U samo godinu dana, samohrana majka iz Zagreba, Mirela Kardašević, prevladala je strah od dubine i postala svjetska prvakinja u ronjenju na dah. Sve je počelo iz hobija, koji ju je vrlo brzo odveo ne samo u dubine, već i na pobjednička postolja velikih natjecanja.
"Mislim da kada napunimo tih trideset godina da shvatimo da ta neka mladost je iza nas i da trebamo početi raditi nešto za sebe, kao što sam ja majka koja je sama odgojila dva sina i predala tu svoju mladost njima. Htjela sam unijeti u svoj život nešto što će me ispunjavati i eto u tom trenutku je to bilo ronjenje i nisam pogriješila", rekla je Mirela.
Ovoj tridesetjednogodišnjoj magistrici međunarodnog poslovanja ulazak u četvrto desetljeće života bilo je okidač za velike životne promjene.
"Ronjenje na dah je super zato što nema dobne granice. Zapravo, što smo stariji to smo bolji u njemu jer trebamo biti zreliji zbog tih odluka koje trebamo donositi. U ronjenju je bitno to da kad, recimo, krene ta faza gušenja ostanemo smireni jer još možemo sigurno dvije minute bez zraka, tako da to ovisi o jačini našeg karaktera koliko dugo možemo i koliko dalje ćemo gurati sami sebe i kad ćemo izaći van", dodala je.
A jednom kad zaroni, pred Mirelom su minute i minute pod vodom. "Ako radim dinamiku (to je kada s perajama radim i cijelo vrijeme se krećem), onda mi je dive time oko 3 minute i 30 sekundi, a kad radim statiku onda je samo plutanje na površini i to je 7 minuta i 10 sekundi da držim dah", rekla je Mirela.
Sedam minuta zadržati dah zvuči nemoguće, ali njoj je to pošlo za rukom u samo godinu dana treniranja.
"Moj dan počinje u 6 ujutro gdje u 7 odvedem djecu u vrtić, onda u 10 imam trening koji traje do 11, dođem doma pa radim do 3. Cijeli dan je ispunjen, ali i organiziran, ima raspored", podijelila je s nama.
Zahvaljući tom rasporedu, treninzi, briga oko djece i posao u marketinškoj ageniciji ne ostavljaju joj previše slobodnog vremena, a ona poput prave sirene najviše uživa u vodi. "Uvijek imam osmjeh na licu kad idem ili u bazen ili u more. Voda je moje najsigurnije mjesto, ne može mi voda nikad dosaditi", kaže Mirela.
Iako danas roni ponajprije iz gušta, u vodu ju je još kao dijete natjerala bolest. "Kao mala sam oboljela od dječje bolesti kuka i imala sam tri operacije na desnom kuku i jedna od terapija koje su mi preporučili je bila plivanje", prisjetila se.
Višestruka dobitnica medalja s velikih europskih i svjetskih natjecanja roni na dubinama od 75 metara pa je u ovom ekstremnom sportu uobičajena pojava i gubitak svijesti. "Imala sam tri blackouta, prvi koja sam imala sam namjerno izazvala jer sam htjela osjetiti što je to, koje signale će mi tijelo slati", kaže.
Ronjenje na dah još nije olimpijski sport, ali jednom kad to bude, ova zgodna mama bit će najbolja kandidatkinja za zlatnu medalju.
Čitaj, prati i komentiraj naše priče i na našoj Facebook stranici Život i stil!
