''Nažalost u hrvatskom društvu još uvijek postoji stigma prema osobama koje trebaju psihološku pomoć. Neki se još uvijek srame potražiti psihijatra ili psihoterapeuta iako bi to trebao biti znak zrelosti i odgovornosti prema vlastitom mentalnom zdravlju ili zdravlju svoga djeteta. Znamo da što prije osoba počne liječenje od poremećaja hranjenja, to su veće šanse da će oporavak trajati kraće i da će biti lakši'', kaže za Net.hr dr. sc. Jelena Balabanić Mavrović, savjetodavna terapeutkinja specijalizirana za poremećaje hranjenja; izvršna direktorica Centra za poremećaje hranjenja BEA.
Centar BEA je mjesto na kojem oboljele osobe mogu prvi puta potražiti pomoć bez traženja uputnice ili odlaska na psihijatriju. ''Naše Savjetovalište je osmišljeno upravo kako bi premostilo jaz između oboljelih i zdravstvenog sustava, da taj prvi korak prema liječenju bude lakši, jednostavniji. Svatko se može javiti telefonom ili mailom te dobiti termin s našom psihologinjom za ulazni razgovor. Nudimo i online usluge za osobe izvan Zagreba, pošto naši korisnici dolaze iz cijele Hrvatske, ali i regije'', kaže Balabanić Mavrović te dodaje kako je ''značajna uloga profesora i stručnih suradnika u školama, jer upravo oni često prvi uoče da se nešto čudno događa s djetetom. Tu su i liječnici obiteljske i školske medicine koji su također u prilici izdvojiti dijete ili mladu osobu s poteškoćama u odnosu na tijelo i hranu.''
''Osobi s poremećajem hranjeja potrebna je stručna pomoć''
Kada su u pitanju roditelji Balabanić Mavrović napominje da je za njih i bližnje osobe osoba s anoreksijom, bulimijom, nespecifičnim poremećajem hranjenja ili poremećajem prejedanja važno da pokažu razumijevanje i podršku. ''Važno je da shvate kako nije riječ o hiru ili razmaženosti, slabosti volje ili prkosu. Osoba ne može sama izići na kraj s poremećenim odnosom prema hrani i tijelu, stoga joj je potrebna stručna pomoć.''
''Uloga roditelja razlikuje se vezano na dob djeteta/mlade osobe. Ako je riječ o maloljetnoj osobi, odgovornost roditelja je da osigura liječenje djeteta bilo da je dijete spremno na to ili ne. Možda ovo zvuči grubo, ali neliječena anoreksija u ranoj dobi može ostaviti nepopravljive posljedice na organizam djeteta. Moguće je zaostajanje u rastu, kasnija neplodnost ili razvoj osteoporoze. Dakle, roditelj je taj koji za maloljetnu osobu odlučuje o liječenju. Kod punoljetnih oboljelih stvar se komplicira, jer osoba može odbijati liječenje i sebe dovesti u izravnu zdravstvenu ugrozu ili čak do smrti. Ovdje roditelji imaju vrlo ograničeni utjecaj, i to je pitanje koje bi se u budućnosti trebalo riješiti osiguravanjem kreveta za nedobrovoljno liječenje punoljetnih osoba oboljelih od anoreksije'', naglašava ova savjetodavna terapeutkinja, te navodi kako je to ključna tema Radne skupine za unapređenje liječenja od poremećaja hranjenja pri Ministarstvu zdravstva.
''Negdje je potrebna i obiteljska ili partnerska terapija''
Važno je naglasiti kako roditelj može najviše pomoći kroz osobni angažman i promjenu. ''Savjetujemo da se što više educira o poremećaju, da se uključi u grupe podrške u Centru BEA ili pri Dnevnoj bolnici za poremećaje prehrane u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan, ili u udrugu za roditelje H(RANA). U nekim obiteljima potrebna je i obiteljska terapija ili partnerska terapija, pošto briga za oboljelo dijete stavlja veliki pritisak na cijelu obitelj i roditelji se znaju međusobno optuživati jer različito pristupaju liječenju. Neki su roditelji vrlo odgovorni i ovu krizu vide kao šansu za osobni razvoj i unapređenje funkcioniranja cijele obitelji, uključuju se u osobnu terapiju, moguća je besplatna psihološka podrška preko Centra BEA, i reflektiraju o vlastitom odnosu prema tijelu i hrani.''
Živimo u društvu sklonom predrasudama i zbog toga se još teže suočiti s problemom. Kako to prevladati? ''Okolinu treba educirati kako bi razumjela da se kod poremećaja hranjenja najmanje radi o hrani, a najviše o neprepoznatim emocijama i poteškoćama u odnosima. Laički rečeno, okolina je uvjerena da bi 'sve bilo dobro kada bi osoba samo počela jesti ili prestala povraćati'. Roditelji bi željeli da se sve vrati 'na staro' i da njihova kćerka ili sin budu kakvi su bili prije poremećaja. Nažalost, poteškoće su puno dublje, i odnos prema hrani samo je vrh ledenog brijega unutarnjeg nezadovoljstva, tjeskobe i doživljaja sebe kao nedovoljno uspješne osobe. Treba prihvatiti promjenu i pomoći osobi da pronađe put do sebe, da proradi teškoće koje je muče i pronađe osjećaj vrijednosti neovisno o tome ima li par kilograma više ili manje.''
Neke osobe ne znaju ni prepoznati da pate od poremećaja hranjenja, neke ne znaju kako potražiti pomoć, a neke imaju vrlo izražen stid. ''Osoba koja pati od poremećaja hranjenja često je zadnja koja priznaje da joj je potrebna pomoć. Uvjerena je kako je drugima puno teže nego njoj samoj, ne vjeruje da ima poremećaj, često misli kako nije dovoljno mršava da bi imala poremećaj hranjenja. Oboljele osobe nisu sigurne može li ih itko razumjeti i pomoći im, osjećaju se kao da su same na svijetu i boje se promjene koju donosi liječenje'', kaže Balabanić Mavrović.
'' Ključan je osjećaj strah od debljanja''
''Ključno je'', ističe, ''napraviti prvi korak, pružiti ruku terapeutu, psihijatru, liječniku i polako krenuti na put oporavka. Centar za poremećaje hranjenja BEA ima savjetovalište gdje se može bez uputnice, uživo ili online napraviti prvi razgovor sa psihologom. Oboljele osobe mogu se obratiti i svome obiteljskom liječniku, školskoj stručnoj službi, ili psihijatru.''
Jako je važno shvatiti i ovaj savjet. ''Često me pitaju kako razlikovati uobičajeno nezadovoljstvo vlastitim izgledom i trendovsko eksperimentiranje s dijetama od poremećaja hranjenja. Svaki poremećaj ima svoje dijagnostičke kriterije, ali tu je i nespecifični poremećaj hranjenja koji ima miješanu sliku, te zna zbunjivati oboljelu osobu. Ključan je osjećaj preplavljenosti strahom od debljanja te izjednačavanje osobne vrijednosti s oblikom ili težinom tijela. Ako zanemarujete svoja druga postignuća i uloge, izolirate se od drugih i osjećate kako glumite život a misao vam je tijekom većine dana opsesivno usredotočena na kalorije, kilograme i vježbanje, možda je vrijeme da potražite stručnu pomoć.''
POGLEDAJTE VIDEO Nutricionistkinja: 'I muškarci pate od poremećaja hranjenja. Jedni žele biti mršaviji, ali više ih pati jer žele velike mišiće'
