Urednici American Psychiatric Association's Diagnostic i Statistical Manual-IV o problematici povezanoj s dijagnosticiranjem višestruko podvojene osobnosti MPD (poremećaja višestruke osobnosti tj. disocijativnog poremećaja identiteta DID), pišu sljedeće: 'Bilo koje stanje koje je postalo popularno u Hollywoodu, u emisijama Oprah Showa i popularnim magazinima, najvjerojatnije će biti pretjerano dijagnosticirano.'
Sredinom 1970-ih poremećaj je postao poznat zbog slučaja 'Sybil'. Ova žena je navodno razvila poremećaj višestruke osobnosti nakon godina seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu. Njena psihijatrica Cornelia Wilbur pomogla je spisateljici Flori Rheti Schreiber da o njoj napiše knjigu, a kasnije je snimljen i film sa Sally Field i Joanne Woodward. Nakon toga je slijedilo desetljeće s povećanim brojem ovih i sličnih dijagnoza. Danas se zna da je Sybil zapravo povlađivala svojoj psihijatrici i u samom procesu liječenja, tijekom kojeg je jedno vrijeme čak postala ovisna o jakim barbituratima koje je dobivala, izmislila sve spomenute osobnosti koje je imala.
O čemu je tu riječ?
Disocijativni poremećaj identiteta, DPI, dijagnosticira se ukoliko osoba ima barem dva odvojena ego-stanja (alter-ega, dvojnika), da svaki od njih ima različiti modus bivanja i osjećanja, te da djeluju neovisno jedan o drugome, pojavljujući se i upravljajući sviješću u različitim razdobljima. Praznine u pamćenju objašnjavaju se time što barem jedan alter-ego nema dodira s ostalima. Postojanje dvojnika mora biti kronično i uzrokovati teže poremećaje u životu oboljelog. Svaki dvojnik je potpuno integriran i složen, s vlastitim oblicima ponašanja, uspomenama i međuljudskim odnosima. U pravilu su dvojnici posve različite ličnosti, čak uzajamne suprotnosti, a navodno mogu imati i različite dioptrije ili alergije koje drugi nema. Ukoliko pojedinac ima više od dva dvojnika, svaki od njih može u određenoj mjeri biti svjestan postojanja ostalih. Po mišljenju stručnjaka koji zagovaraju postojanje ovog poremećaja, različite osobnosti jedne osobe čak mogu međusobno razgovarati i postati nerazdvojni prijatelji.
Poremećaj je formalno prihvaćen i uključen u službeni dijagnostički priručnik, no njegovo postojanje izaziva sve više skepse.
Ne postoje čvrsti dokazi
Mnogi terapeuti osjećaju da popularnost ovog poremećaja predstavlja vrstu društvene zaraze. Ne samo da se odjednom pojavilo puno ljudi s razdijeljenom osobnosti, nego je i velik broj terapeuta podložno sugestiji te spremno prihvaća novu modu, što dovodi do epidemije dijagnoza i nepotrebnih liječenja.
Mnogi članci u gore navedenim stručnim časopisima potiču ljude da odbace ideje o podijeljenoj osobnosti. Psihijatri čak otvoreno kažu da trebamo izbjegavati bilo koji tretman čiji je cilj otkrivanje nove osobnosti i otkrivanje trauma iz prošlosti. Naime stručnjaci nisu sasvim sigurni je li ovaj poremećaj stvaran ili je posljedica samog terapeutskog procesa, što se vidi i iz članka The Pros and Cons of Dissociative Identity (Multiple Personality) Disorder, koji su napisali David Spiegel i Paul McHugh u Journal of Practical Psychiatry and Behavioral Health.
"Nakon traumatičnog događaja nije neuobičajeno da se ljudi osjete odvojeno od svoga tijela, depersonalizirano ili otupjelo. Ovo je vrlo realan aspekt disocijacije – nitko tome ne proturječi. Međutim, ideja da se um raspada na fragmente svijesti i razdjeljuje, tako da čak imamo i odvojenu memoriju – ne postoje znanstveni dokazi da se to zaista događa. U biti, uobičajeni problem kod trauma nije gubitak memorije, nego, naprotiv, navala sjećanja koju ne možemo zaustaviti čak i kad to želimo", kaže Debbie Nathan, autorica knjige Sybil Exposed: The Extraordinary Story Behind the Famous Multiple Personality Case.
