"One godine kad je moje najmlađe dijete otišlo na fakultet, vratila sam se svojoj staroj opsesiji. Dok je moj suprug bio na poslu, potpuno prazna kuća dopuštala mi je da se moji stari poroci ponovno ušetaju u moj život. A i, što je toliko strašno u malo nevinog flertanja? U početku smo bili samo stari prijatelji koji se ponovno žele upoznati.

'Godine su bile jako dobre prema tebi', govorio bi mi odavno dobro poznat glas. A s tom poznatom intimnošću, kao da sam dobila zeleno svjetlo da skinem svoje traperice. Rekao mi je da me samo želi malo pogledati. U mojem kućnom uredu - rekao je da će to biti 'samo nešto na brzinu' - a ja sam skinula svoju odjeću. A zatim sam, ispred velikog i visokog ogledala koje se nalazilo ondje, počela pomno proučavati vlastito tijelo. Dobila si nekoliko kilograma, rekao mi je taj poznati glas, ali definitivno je svaki na pravom mjestu...

Nekada ranije, čim bi moj suprug otišao na posao - i dok su sve moje poslovne obveze čekale sa strane - trebala sam čuti taj glas potvrde. Okretala sam se s jedne strane na drugu i promatrala svoj trbuh. Stojeći uspravno, spojila sam noge kako bih provjerila imam li još razmaka među bedrima - bio je to ultimativni test. Na dane kad između svojih bedara nisam vidjela prostor niti tračak svjetla, glas u mojoj glavi bi mi vikao: 'Gravitacija, menopauza. Stara si. Pomiri se s tim.'

'Prvi put sam se počela osjećati debelo sa svega devet godina i smišljala sam načine kako prekriti svaki obris svoga ženskog tijela'

Prvi sam se put 'osjetila debelom' kad sam imala svega devet godina, i odmah sam počela smišljati načine na koje ću najbolje prekriti svaki obris vlastitoga tijela. Jednom su me fotografirali u uniformi izviđačica, u zelenim čarapama do koljena, dok mi je duga, ispletena kosa padala preko ramena, a dok sam tako buljila u kameru, moje su se grudi već počele nazirati, struk mi je već lagano bio formiran, a bedra su se povećala... Tog sam se trenutka, stojeći ispred Osnovne škole Brockton Avenue, s nagradom koju sam osvojila u rukama, prvi puta osjetila posramljenom zbog toga što je moje tijelo počelo ličiti na žensko tijelo. Za mene 'debljina' nije predstavljala višak kilograma. Za mene je 'debljina' bilo sve što je povezano sa ženskim karakteristikama tijela.

Žene u mojoj obitelji trebale bi biti 'malene'. Tako ih je barem voljela nazivati moja baka. A ona je i sa 59 godina i dalje zadovoljavala te svoje kriterije. Bila je elegantno mršava dok se utopila u kadi, nakon što se onesvijestila zbog previše popijenog viskija. Ja sam tada imala 19 godina. Dok sam stajala pored njenog lijesa, gotovo sam je mogla čuti kako šapće: 'Barem sam zadržala vitku figuru. To mi nikad ne možete oduzeti.'

'Mama je bila drugačija od bake. Ali, ona je i dalje bila mršavica bez da se oko toga trebala previše truditi'

Da odmah stanem u njenu obranu, moja majka nikad izravno nije spominjala kilograme. Ona je jednostavno izgledala kao model mršavice bez previše truda.

Kad se sad osvrnem na neke činjenice vezane uz moju obitelj, shvaćam da je ovo 'maleno' bilo jednako toliko vezano uz društvenu klasu kao i uz dekor. Sa svojom velikom kućom, bijelim Cadillacom i članstvom u country klubu, moja je baka bila pravi Okie te je čvrsto vjerovala da žena mora imati oblik štapića, čak i nakon nekoliko poroda iza sebe. 'Maleno' je značilo 'ispravno', a samim time i 'pametno'. Ako si izgledala kao žena, ako si bila 'malo veća', to je značilo da si neozbiljna. 'Maleno' ti je moglo donijeti svjetliju budućnost.

Trčanje, vožnja bicikla, sit-upovi, sklekovi, podizanje nogu, aerobik, plivanje, plesanje, jedenje svega jednom na dan, laksativi, ipekakuana, prsti u grlu, planirana pijanstva koja bi me zatim dovela do povraćanja, mjerenje i vaganje svake namirnice koju bih pojela te mjerenje i vaganje same sebe. Sve sam to radila kako bih ostala 'malena'.

Stoga me izuzetno zaboljelo kad mi je moja majka, tijekom večeri mog vjenčanja, rekla: 'Sigurna sam da ćeš sada biti debela i sretna.' Čim je vidjela moj pogođeni i uvrijeđeni pogled, rekla je: 'Oh', uhvatila je malo zraka, 'zaboravila sam s kime razgovaram.' Prisjetila se, vjerujem, svih onih briga koje je proživljavala kad sam bila tinejdžerica, ispred koje je satima sjedila i koju je pokušavala nagovoriti da nešto pojede.

'Te su me njene riječi dosta pogodile, a zapravo - jedino što je htjela jest da zaista budem sretna'

Nije da nisam razumjela što je mislila pod ovime 'debela i sretna'. Ironija je ta da, unatoč svim onim potpuno drugačijim porukama koje sam neprestano slušala odrastajući, ovom je frazom moja majka zaista opisala što želi za mene, a jedino što je zaista htjela jest da budem sretna.

Vidjela je tada da zaista imam šansu biti sretna. Nije imala pojma da odlazim na razgovore terapeutu niti da sam se prijavila na grupne sastanke, na kojima govorim o svojim problemima. No, ono što je vidjela bila je činjenica da sam tada, sa svojih 30 godina, zaista nekako najmirnija i najsigurnija u vlastito tijelo nego što sam bila ikad prije. Znala je da sam se promijenila otkad sam upoznala svog supruga.

Moja feministička strana nije se mogla pomiriti s činjenicom da je moje samopouzdanje tada, ali i sada, dolazilo od činjenice da me muškarac kojeg volim ne samo obožava, već da ga je oduvijek privlačilo i moje tijelo.

Tijekom trudnoće, u potpunosti sam izgubila kompas nad time kako i koliko moje tijelo raste. Na one bolje dane ponosno bih nosila svoje velike grudi i trudnički trbuščić, no često bi briga oko izgleda prevladala svako moje prihvaćanje vlastitoga tijela. Moja su me velika bedra iznimno uznemiravala. Koliko će još zapravo narasti? Koliko će mi zatim trebati da ih ponovno smanjim?

'Trudna sam znala ustajati iz kreveta usred noći i šetati gore - dolje po stepenicama, u tenisicama za trčanje i pidžami...'

Dok je moj suprug utonuo u san, ja sam znala ustati iz kreveta i polako hodati gore - dolje po našem stubištu, pazeći pritom da ne nagazim na sva ona škripava mjesta. Znala sam da ne bi razumio da me pronašao kako hodam gore - dolje u tenisicama za trčanje i pidžami. Deset, 20, 30 ponavljanja... Zatim bi me uhvatila panika, pa bih sjela u dnevnu sobu i buljila kroz prozor sve dok se nije počelo daniti. Zbog činjenice da sam možda žrtvovala nešto iznimno bitno zbog vlastite smirenosti počela me snažna hvatati tuga i kajanje. Jesam li zbog ovoga možda naudila novom životu koji upravo raste u meni?

Kad sam izašla iz bolnice, u rukama držaći svoju nagradu - preslatku, malu nagradu zamotanu u toplu deku - nekako sam osjetila da sam ponovno svoja. No, moje je tijelo imalo neke druge ideje: grudi su mi bile velike i curile su, a koža na trbuhu bila mi je naborana i smežurana, izgledala je kao ispuhani balon s prošlovečernje zabave. Nekoliko dana kasnije, posjetio nas je moj djed, došao je vidjeti našu bebu. Čim sam se maknula iz prostorije, načula sam kako djed mojoj majci govori: 'Kako se samo opustila...' 'Upravo je rodila dijete', branila me mama. 'Oh, da...', dodao je.

Više od godinu dana nakon što se moja kćerkica rodila, i nakon što sam prestala dojiti, uspjela sam izgubiti one 'kilograme od poroda'. Gubila sam ih sve više i više. Počele su mi se nazirati ključne kosti, polako su se otkrivala i rebra kao davno izgubljeno blago, a ponovno sam imala i razmak između bedara. Tako sam napokon mogla ući u svoj novi (stari) konfekcijski broj - size 0. Imala sam novo (staro) odijelo, bilo je od mekanog materijala u žutoj boji, jaknica je bila strukirana, a suknja je dopirala nešto iznad koljena. S obzirom da sam u potpunosti odbacila metar i vagu, ovo mi je odijelo bilo idealan način da se ponovno izmjerim. Dvije godine nakon što je rođen moj sin, jedini mi je cilj bio ponovno ući u to odijelo, pa sam tome i težila. To me guralo naprijed svih tih mjeseci.

'Poremećaj u prehrani kod mene se javljao u nekim čudnim razmacima, tijekom prvih deset godina braka s mojim surpugom'

Dvije trudnoće, preseljenje na drugi kraj zemlje, diploma, još jedno preseljenje u drugi grad, pokretanje vlastitog biznisa - svaki od tih događaja uzrokovao je kod mene poremećaje u prehrani u nekim čudnim razmacima, tijekom prvih deset godina braka s mojim suprugom. Zadnji se dogodio dok su moja djeca bila u osnovnoj školi. A s obzirom na to da sam prestala s namjernim povraćanjem, jednostavno sam se počela izgladnjivati (u tajnosti), pretjerivala sam s vježbanjem te sam se zatvarala u svoju sobu kako bih isprobavala onu žutu suknju, da vidim pristaje li mi opet...

No, unatoč tim nezdravim epizodama - koje su se ponavljale tu i tamo koji mjesec - intimnost braka i posvećenost majčinstvu natjerali su me da ipak iznova i iznova biram zdraviji put. Dvostruki život koji sam vodila prije nego sam upoznala svog supruga - u obliku iskradanja kako bih mogla povraćati, opsesivnog vježbanja i vaganja - u svakoj bi mojoj vezi isplivao na površinu. Stoga sam sada razmišljala na način - kako bi mi moj suprug trebao vjerovati, ako od njega skrivam ovako velike tajne? Kako bih trebala brinuti o svojoj djeci, ako me u isto vrijeme izjedaju vlastiti demoni prisile? Jer, iz iskustva znam da takav dvostruki život može uništiti i povjerenje i ljubav, i to vrlo lako.

Najbolji način na koji sam nas mogla zaštititi bio je taj da se počnem pretvarati kako hrana i kilogrami nisu nikakav problem. I dugo vremena to sam istinski i mislila. A u onim trenucima kad bih se poželjela riješiti viška hrane koji sam stavila u sebe, naučila sam kako se smiriti i pričekati da taj val jednostavno prođe i ode... S vremenom bih se oslobodila. I više od deset godina živjela sam u potpunome miru.

Postoje priče o liječenim alkoholičarima koji su popili zadnju kap alkohola na svojoj smrtnoj postelji. Tada više nemaju što izgubiti... A dok se opsesivno gledam u ogledalo, približavajući se godinama koje je moja baka imala dok je samu sebe opila do smrti, pitam se i razmišljam: Ovo bi trebala biti bolest koja se javlja kod mlađih djevojaka. Ja bih trebala biti pametnija. No, jedan dio mene vraća se mojoj staroj bolesti, sad kad su moja djeca otišla iz kuće. Mnogo se lakše fokusirati na to da budeš 'malena', nego napisati knjigu, napraviti neki veliki projekt, uštedjeti novac do mirovine ili razgovarati sa svojim roditeljima i svojom sad već odraslom djecom o ne baš tako ugodnim temama. Tijekom godina, svaku je moju brigu uspjela ugasiti briga oko toga da budem ponovno 'malena'. To me tješilo.

'Famoznu žutu suknju bacila sam u smeće. Moj suprug to ne zna. On ne zna da sam ponovno imala aferu s njom. Ali to nije ni bitno, jer napokon sam uspjela pobijediti svoju bolest'

Samo provjeri, samo pogledaj. Dozivala me moja žuta suknja. Možeš li zakopčati dugme? Izgledaju li ti bokovi i bedra kao i 1990-ih?

I, istina je da zaista izgledaju.

Pustila sam suknju da padne na pod. Pala mi je na stopala. A evo što sada vidim u ogledalu: višak oko ruku koji izgleda dosta ljupko, poveća bedra i trbuščić koji viri dok navučem svoje omiljene skinny traperice.

Suprug i ja stojimo u kuhinji, i čistomo ostatke od večere. Dok su naši klinci još bili doma, flertanje smo ostavljali isključivo za spavaću sobu. Ali sad, dok me gledao kako spremam ostatke hrane u hladnjak, rekao mi je: 'Bože, koliko volim tvoju guzu.' Zatim mi je prišao iza leđa i obgrlio me rukama oko struka.

On ne zna za moju nedavnu aferu sa žutom suknjom. Ne zna da mi više ne pristaje. Ne zna da sam je upravo bacila u smeće. One ostatke večere bacila sam direktno na tu žutu tkaninu, kako je poslije ne bih poželjela izvući iz smeća. Samo ja znam da ću sutra gledati s prozora svog 'ureda' u kući te pratiti kamion kako odvozi otpad, a nazire se iza grančica drveta u našem dvorištu. I odnosi žutu suknju...

I danas bih voljela da se malo manje oslanjam na ljubav svoga supruga, a malo više na vlastito samopouzdanje. No, kako god da sam stigla tu gdje jesam, vrijedilo je.

Dok se okrećem prema muškarcu kojeg volim, on upija svaki dio mene. I moj trbušić i moje 'sirena' bokove. Osjećam njegov dah na uhu, njegove usne na svojim obrazima. I dok tako čvrsto držimo jedno drugoga, pritišćem svoje usne na njegove, grlim ga i jednostavno se prepuštam."

Izvor: Harper's, Bazaar