Malo pjevanja, malo tjelovježbe i puno kreative. Upravo je to recept sreće u svakom umirovljeničkom domu. Zlatne godine Terezija ovdje u Maksimiru provodi s guštom.
"Ne bih se za ništa mijenjala. Meni je tu lijepo, ispunjen mi je dan, čak i previše", priznaje umirovljenica Terezija Mihelja.
Prije osam godina, bez imalo dvojbe, odlučila je otići u dom. I oduševila se.
"Htjela sam si riješiti budućnost, da ne opterećujem sina kojeg imam. Sama sam se prijavila, nagovarala sam sestru da dođe sa mnom. Međutim, ona je jedna od tih koja ne želi u dom", prepričala je.
Takvo mišljenje o domu ima i baka Biserka, odnosno Biba, kako je od milja zovu unuci. Ona umirovljeničke dane provodi u vlastita četiri zida. Poštuje one koji uživaju u domu, ali ništa se, kaže, ne može mjeriti s mirom i komocijom koju ima u svom stanu.
"Prekrasno je kad unučad dolazi, onda vam je puna kuća! Ali postoji jedna izreka, ne znaš kad se više čovjek veseli - je li kad dolaze ili kad odlaze", rekla je umirovljenica Biserka Mandić.
Kada unuci nisu kod nje, nađe ona s čime će si ispuniti vrijeme. Svaki dan radi na sebi, kako bi se što dulje sama mogla brinuti za sebe.
"Jako puno se bavim aktivnostima, rješavam križaljke. Sudoku obožavam! Čitam, da bi me što duže mozak služio, da budem vitalna, da ne padnem djeci na teret", istaknula je Biserka.
Za razliku od Biserke, Klara u umirovljeničkom domu živi dugih 30 godina. Uživa, kaže u svemu, najviše u brojnim aktivnostima.
"Idemo na izlete. Nekad je bilo još više izleta sad je sve manje", naglašava umirovljenica Klara Žel.
Ona svoj dom dijeli s 80-ak vršnjaka. Vesele je ta prijateljstva. Iskrena, dugogodišnja s drugim bakama, ali i neka malo dublja s malobrojnim muškarcima u domu.
Bibini unuci, da se njih pita, baku u dom ne bi smjestili nikad. Tko bi onda zamijenio njihova druženja?
Umirovljenički dom, da ili ne? Pitanje je to koje još uvijek muči mnoge. Ali ono u čemu su svi složni jest činjenica da nije toliko bitno mjesto na kojem provodite zlatne godine, nego veselje kojim ih možete ispuniti.
