Mnogima je zastrašujuća pomisao na to da izgube zdrav razum, da žive u svijetu koji postoji samo u njihovoj glavi. No, to je, nažalost, za neke oko nas svakodnevica. Psihoze i shizofrenija, koja predstavlja najteži oblik psihoze, narušavaju normalan život podjednako i oboljelom i njegovoj obitelji te čestu zahtijevaju stručnu i financijsku pomoć.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, od akutne psihoze boluje devet posto stanovništva, a od shizofrenije između 0,3 i jedan posto. Znači, jedan na 100 ljudi ili troje na 1000 će u nekom trenutku potencijalno oboljeti od shizofrenije. No, ona se nije oduvijek smatrala psihičkom bolesti. Zabilježena je još u staroj Grčkoj i hebrejskoj literaturi, a tada su psihotične osobe smatrane prorocima i vidjelicama. S razvojem psihologije kao znanosti, potkraj 19. stoljeća, počelo se ozbiljnije i stručnije tretirati oboljele od psihoza.
"Psihoza je širok pojam i pojednostavljeno rečeno to je gubitak kontakta s realnošću u smislu da oboljeli ima značajne smetnje u mislima i percepciji ili motorički ili emotivno zbog kojih onda ne doživljava svijet i ne ponaša se u skladu s realnošću", pojasnila je psihologinja Ana Miletić iz Centra za savjetovanje, psihoterapiju i edukaciju Apsiha.
Shizofrenija je najteži oblik psihoze kod kojeg ima najviše smetnji koje su karakteristične za psihozu, dulje traju i značajno je oštećenje funkcioniranja osobe. Sama riječi shizofrenija potječe od grčkih riječi "schizo", što znači podijeliti te "phrenos" koja ima značenje razum ili duša, a označava rascjep između psihičkih funkcija i emocija.
Foto: Ana Miletić, apsiha.hr
Pet skupina simptoma psihotičnih poremećaja
No, krenimo redom. Postoji pet skupina simptoma psihotičnih poremećaja u nekoliko područja ljudskog funkcioniranja. Jedna, koja je ujedno i najčešća, jest sumanutost koja označava sadržajni poremećaj mišljenja. Pojednostavljeno rečeno, oboljeli čvrsto vjeruje u neke stvari koje u stvarnosti nisu točne.
"Najočitiji primjer s kojim se vjerojatno susrelo dosta ljudi jest ideja proganjanja. Primjerice, osoba je uvjerena da je prati policija, da joj prisluškuju mobitel i sl. To je ujedno i najčešća sumanutost. Takvu osobu ne možete razuvjeriti nikakvim argumentima, dokazima i suočavanjem s realnošću. Dobar primjer toga jest stari jugoslavenski film 'Balkanski špijun' gdje je jako lijepo prikazana jedna sumanutost proganjanja, odnosno paranoja", kazala je Miletić.
Druga česta skupina sumanutosti su tzv. odnosne sumanutosti kad oboljeli živi u uvjerenju da su nekakve poruke u medijima ciljano i namjerno napravljene samo za nju, primjerice, osoba u nekim informacijama prepoznaje poruke od Boga ili izvanzemaljaca ili nešto treće. Kod takve sumanutosti oboljeli često iz jedne nevažne i beznačajne geste napravi veliku priču i potpuno se okupira njome.
"Primjerice, u trgovini je jedna osoba usput pogledala osobu koja pati od psihoze koja nakon toga bude uvjerena da ju je pogledala s razlogom, a u glavi joj se roje misli poput 'to mora biti agent masona i oni su sad ovdje i promatraju me, možda će me doći oteti jer znam previše' i sl. Kod psihoza i shizofrenije karakteristično je da bolesnik uđe u taj nekakav svoj svijet iz kojeg ne zna izaći van. Jedna od sumanutosti jest i ideja veličine, što znači da osoba umisli da je posebna po nečemu ili da je jako moćna i utjecajna itd. Zatim, sumanutosti mogu biti nihilističke, što znači da je bolesnik uvjeren da će se dogoditi neka strašna katastrofa, a mogu biti i somatske u smislu, nešto mi se događa s tijelom, netko je zamijenio moje organe i sl. Primjerice, osoba koja pati od anoreksije ima somatsku sumanutost. Sebe vidi debelom, iako je objektivno jako mršava", objasnila je psihologinja Miletić.
Postoje i bizarne sumanutosti kad oboljeli misli da komunicira s izvanzemaljcima, kao i sumanutosti da osobi netko nameće ili krade misli iz glave ili, pak, da ima nadljudske sposobnosti poput čitanja misli i sl. Osim toga, javljaju se i sumanutosti kontrole uslijed kojih oboljeli umisli da ga netko želi kontrolirati ili upravljati njegovim ponašanjem.
Jedan od simptoma su halucinacije
Halucinacije su druga skupina simptoma kod psihotičnih poremećaja. Laički rečeno, oboljeli osjetilima doživljava da se nešto događa (čuje glasove, vidi stvari ili osobe), a u stvarnosti nema nikakvog podražaja. Treća skupina simptoma zove se disocirano mišljenje, odnosno govor, a očituje se rastrojenim i nepovezanim govorom kod oboljelog za vrijeme kojeg ima nelogične asocijacije, toliko da ga njegov sugovornik ne može uopće razumjeti niti pratiti. Četvrta skupina simptoma odnosi se na rastrojenost u motoričkom ponašanju.
"Oboljeli može ući u katatoniju, a u tom nekakvom položaju kao kip može biti satima. Zatim, može ponavljati sve ono što njegov sugovornik govori ili oponašati ono što radi. Isto tako, može doći do stereotipnih pokreta u smislu da se osoba njiše ili gleda u jednu točku i nikako ne možete doprijeti do nje. Također, odjednom se može uznemiriti ili imati neke djetinje pokrete koji su nastali kao posljedica onoga što se događa u glavi, a nisu u kontaktu s time što se događa realnosti", rekla je Miletić.
Foto: Profimedia
Finalna, peta skupina su negativni simptomi kad bolesnik ima smetnje koje se javljaju u području emotivnog i socijalnog funkcioniranja, npr. gubitak zanimanja i volje za rutinske aktivnosti poput odijevanja ili ustajanja iz kreveta, vrlo siromašna komunikacija, manjak doživljavanja ugodnih osjećaja, otupljenost... To stanje je slično depresiji, no radi se o puno složenijem problemu.
Kod shizofrenije ima više simptoma
Da rezimiramo, postoji niz simptoma koji se svrstavaju u pet skupina. Sama dijagnoza psihoze postavlja se prema broju simptoma, duljini vremenskog perioda njihova trajanja te njihovu intenzitetu.
"Kad osoba ima barem jedan od simptoma koji se ispoljio nakon nekog tragičnog događaja, a trajao je par tjedana, onda možemo pričati o nekoj akutnoj psihozi. No, ako oboljeli ima više od dva simptoma iz dvije skupine od ovih pet koji traju dulje od šest mjeseci i ako i nakon te akutne faze bude još nekih simptoma koji nisu toliko izraženi poput povlačenja od drugih ljudi ili halucinacija, onda pričamo o shizofreniji. Znači, kod nje ima više simptoma, dulje traju i intenzivniji su", kazala je Miletić.
Psihoze mogu nastati zbog uzimanja nekih psihogenih stvari i halucinogenih droga, kao posljedica organskih stanja ili bolesti uslijed kojih dolazi do oštećenja dijelova mozga (alkoholizam, pojava tumora, vrlo visoka tjelesna temperatura itd.) te kao dio drugih psihičkih poremećaja, a može se pojaviti i kao zasebna bolest.
Foto: Profimedia
"Iskustvo psihoze kod prva dva razloga ne mora dugo trajati. Primjerice, bolesnik može imati kratkotrajne halucinacije koje su uzrokovane uzimanjem droge, alkohola ili su nastale pod utjecajem tumora. No, kad psihoza nastane zbog trećeg gore navedenog razloga, onda je to psihički poremećaj sam za sebe, čiji se čimbenici još istražuju. Studije su pokazale da je za psihozu i shizofreniju odgovorna genska komponenta. Ako netko u vašoj obitelji, tko vam je rodbinski vrlo blizu, ima tu bolest, onda je veća šansa da ćete je i vi razviti u nekom trenutku života.
Također, rezultati studija su pokazali da ako jedan jednojajčani blizanac ima shizofreniju, vjerojatnost da je razvije i drugi je 50 posto. Razlozi koji nisu genski još se uvijek istražuju i o tome se puno ne zna. No, ono što je za sada poznato jest da je kod ljudi koji boluju od psihoze i shizofrenije poremećeno funkcioniranje dopamina, jednog od glavnih neurotransmitera u mozgu koji je odgovoran za razvoj kognitivnih funkcija, pokret tijela, osjećaj i kontrolu ugode te reguliranje stresa. Također, neki stresni događaj može biti okidač za razvoj shizofrenije ako taj poremećaj nosite u genima", opomenula je psihologinja.
Oboljelima je potrebna socijalna podrška
Psihoze se liječe antipsihoticima koji smiruju simptome, a koriste se još i neke psihoterapijske tehnike koje, posebice kod shizofrenije, oboljelom trebaju pomoći da funkcionira i poboljša kvalitetu života kad nije u aktivnoj fazi bolesti. Pored toga, tvrdi Miletić, održavaju se i obiteljske terapije jer je oboljelima potrebna socijalna podrška u svakodnevnom funkcioniranju. Statistički podaci pokazuju kako 20 posto ljudi koji imaju shizofreniju, a imaju neki povoljan tijek bolesti, mogu koliko-toliko normalno funkcionirati u periodu kad nemaju epizode, ali jako mali broj njih se potpuno izliječi. Hospitalizacija je nužna kod gotovo svih pacijenata, osim kod onih kojima se pojavila jedna psihotična epizoda koja se više nikad nije ponovila.
"Međutim, ako se radi o shizofreniji ili ako nema nekog vanjskog uzroka onda je nužna hospitalizacija oboljelog. Najčešći oblik shizofrenije je paranoidna shizofrenija. Osoba u tom trenutku čuje glasove i uvjerena je da je netko proganja i onda je posljedično jako uplašena i uznemirena. Taj svijet u kojem oboljeli živi nije lijep, nego je vrlo zastrašujući i težak i zbog toga je jako važno što prije smanjiti te simptome. Drugi razlog hospitalizacije jest nadzor nad oboljelima jer kad imaju sumanutosti ili proganjanja onda mogu biti opasni za sebe ili druge ljude. Moram istaknuti da je jako mali broj osoba koje boluju od shizofrenije agresivan. To nisu opasni ljudi, ali im je jako mučno to stanje. Treći razlog za hospitalizaciju je da liječnik mora naći pravu dozu antipsihotika za svakog pacijenta. Nakon što se smire produktivni simptomi ide se na ambulantno liječenje. Shizofrenija i psihoze zauzimaju prvo mjestu među hospitalizacijama, a ti pacijenti najviše dana provode u bolnici".
Foto: Profimedia
No, nažalost, osim što im je vrlo teško zbog svoje bolesti, okolina prema njima ponekad zna biti vrlo okrutna i nasilna. Svugdje je u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, prisutna njihova stigmatizacija. Obitelj ih se srami i stoga skriva njihovu bolest te ih zbog toga izolira od društva, pa ih često zatvaraju u neke ustanove. Osim toga, ljudi se nerijetko plaše psihotičnih i shizofrenih osoba.
Mobilni multidisciplinarni timovi su od velike pomoći
"Moj je nekakav dojam da je kod jako puno ljudi jedan od najvećih strahova da, narodski rečeno, 'polude' u nekom trenutku. Radije bi da obole od neke maligne bolesti, nego da im se to dogodi. Taj strah potiče od straha gubitka kontrole i kontakta s realitetom i to im je užasno zastrašujuće. To je jedan od razloga zašto se onda i ljudi srame toga ako u obitelji imaju nekoga tko ima psihozu ili shizofreniju. Ljudi koju boluju od te bolesti često su i žrtve agresije, jer zbog prirode svoje bolesti znaju pružiti otpor, ne žele uzimati lijekove, uđu u taj svoj nekakav svijet i teško mogu izaći iz njega i onda okolina koja se skrbi o njima zna biti frustrirana time, pa ih se prisiljava na različite stvari", kazala je Miletić.
Najteže je osobama sa shizoafektivnim poremećajem, koje imaju shizofreniju uz depresiju ili bipolarni poremećaj, a koji je otkriven prije nešto više od deset godina, pa se o njemu zna vrlo malo. Okolina u kojoj žive ih marginalizira i ponekad maltretira jer ne razumije stanje u kojemu je oboljeli.
No, ipak nije sve tako crno. Oboljelima od psihoze i shizofrenije u Europi se pomaže s raznim programima skrbi, a najefektnijim se pokazao jedan koji je napravljen u Nizozemskoj, a u kojega je uključena cijela zajednica.
"Takav projekt je pokrenut i u Hrvatskoj i financiran je od EU fondova. Formirani su mobilni multidisciplinarni timovi sastavljeni od psihijatra, psihologa, socijalnih radnika, medicinskih sestara i tzv. stručnjaka po iskustvu (osoba koje su oboljele od teške psihičke bolesti te su se od toga oporavile) koji redovito idu u posjet tim kućanstvima. U tom programu ide se puno više na osnaživanje i educiranje okoline koja se brine za osobu sa shizofrenijom. Oboljelom se daju lijekovi i sve što je potrebno da se simptomi bolesti smire, a u terapiju je uključena i njegova obitelj koju se uči kako da reagira u određenim situacijama. Znači, radi se tretman ne samo osobi koja ima shizofreniju, već i zajednici u kojoj ona živi. Tako okolina može puno bolje reagirati kada se pojave epizode kod oboljelog, a praksa je pokazala da se i on sam bolje osjeća i onda zamjetno manje do izražaja dolaze simptomi njegove bolesti i uspješnije se integrira u društvo te može bolje svakodnevno funkcionirati", pojasnila je psihologinja Miletić.
