Francuska nevladina organizacija Bloom objavila je u listopadu alarmantno izvješće koje je pokazalo da konzervirana tuna u Europi ima visoku koncentraciju žive koja premašuje granicu za drugu ribu. Izvješće se temelji na analizi gotovo 150 konzervi iz pet europskih zemalja, Engleske, Njemačke, Italije, Francuske i Španjolske. Ovi su podaci zabrinuli potrošače u Europi, ali i u Hrvatskoj, jer prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, živa je neurotoksin koji predstavlja ozbiljne rizike za zdravlje.
Koliko su zabrinjavajući ti podaci, za Net.hr objašnjava dr.sc. Dario Lasić, dipl.ing., Voditelj Odjela za zdravstvenu ispravnost i kvalitetu hrane s Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Andrija Štampar.
''Prema aktualnim podacima Ministarstva poljoprivrede, iako potrošnja ribe u Hrvatskoj nije na razini nekih drugih mediteranskih zemalja, u konstantnom je porastu. Naime 2021. godine potrošeno je 22,90 kilograma ribe po glavi stanovnika, što je 18,6 posto više u odnosu na godinu ranije, kad je potrošnja bila 19,30 kilograma. Za usporedbu, neke zemlje imaju puno manju potrošnju ribe. Od oko 5 kilograma po glavi stanovnika u Mađarskoj, pa do gotovo 57 kilograma u Portugalu. Iako to treba gledati i kroz prizmu rasta turizma, pa je za vjerovati da i turisti dobrim dijelom sudjeluju u tom povećanju'', objašnjava Lasić.
Konzervirana tuna dolazi iz Tihog i Atlanskog oceana
Pomalo je lakše kada znamo da Jadransko more nije među zagađenijima, pa su tako i naše tune manje izložene toksinima.
''No, konzervirana tuna u pravilu dolazi iz drugih mora poput Tihog i Atlantskog oceana, te se povremeno u takvim uzorcima može naći i povišene količine kontaminanata, poput žive koja je najdominantnija. Stoga me ne iznenađuju podaci Bloom-a, jer se slični podaci mogu naći i u sustavu brzog uzbunjivanja, na pretraživaču RASSF portala Europske unije, koja na tjednoj bazi osvježava podatke o pojedinim povlačenjima hrane. Naime, u razdoblju od početka ove godine pa do kraja studenog 2024. dostupne su informacije kako je veći broj morskih plodova povučen s tržišta EU, čak više od 60 puta, međutim dominirali su drugi grabežljivici poput sabljarke i morskog psa. U 12 slučajeva (prikazano niže na slici) pronađene su povišene količine žive u mesu tune, prerađevinama ili gotovim obrocima'', kaže Lasić.
U Europi se uglavnom jede konzervirana tuna. ''Nije novost da države članice povlače problematičnu ribu s tržišta ili čak ranije na službenim graničnim prijelazima, te u sklopu državnih monitoringa ili monitoringa samih proizvođača, distributera ili maloprodajnih lanaca. To sve ukazuje na to da se i opća populacija sve više senzibilizira da postanu kritični kupci i da se informiraju o hrani koju kupuju. Naglašavam da osim naše veterinarske inspekcije i sami maloprodajni lanci povremeno provjeravaju svoje konzerve tuna prema HACCP planovima, te da je tuna češće od ostalih kategorija hrane na analizama, s obzirom na već poznati povećani rizik od žive i histamina'', na neki način umiruje Lasić zabrinute potrošače.
Tuna ima višu dozvoljenu količinu žive
Podatak iz Bloomovog izvješća koji je posebno podigao prašinu u javnosti je da je prihvatljivi prag žive tri puta viši za tunu nego za druge vrste riba, poput npr. bakalara. Iz Blooma tvrde kako za takvo što ne postoji ni najmanje zdravstveno opravdanje, te za takvu praksu prozivaju industriju tune.
''Za početak treba reći kako prirodne bakterije apsorbiraju živu i pretvaraju je u metil živu, uvodeći je u hranidbeni lanac kao oblik koji se lakše apsorbira. Male ribe konzumiraju ili apsorbiraju metil živu, a nakon toga ih jedu veće ribe. Međutim, umjesto da se razgradi ili otopi, živa se nakuplja na svim razinama hranidbenog lanca. U aktualnoj Uredbi 2023/915 o najvećim dopuštenim količinama određenih kontaminanata u hrani, jasno je da je kod nekih vrsta riba uistinu dozvoljena veća količina ukupne žive (1 mg/kg za tunu, palamidu, morskog psa, sabljarku..), u odnosu na ostale vrste (do 0,3 mg/kg za inćune, bakalar, haringe, skušovke, itd.). To je i logično uslijed činjenice da se grabežljivice iz prve kategorije duže zadržavaju u moru i kao primjerci vrsta koje su na vrhu hranidbenog lanca, tijekom vremena akumuliraju i teške metale poput žive'', objašnjava stručnjak za zdravstvenu ispravnost i kvalitetu hrane.
Lasić dodaje kako ''treba naglasiti da je RH i prije ulaska u EU imala svoj nacionalni Pravilnik o najvećim dopuštenim količinama određenih kontaminanata u hrani (NN 154/2008) koje je izdavalo Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi te su bile iste MDK vrijednosti za živu od 1 mg/kg u tuni, kao i u grdobini, palamidi, škarpini, morskom psu i sabljarki.''
Stoga on smatra kako treba ''isključiti navode o nekom lobiranju određenih dionika kako bi se dozvolile povišene količine žive samo zbog globalne trgovine. S obzirom na to da EU preuzima preporuke Europske agencije za hranu (EFSA), čije je Znanstveno mišljenje sada već iz daleke 2012. godine (djelomično osvježeno 2018. godine), za očekivati je da će uskoro ići i nova procjena rizika za sve kategorije populacije, naročito za malu djecu i trudnice.''
Umjesto tune - oslić, losos ili sitna plava riba
Plava riba često se smatra važnim dijelom zdrave prehrane zbog omega masnih kiselina, ali Lasić navodi kako treba biti oprezan oko preporučenih količina. ''Mnoga prethodna istraživanja, pa i u RH poput ''Riba Hrvatske'' Operativnog program za pomorstvo i ribarstvo navode da s oprezom treba pratiti preporuke o unosu ribe (dva puta na tjedan), naročito za osjetljive skupine, poput male djece i trudnica. Naime, udjeli omega-3 masnih kiselina kao i metil-žive u porciji tune na tanjuru ovise o brojnim čimbenicima, prema dostupnim znanstvenim radovima i stručnim mišljenjima, te je tunu sigurno konzumirati jednom na tjedan, dok bi drugi obavezni tjedni obrok trebao uključivati neku drugu vrstu ribe. Moja preporuka je oslić, losos ili sitna plava riba (poput sardine, skuše, lokarde) koje nisu do sada bile označene kao vrste s povišenim količinama kontaminanata.''
Zanimljivo je međutim da ''je Europska komisija od EFSA-e zatražila da razmotri novi razvoj u vezi s toksičnošću anorganske žive i metil žive i ocijeni je li privremeni podnošljivi tjedni unos metil žive od 1,6 μg/kg tjelesne težine i od 4 μg/kg t.t. za anorgansku živu još uvijek prikladni'', naglašava Lasić i dodaje kako su ''što se tiče metil žive, tadašnja dostignuća u epidemiološkim studijama dječje razvojne studije pokazala da n-3 dugolančane višestruko nezasićene masne kiseline u ribi mogu neutralizirati negativne učinke izloženosti metil živi, i to je svakako jedan od dobrih ishoda ovog problema.''
Američka Agencija za hranu i lijekove (FDA) dala je neke preciznije smjernice potrošačima, stoga je npr. light tuna u konzervi označena kao ona s najčešćim niskim udjelom žive i smatra se jednim od najboljih izbora za osobe koje moraju ograničiti izloženost tom toksinu, objasnio je za Net.hr Lasić. ''Trudnice ili dojilje mogu konzumirati dvije do tri porcije konzervirane svijetle tune na tjedan, a djeca dvije porcije. Konzervirana, svježa ili smrznuta bijela tuna i žutoperajna tuna sadrže češće nešto više žive, ali su također dobar izbor. Iako se ove vrste tune ne preporučuju djeci, trudnice ili dojilje mogu konzumirati jednu porciju na tjedan.''
Simptomi trovanja živom
Opasnosti povišenih razina žive u organizmu nisu zanemarive. ''Živa je bez mirisa i nevidljiva je ljudima. Kada uđe u tijelo, može djelovati kao neurotoksin te ometati mozak i živčani sustav, a izloženost živi može biti posebno štetna za malu djecu i trudnice. Dok se mozak djeteta razvija, on brzo apsorbira hranjive tvari, pa živa može utjecati na tu apsorpciju, uzrokujući poteškoće u učenju i kašnjenja u razvoju. U dojenčadi i kod fetusa, visoke doze mogu dovesti do kognitivnih poteškoća, cerebralne paralize, gluhoće i sljepoće. Kod odraslih osoba trovanje živom može utjecati na plodnost i regulaciju krvnog tlaka. Trovanje živom također može uzrokovati simptome poput gubitka pamćenja, drhtavice i utrnulosti ekstremiteta.''
Hrvatska kao dio Europske unije ima obavezu držati se gornjih dopuštenih granica za kontaminante prema citiranoj Uredbi o kontaminatima hrane. ''No može svojim istraživanjima potkrijepiti preko HAPIH-a i nadležnih ministarstava određene podatke kako bi se na razini EU mogle smanjiti ili povećati maksimalne granice koje je EU propisala. Postupak je nešto duži, ali mnoge su članice iskoristile te mogućnosti kada su imale dovoljno argumenata na osnovu vlastitih nacionalnih istraživanja. Takva istraživanja u RH provodi HAPIH, te se redovito bave upravo graničnim i problematičnim temama koje mogu biti od značajnog utjecaja na lokalno stanovništvo, uzevši u obzir prehrambene navike stanovništva RH'', kaže Lasić, te dodaje da bi ''kao jedan od dobrih primjera mogućnosti izuzeća od standarda EU Uredbe naveo kako određene vrste riba podrijetlom iz baltičke regije mogu sadržavati visoke razine dioksina, polikloriranih bifenila sličnih dioksinima (''DL-PCB-i'') i polikloriranih bifenila koji nisu slični dioksinima (''NDL-PCB-i''). Znatan udio tih ribljih vrsta iz baltičke regije ne udovoljava najvećim dopuštenim količinama, te bi u slučaju primjene najvećih dopuštenih količina bile isključene iz prehrane. Međutim, isključivanje ribe iz prehrane moglo bi negativno utjecati na zdravlje stanovništva baltičke regije. Tako je doslovno i navedeno u citiranoj Uredbi.''
''S obzirom na to da RH nema takvu snažnu poveznicu s konzumacijom ribe, teško je za očekivati da bi naša Agencija za hranu i poljoprivredu mogla zaključiti slične izuzetke. Iako treba naglasiti kako je HAPIH već istraživao i tematiku teških metala u akvatičnim organizmima i dao svoje Znanstveno mišljenje i procjenu rizika za različite vrste slatkovodnih i morskih organizama podrijetlom iz RH'', zaključuje stručnjak za zdravstvenu ispravnost i sigurnost hrane s nastavnog zavoda Andrija Štampar.
POGLEDAJTE VIDEO Čuva srce, mozak, vid. Ova je riba najzdravija, a nekad je bila sirotinjska hrana: 'To se promijenilo'
