalna", započinje svoju priču Josipa Urem (50) iz Duge Rese.
U životu je, kaže, oduvijek bila aktivna te se od djetinjstva bavila rukometom. Završila je dvije srednje škole – ugostiteljsku i ekonomsku, no nakon mature sve je palo u drugi plan jer se udala i ubrzo rodila svoju jedinicu Ellu.
"No život je krenuo u drugom smjeru. Već nakon dvije godine braka sam se razvela i kao samohrana majka krenula u borbu s vjetrenjačama. Morate znati da je status samohranog roditelja prije 30 godina bio daleko teži nego što je danas. Imala sam sreće što sam se mogla vratiti u roditeljski dom, pa su mi roditelji pomagali oko djeteta i mogla sam raditi. Moj prvi posao je bio u ugostiteljstvu, a nakon devet godina sam se zaposlila u trgovini i ondje ostala sljedećih 12 godina. Cijeli život sam u uslužnoj djelatnosti i radim s ljudima", priča Josipa za portal Pomakni granice, dodajući kako se nije predavala unatoč životnim nedaćama jer je borbenog duha.
Josipa Urem
"Moj otac je u međuvremenu umro od karcinoma debelog crijeva, a prije toga se liječio i od karcinoma bubrega i mjehura. Život je postao još teži. Na poslu sam sve češće osjećala umor, ali sam to nekako pripisivala stresu. Znate kako je kod privatnika. Nema slobodnih dana, stalno se radi, stalno je u zraku neka nervoza. Nisam imala nikakvih bolova, no negdje 2014. godine, Ella je taman krenula na fakultet, osjećala sam se jako loše. Mislila sam da imam dijabetes jer su simptomi bili slični – osjećala sam neki svrab po cijelom tijelu. Otišla sam liječnici obiteljske medicine i zatražila da mi izvade krv, a nalaze je bio jako loš", nastavila je Josipa dodajući kako je imala jako niske razine željeza.
Suočavanje s prvom dijagnozom
Liječnica je, znajući obiteljsku anamnezu, odlučila da Josipu neće odmah liječiti željezom, nego provjeriti odakle manjak. Poslala ju je na specijalističke pretrage i ultrazvuk abdomena na kojem se odmah ustanovilo da ima tumor na lijevom bubregu koji je već bio otkazao.
"S parnim organima je to čudno, jer drugi preuzima u cijelosti funkciju prvog ako otkaže, pa ni ne osjećate razliku odmah. Imala sam sreće što sam došla dovoljno rano, jer tko zna što bi bilo da sam stigla u kasnijoj fazi bolesti. Poslali su me hitno u bolnicu na pregled, a ondje su otkrili i da imam tumor u mjehuru. Uslijedila je hitna operacija na kojoj su izvadili uzorak tkiva tumora kako bi ustanovili o čemu je zapravo riječ i ima li potrebe vaditi cijeli mjehur. Nalaz se čekao mjesec dana i to mi je bio najgori period u životu. Svjesni ste da u vama nešto raste i želite da što prije to odstrane, a ne znate što je", kaže Josipa koja priznaje da joj nije bilo lagano čuti dijagnozu, pogotovo jer je samohrani roditelj i brinula se o kćeri.
Josipa Urem
"U prvi mah je sve to za mene bio šok i imala sam sto upitnika iznad glave. Među najvećima je bio onaj što će biti s Ellom ako ja ne budem dobro. No nisam čak ni plakala niti sam bila utučena. Nekako sam to sve prihvatila uz misao da će sve biti u redu. I zaista se sve brzo odigralo, a ja sam beskrajno vjerovala svom liječniku i do danas sam zahvalna svim liječnicima koji kontroliraju moje zdravlje. Mislim da je jedino to bitno. Poslije mi je onkologinja rekla da sam očiti primjer loše genetike i loše sreće. No konačno je nakon mjesec dana stigao i taj nalaz, pa sam u rujnu išla na drugu operaciju. Tada su mi izvadili lijevi bubreg s mokraćnim kanalom i resekcijom dijela mokraćnog mjehura na mjestu gdje je bio tumor. S posla sam doslovno otišla na operaciju, a potom je uslijedio moj oporavak", nastavila je naša sugovornica objašnjavajući kako je cijelog života mukotrpno radila i nikad nije imala vremena za sebe, pa joj je bolovanje pružilo prostor za promišljanje o sebi.
'Počela sam misliti na sebe'
Odlučila je nakon 25 godina prestati pušiti. Priznaje kako je bila strastvena pušačica, no bila joj je kontradiktorna ideja da nastavi pušiti uz kemoterapiju koja joj predstoji, a trebala bi joj pomoći da se izliječi. Stoga je doslovno preko noći odlučila da prestaje, a željela je zdravlje. Zato joj je bilo čudno ležati u bolničkom krevetu i čekati da se nešto promijeni, čak i unatoč kemoterapijama koje nisu bile ugodne.
"Ta prva kemoterapija mi je bila strašna i jako sam je teško podnijela pa su mi za sljedeću dali neke lijekove i osjećala sam manju mučninu. Cijelo vrijeme sam šetala i stvari su nekako bile bolje. Sjećam se da je bila Nova godina i ja sam ležala u bolnici te sam gledala što ima novog na Facebooku. U tom scrollanju sam naišla na neki Hard Body Challenge trening. Gledala sam u to razmišljala kako ne želim ležati i biti bolesna. Nemam pojma što me nagnalo da nazovem trenericu koja je to vodila, objasnim joj situaciju i pitam je bih li se ja mogla u svom stanju pridružiti treningu. Pozvala me da dođem i probam", kaže Josipa koja se nakon toga konzultirala sa svojom onkologinjom.
Brži oporavak u teretani
"Nije se iznenadila mojim pitanjem, dapače, poduprla me rekavši da jedino moram slušati svoje tijelo i ne pretjerivati, ali da je moja odluka dobra jer pomaže bržem oporavku i potiče lučenje znoja čime se ubrzava sekrecija štetnih tvari iz tijela. I tako sam se zaputila na testiranje prije prvog treninga bez ikakvih očekivanja. Nosila sam periku jer je vani bilo hladno i glava zebe zimi. Prošla sam testiranje i onda sam svojim suvježbačima rekla koju imam dijagnozu i pitala bi li ih smetalo da dolazim na treninge s maramom umjesto da nosim periku. Svi su bili puni podrške i ja sam krenula – od ponedjeljka", nasmijala se Josipa ističući kako se osjećala vrlo ugodno u grupi, a treninzi su bili klasični funkcionalni fitness treninzi namijenjeni aktivaciji više mišićnih skupina.
Josipa Urem
"Vježbala sam četiri puta na tjedan, a pauzirala sam jedino tijekom tjedan dana kad sam primila zadnju kemoterapiju. Da idem na treninge znali su jedino moja kći, danas diplomirana kinezioterapeutkinja, i nekoliko najbližih, dok drugima o tome nisam govorila. Živimo u društvu koje je puno predrasuda, pa u tuđim očima netko tko ide na kemoterapiju i bori se protiv zloćudne bolesti mora doma ležati nepomično u krevetu. Nisam htjela da komentiraju moj život, a posebice da zlobni jezici ne govore kako sam lažirala bolest jer eto, umjesto da umirem, ja sam se drznula vježbati", priča Josipa priznajući kako je uživala u svakom treningu jer je konačno radila nešto za sebe.
Otkaz nakon bolovanja
"Karcinom je bio u trećem stadiju, ali moj organizam nije bio u jako lošem stanju jer su ga otkrili i izvadili na vrijeme. Bila sam na bolovanju dvije godine, a potom sam se vratila na posao i gotovo odmah dobila otkaz. Tad sam se suočila sa iznimno teškim periodom, no uspjela sam 2017. godine pronaći drugi posao u trgovini. Nisam radila ni godinu dana, a počela sam opet osjećati tegobe. Jednostavno mi nije bilo dobro, pa sam, poučena prethodnim iskustvom, odmah otišla liječnici. Pokazalo se da imam miom u maternici. Uslijedila je hitna histerektomija, a potom sam još u bolnici dobila postoperativni bruh, pa su me nakon tjedan dana ponovo rezali ", ispričala je Josipa kojoj je životna situacija u tom periodu djelovala posve beznadno budući da je uoči operacije ponovo dobila otkaz.
Josipa Urem
Nije se predavala i odlučila je što prije oporaviti se kako bi se mogla nastaviti boriti. U tom trenutku imala je 90 postotno tjelesno oštećenje.
Poražavajuća treća dijagnoza
"Zbog toga što su mi izvadili bubreg, dio mjehura i maternicu imala sam taj visok stupanj invaliditeta, a usto se svakodnevno sama kateteriziram. Novi posao nikako nisam uspjela pronaći, pa sam ljeti u sezoni na moru čistila apartmane, a krajem 2019. godine u Karlovcu sam konačno odbila administrativni posao u privatnoj firmi. Mislila sam da konačno krećem u dobrom smjeru, da će se sada sve kockice posložiti. Taman sam počela raditi, a onda je opet uslijedio period u kojem sam se loše osjećala. Nije mi hrana nikako odgovarala, a i stolice su postale čudne, pa sam opet zvala doktoricu. Kolonoskopija je početkom prosinca te godine pokazala da imam tumor debelog crijeva i uslijedila je operacija na kojoj su mi odstranili 17 centimetara crijeva. Sjećam se kako sam tada pomislila da to nije fer prema mojoj kćeri. “Isuse, kaj opet” – rekla sam u sebi prisjećajući se operacija, kemoterapija i bolesti. Sad ću opet biti drugima na teret, a posebno nije fer prema mojoj kćeri koja je to već prošla. Pitala sam se zašto ne mogu stvoriti normalan život i zašto se stalno ta prokleta bolest vraća", iskrena je Josipa koja je još jednu Novu godinu dočekala na kirurgiji.
Josipa Urem
"Razmišljala sam tada kako se život u nekim trenucima vrti oko čudnih nadanja. Recimo, nakon operacija sam čekala nalaz koji je trebao pokazati je li riječ o metastazi od mjehura ili je riječ o novom karcinomu. Nikad neću zaboraviti taj poziv kad mi je onkologinja rekla: Josipa, dobro je, primarni je, nije metastaza. Obje smo bile sretne jer je ovo manje zlo. Čudno, kako se veselite takvim vijestima ", promišljala je naša sugovornica.
Odustajanje nikad nije bila opcija
U međuvremenu, između svih tih operacija, nije odustajala od fizičke aktivnosti i treninga. Spontano je u 2017. godine u njezin život ušla poznanica, učiteljica joge, koja je do danas postala draga i divna prijateljica. Tu se rodila i ljubav prema jogi koja traje do danas, no ne stigne joj se posvetiti koliko bi željela. Također, zdravstveno stanje je tada nalagalo pauze u redovitim treninzima.
"Kad sam operirala maternicu i bruh pauzirala sam skoro tri mjeseca, a 2019. nakon operacije crijeva pauzirala sam još tri mjeseca. U međuvremenu sam trenirala normalno. Jedva sam čekala ponovo se vratiti rutini nakon tih operacija. Imala sam sreće što sam bila u dobroj fizičkoj formi, pa je time oporavak bio brži. Nakon osam mjeseci okušala sam se i u pole danceu. Ne mogu reći da je sve bilo lagano. Bilo je tu suza i svega, ali čovjek to mora prijeći i krenuti dalje. Kako sam u teretani trenirala Hard Body sustav, 2017. sam poželjela otići na neku certifikaciju kako bih se time bavila ozbiljnije i bila trener, no uvijek mi se činilo da je to preskupo i zatomila sam tu želju", iskrena je Josipa koja je nakon svih nedaća s kojima se susrela 2021. godine konačno odlučila presložiti prioritete u životu i napraviti nešto samo za sebe.
Josipa Urem
"Pitala sam se što bi me u životu iskreno veselilo i odlučila sam ispuniti san. Upisala sam se na fitness učilište i završila program za fitness trenericu. U životu morate dobro paziti kome ćete reći neke stvari o sebi i svojim željama. Samo jednom riječi sugovornik vam može dati vjetar u leđa ili vas posve dotući i pokolebati. Imala sam sreće što sam u pravom trenutku pravim ljudima rekla za svoju odluku i oni su mi pomogli", kaže Josipa koja je uspješno položila svoj trenerski ispit 2021. godine i već je sljedeće godine počela raditi u dvorani i voditi grupne treninge. Uživala je u poslu, a istovremeno je sanjala o tome kako će otvoriti vlastitu teretanu.
"Počela sam pomalo tražiti odgovarajući prostor i uspjela sam ga pronaći. Pao je dogovor da krećem od jeseni. U lipnju sam otišla na redovnu kontrolu kod urologa i tad sam dobila treću dijagnozu – recidiv tumora u mjehuru. Tada sam razmišljala jedino o tome kako taj mali podstanar ugrožava ostvarenje mog sna. Kroz tri mjeseca otvaram svoj fitness centar i ne mogu biti bolesna. No već sam znala postupak. U kolovozu sam bila na operaciji, no ovoga puta je bilo lakše jer nisu morali otvarati trbušnu šupljinu. Operacija se izvodi kroz mokraćnu cijev, tako da je oporavak bio lagan i minimalan. Samo tri tjedna poslije, otvorila sam svoj mali fitness centar Power up by Josipa. Odabrala sam taj naziv jer radimo na osnaživanju tijela, a time jačamo i svoj um", ponosna je Josipa koja je s velikim veseljem počela raditi.
Josipa Urem
Vodi funkcionalne fitness treninge za grupe različitih dobnih skupina i spola, a klijenti je redovito hvale i zadovoljni su. No snažnoj Josipi tu nije kraj – s obzirom na invaliditet, angažirala se u Udruzi invalida rada Duge Rese u kojoj je predsjednica te pomaže u realizaciji brojnih programa, a usto redovito trči na utrci Wings for life te drugim humanitarnim utrkama.
"Na Wings for life sam prvi put trčala 2018. godine i od tada sudjelujem svake godine jer ondje vlada posebna i emotivna atmosfera zbog koje se nerijetko rasplačem. Ondje ima ljudi koji trče sa štakama, pojedinaca u kolicima koji imaju snažnu želju sudjelovati i ne žele pomoć, ma divno. Trčim i utrku To nisu samo ženske stvari za oboljele od karcinoma jajnika na Bundeku, ali rekreativno. Morate znati da sve ovisi o tome kako se čovjek posloži u glavi. Netko je sa sličnim mojim dijagnozama i stanjima možda u puno težoj fizičkoj situaciji, ali vjerujem kako odlično funkcioniram zahvaljujući načinu života i razmišljanja. Dapače, uvjerena sam da sam se upravo zahvaljujući treninzima uspjela izvući iz svega. Moje tijelo je bilo u dobroj formi i mogla sam se boriti s dijagnozama", zaključuje Josipa uz smijeh i najavu da će o svemu jednog dana napisati knjigu.
POGLEDAJTE VIDEO: Zdravi dan u zagrebačkom Dječjem vrtiću Siget: Voćni ražnjići i cijeđeni sokovi
