Ali baš poput svake znanosti koja pokušava pronaći svoje mjesto u pop-kulturi, puno toga 'razumskog' što čujemo svaki dan ne samo da je krivo, nego graniči s glupošću. Portal cracked.com donosi neke od tih stvari...
1. Ako izbacite bijes iz sebe, osjećat ćete se bolje
Neprestano čujemo koliko katarzična takva iskustva mogu biti. Tehnike poput stiskanja lopte, vrištanja u jastuk, udaranja vreće za boks – navodno su zdrave metode izbacivanja nakupljene ljutnje na kojima se zasnivaju i mnoge terapije. Ima smisla, zar ne? Zašto udariti šefa kad možete vreću.
Istraživanja kažu da to ne funkcionira. Izbacivanje bijesa i ljutnje, čak i prema predmetima, neće nam pomoći da se riješimo ljutnje. Zapravo, to će vas samo dodatno 'nabrijati'.
Naime, problem je u tome što smo robovi navika. Kad učinimo nešto od čega se osjećamo bolje, želimo to stalno ponavljati. Navala bijesa je zarazna i puštati je van kao sredstvo stavljanja bijesa pod kontrolu je poput kontroliranja alkoholizma još jednim pićem.
I to je loša vijest, s obzirom da postoji puno situacija kad svoj bijes ne možemo istresti na nekom predmetu. Ako netko stekne naviku svaki put kad mu se nakupi bijes lupati u neki predmet, padat će glave ako tog predmeta ne bude u blizini kada mu se to sljedeći put dogodi.
2. Uspjet ćeš ako vjeruješ u sebe
Teorija samopoštovanja usađuje nam se u mozak desetljećima, a bazira se na ideji da oni visokog samopoštovanja postižu bolji uspjeh u školi, imaju više prijatelja i općenito bolje funkcioniraju kao članovi društva.
Čini se da je tu pomiješana uzročno-posljedična veza. Umjesto da misle – možda djeca imaju visok stupanj samopoštovanja jer imaju bolje ocjene i puno prijatelja, odlučili su da je obrnuto – da su oni uspjeli jer imaju visoko samopoštovanje. Pa su pokušavali učiti ljude da se osjećaju dobro, računajući da će stvarni razlozi zbog kojih bi se mogli osjećati dobro u svojoj koži uslijediti kasnije.
To je rezultiralo djecom s previsokim stupnjem samopoštovanja koji bi ušli u kategoriju arogantnih i antipatičnih osoba. I to nije šala. Istraživanja su pokazala da djeca s napumpanim osjećajem samopoštovanja postanu agresivnija kad je njihov osjećaj superiornosti doveden u pitanje.
3. Članovi kultova su glupe, lakovjerne ovce
Ako na internetu pronađete neki članak o scijentologiji i ispod pročitate komentare, dobit ćete dobar uvid u opće rašireno mišljenje o članovima vjerskih skupina. Univerzalni zaključak je da su članovi kulta (pa čak i organizirane religije) ili slabi, retardirani ili neka čudna kombinacija. Kultove povezujemo s fanatizmom, a zahvaljujući nekim samoubilačkim kultovima, rijetko i imamo razlog vjerovati drugačije.
Međutim, istraživanja su pokazala da su članovi kultova jednako inteligentni ako ne i inteligentniji od prosjeka. I 95 posto njih je savršeno psihički zdravo. Nisu glupi i nisu ludi.
Naravno, zbog toga su kultovi još i više zastrašujući. Kako te grupe uspijevaju privući normalne i inteligentne ljude?
Krenite samo od sebe – sjetite se što ste sve radili kad ste bili tinejdžeri. Ljudska je potreba pripadati grupi. Kad nas izbace iz naše grupe, recimo izgubimo posao ili se odselimo u novi grad, pomalo izgubimo razum. Kultovi su jako dobri u pronalaženju ljudi upravo u takvim situacijama slabosti i govore upravo ono što želite čuti.
I oni koji su možda sumnjičavo pristupili kultu, shvate da nisu svi članovi kulta samoubojice, većina ih vodi normalne, uspješne živote.
I jednom kad se sprijatelje s normalnim, uspješnim ljudima, što će učiniti kad nalete na komentare pametnjakovića na internetskim forumima? Branit će grupu. Ne nužno zbog uvjerenja, ali svoje prijatelje sigurno.
4. Pazite! Oglašivači koriste podsvjesne poruke kako bi vas natjerali da činite ono što oni hoće
Taj mit svakih desetak godina osvane u novom obliku. (1980-ih su to bile sotonističke poruke u rock-glazbi, dostupne samo kad se ploče vrte unatrag, ali ipak pronađu put i utječu na mozak tinejdžera kada se sluša normalno).
Prije toga je bilo podsvjesno oglašavanje, tehnika gdje je oglašavač, navodno, mogao puštati poruke na ekranu tako brzo da ih niste svjesno mogli primijetiti, ali su uspijevali prevariti podsvijest i natjerati ljude da kupuju ono što žele.
Ovih dana slične se tvrdnje mogu čuti o neurolingvističkim programima, u kojima mađioničara kontroliraju ljudi neopaženim ubacivanjem određenih komandi u rečenice.
Sve se svodi na isto – oblici komunikacije gdje se manipulira našom podsvijesti sve dok ne postanemo bespomoćne lutkice.
Za jedinu studiju koja je tvrdila da podsvjesne poruke funkcioniraju (gdje se tvrdilo da su kratke slike Coca-Cole i kokica povećale prodaju oba proizvoda) danas se vjeruje da je temeljena na krivim podacima.
Što se tiče neurolingvističkih programa, tu je stvar zdravog razuma. Da stvarno postoji metoda koja bi nam omogućila da skrivenim porukama mase pretvorimo u robote, tko god je smislio metodu već bi vladao svijetom.
Ne bismo trebali vojsku i ratove, samo bismo trebali pustiti TV-emisiju u ciljanom području i stvar bi bila riješena.
5. Otkrit ćete da laže, stavite ga na detektor laži
Što je zajedničko osumnjičenima za ubojstvo i sudionicima TV-showa? Svi su prikopčani na poligraf da bismo vidjeli govore li istinu.
Poligraf ili popularno nazvan detektor laži potječe iz ranog 20. stoljeća i koristi se od 1920-ih u provedbi zakona. U sljedećih 80 godina sam aparat postao je napredniji da smo ga prihvatili i kao dio TV-emisije. (Sjećate se kad su natjecatelje stavljali na poligraf i puštali ih da se sramote pred milijunima gledatelja zbog novca?)
Problem je što sam nadimak aparata implicira da on može znati istinu. No, on samo mjeri tjelesne reakcije koji mogu, ali i ne moraju značiti da lažete.
Studije su pokazale da je poligraf daleko od preciznog detektiranja laži. Velika studija iz 2003. pokazala je da poligraf pomaže otkriti laž malo bolje nego što to čini bacanje novčića.
Veliki broj varijabli može prevariti rezultat, od osobnosti do tjelesne kondicije, do tehnike postavljenih pitanja, načina zbrajanja rezultata, do bezbroj trikova koje su ljudi otkrili da mogu prevariti stroj.
Zato to nije puno gore od bacanja novčića. Znate da je to slučajnost. S poligrafom imate lažan osjećaj sigurnosti, a na kraju je i opasniji jer je osumnjičen za ubojstvo koji je prošao poligraf manje sumnjiv nego prije testiranja.
6. On je homofob! Sigurno je potajno gej!
Muškarac koji mrzi homoseksualce zapravo je potajno gej. To je postao arhetip pop-kulture da kad u stvarnom životu vidite nekoga tko se zgraža nad homoseksualnošću, odmah pretpostavite da voli muškarce.
Devedesetih godina prošlog stoljeća provedena je popularna i razvikana studija na 64 studenta, od kojih su 35 bili homofobi. Istraživači su na njihova spolovila zakačili napravu i mjerili što se događa dok gledaju gej pornofilmove.
Samo se četvrtina nehomofoba nije uzbudila. Gotovo polovina se barem malo uzbudila gledajući gej film, što bi reklo da je polovina muške populacije potajice gej. Čini se prilično nevjerojatnim.
Pa, u čemu je problem? Morate se zapitati koliko su dečki koji su se dobrovoljno prijavili gledati gej filmove s napravom na spolovilu uistinu predani antigej stvari. Ili je ta stvar samo smiješno neznanstvena. Bit će da je upravo to u pitanju.
Glavni problem je što homofobija nije znanstveni termin. Nije svrstana među stvarne fobije. Više je termin koji se koristi u popularnoj kulturi da opiše širok spektar stavova, od ljudi koji imaju snažnu moralnu netrpeljivost prema homoseksualnosti zbog religioznih uvjerenja ili odgoja, do ljudi kojima je homoseksualni odnos odvratan, do onih koji osjećaju neobjašnjiv bijes prema njima.
Sve to u kombinaciji govori da oko polovine stanovništva smatra da je homoseksualnost moralno pogrešna. Ne postoji znanstveni kriterij za ljude koji pate od homofobije.
Zapamtite, oni koji šire netrpeljivost prema gej populaciji možda skrivaju svoju seksualnost i možda zaslužuju vaše sažaljenje. No, dobre su šanse da samo zaslužuju vaš prijezir.
