Dijabetes je kronična bolest iz grupe poremećaja metabolizma, a nastaje kada gušterača više ne luči dovoljno inzulina ili ga postojeći ne može iskoristiti. Ovo dovodi do hipoglikemije, povišenog nivoa glukoze u krvi čija dugotrajna prisutnost može dovesti do oštećenja tkiva i organa i ozbiljnih komplikacija.
Više od 415 milijuna ljudi na svijetu ima dijabetes, a procjenjuje se da će se do 2040. godine taj broj popeti na blizu 650 milijuna oboljelih. Ohrabrujuće je to da je dijabetes bolest s kojom se uz edukaciju i liječenje može normalno živjeti.
Visoki šećer u krvi - ono što je poznato kao hiperglikemija, može utjecati na osobe s dijabetesom tipa 1 i dijabetesa tipa 2, kao i na trudnice s gestacijskim dijabetesom. Liječenje dijabetesa ima za cilj održavanje razine šećera u krvi što je moguće bliže normalnoj jer previsoke razine mogu dovesti do ozbiljnih zdravstvenih problema ako se ne liječe.
Ivanova priča
Ivan Labudić, koji danas ima 48 godina, boluje od dijabetesa tip 1 od svoje osme godine. Dakle, ima 40 godina dugi staž s dijabetesom i iskustvo koje nemamo često priliku čuti.
U siječnju 1983. godine Ivanu je otkriven dijabetes tip 1. Kako kaže, vidjelo se da nešto nije kako treba, puno je spavao, jeo i pio vodu, a gubio na kilaži, piše srpski Mondo.
"Jeo sam više nego moj otac. Događalo mi se da se noću popiškim. Majka je zaključila da nešto nije kako treba i odvela me kod liječnika, misleći da mi je pao imunitet. Međutim, kada mi je liječnica pogledala usta i jezik, znala je što je u pitanju. Prije analize sam pojeo dvije čokoladice i izmjeren šećer nakon toga mi je bio, po starim jedinicama, 327. Danas bi to bilo jednako vrijednosti od 19 otprilike. Kad su to vidjeli, odmah su me prebacili u Dječju kliniku. Dok smo stigli, moj šećer se popeo na preko 500 (oko 28). Svi su bili u čudu jer im nitko nije svjestan došao u takvom stanju. Što god su me pitali, ja sam svjesno odgovarao", rekao je Ivan.
Simptomi dijabetesa tipa 2: Obiteljska anamneza. Ako u užoj obitelji imate dijabetičara, u rizičnoj ste skupini. Ta spoznaja može vas motivirati da izbjegavate šećer i pomoći vam u prepoznavanju najranijih simptoma bolesti.
I pored toga što je naizgled bio svjestan, liječnici cu smatrali da ga je dolazak liječniku poštedio kome, koja je životno ugrožavajuća. Odmah su krenule terapije, uključen je inzulin, a Ivanova majka je prošla obuku.
"Tada uopće nije bilo jednostavno davati terapiju, jer su igle bile poprilično velike, ne kao danas", prisjeća se Ivan. "Već nakon par godina prešao sam na pen, ali je rat dirigirao nabavku i proizvođače i to vrijeme pamtim kao veoma kaotično."
Batine zbog mokrog kreveta
Sama dijagnoza u ranom djetinjstvu, Ivanu je teško pala. Kako se sjeća, nije ni znao što se s njim događa, iako je shvatio da nije dobro.
"Nakon par dana su me naučili da dajem sam sebi inekcije u trbuh. Bio sam mali tada i jako sam se bojao, ruke su mi se tresle, čini mi se da ni osoblje bolnice nije imalo puno razumijevanja. Vidio sam oko sebe djecu koja se bodu sama, a meni nitko nije objasnio što mi je i što ja to sad radim. Međutim, majka mi je pomogla jer je i sama prošla obuku. S druge strane, mom ocu je sve ovo teško palo. Nikad ga nisam vidio da je plakao kao tada. Bilo je situacija u kojima me istukao jer sam se prethodno više puta upiškio u krevet zbog variranja u šećeru tijekom noći. On to, naravno, nije znao, mislio je da sam samo neodgojen ili da ne volim ići na toalet. U tom momentu, kad je saznao zašto se sve to događalo, plakao je i bio mu je jako žao, jer je shvatio da se ne bih sam od sebe sa osam godina pomokrio u krevet", prisjeća se Ivan ovog emotivnog perioda, koji je svim ukućanima teško pao.
Kada je izašao iz bolnice, potpuno mu se promijenio život. Više nije mogao jesti što god je želio, morao je nositi hranu od kuće, nije smio jesti ništa slatko. U školi je nastavnica znala što je u pitanju i s njom nije imao problema, a prijatelji nisu baš bili svjesni što je Ivanu. Imao je izazov jedino s davanjem inzulina. Krio se u toaletu da bi sam sebi davao terapiju. Tajnica mu je dala dozvolu da kod nje u uredu daje sebi inzulin, ali mu je tada, kao malom dječaku bilo neugodno, pa je počeo sam sebi davati inzulin ispod klupe, preko hlača.
"Tako sam jedno vrijeme radio, ali sam nakon toga napravio veliku grešku. Sam sebi sam, bez konzultacije s liječnikom, izbacivao terapiju. Tada nije bilo ovih modernih aparata koji provjeravaju šećer u krvi. Ranije su postajali aparati koji bi mjerili šećer preko mokraće, pa bi se na osnovu boje znalo kakav je otprilike. Vodio sam dnevnik tri puta dnevno i nosio taj dnevnik kada bih išao na kontrole svaka tri mjeseca. Radio sam puno stvari na svoju ruku i to me kasnije koštalo", kazao je.
Inzulin je bio skup
Tijekom inflacije bilo je izuzetno teško doći do terapije, kako Ivan kaže, inzulin je bio skup tada.
"Davali smo 360 maraka na terapiju, a penzije su bile oko 10 maraka. Postojala je refundacija u iznosu od 100 maraka, što nije bilo dovoljno. S vremenom je i ona zakazala. Bilo je jako teško doći i do aparata za mjerenja šećera, što zbog rata, što zbog inflacije. Međutim, sve se lakše podnosi kad si mlad. Nekada sam mogao biti budan cijelu noć, izlaziti, pojesti cijeli kruh i ostati jak i da se ne vidi da mi je nešto loše. Bio sam sportaš, imao pločice, trenirao sam plivanje, boks... Međutim, nakon nekog vremena su mi liječnici zabranili da to radim. S godinama sam počeo raditi teške fizičke poslove, voziti traktor, navikao sam zbog takvih napora više jesti, nisam se kretao dovoljno i na kraju sam došao do 100 kilograma.
Živio kao da ga nemam
"Danas s dijabetesom živim kao da ga nemam, iako sam svjestan obaveza", odgovara Ivan na pitanje kakvo je stanje danas.
"Prvo što napravim ujutro kad se probudim je mjerenje šećera i davanje inzulina. Ako mi je visok šećer, ponesem aparatić na posao, pa kontroliram tijekom dana. Rijetko mi je šećer baš visok, ali ako se to dogodi, pratim tijekom dana, pa dodam koju jedinicu, ako je neophodno. Pred doručak izvadim još jednom krv da provjerim šećer, da bih znao koliko točno jedinica da dam i kako jesti. Ja sam jako svjestan svoje bolesti, ali sam navikao živjeti s njom. Uvijek kraj sebe imam bombone, da mi se nađu kao prva pomoć ako mi slučajno padne šećer. Nažalost, hipoglikemije se događaju, najčešće noću. Ranije je bilo lakše ih kontrolirati, jer bih se trgnuo iz sna kad se to dogodi, a sad kad sam stariji, više se ne budim. Zato navijem alarm i provjeravam šećer tijekom noći. Naravno, radim neke greške, najčešće oko hrane. Volim pojesti masno, ali krvna slika mi je i dalje dobra i vrijednost triglicerida i kolesterola su u granicama normale. Jedem sve, osim slatkog, ali volim pojesti masno meso, a na poslu ne mogu puno birati što jesti, jer ne mogu nositi hranu, nemam gdje to odložiti, da se ne pokvari. Jedem raznovrsno, jedem što treba, ali moram priznati da jedem i ono što ne treba", rekao je.
Ivan radi kao zavarivač. Imam certifikat i može raditi svugdje u svijetu. Puno je ulagao i u svoju garažu u kojoj najviše provodi vremena i radi u njoj.
Važno je da se drži pod kontrolom
"Da sam uvijek držao dijabetes pod kontrolom, ne bih imao komplikacije. Ni sad nemam nekih velikih komplikacija, na vrijeme mi je otkrivena bolest, na vrijeme mi je uspostavljena terapija, ali da sam više vodio računa i da nisam izbacivao doze kao mladić, bilo bi mnogo bolje. Tad nije bilo ovih dobrih aparatića za mjerenje šećera, pa nisam ni osjetio da li mi varira šećer i koliko, pa sam na svoju ruku izbacivao doze i jedno vrijeme umjesto četiri puta dnevno, davao inzulin sebi samo dva puta dnevno. To je moja najveća greška. Danas je moguće držati dijabetes pod kontrolom bez velikih problema. Sve je modernizirano, postoje dobri aparati, senzori koji reagiraju na promjene, inzulinske pumpe... Kad izvadim sam sebi šećer i sam sebi dam inzulina koliko treba, ja sam gospodar svojoj bolesti", zaključuje Ivan.
Za Ivana je danas imperativ da mu je dijabetes pod kontrolom, ali vjeruje da pored toga što oboljeli trebaju shvatiti ozbiljno svoje stanje, okolina i država moraju biti uz osobe s dijabetesom. Ivan, kako navodi, nije se smio baviti poslovima kojima se bavio i zbog kojih je imao problema sa zdravljem. Često je krio bolest, ali je imao dobru komunikaciju sa svojim liječnicima koji su mu pomagali u tome da posao ne ispašta.
Za one koji imaju bilo kakvu dilemu...
Na pitanje što bi poručio onima koji ne drže svoju bolest pod kontrolom, Ivan odgovara:
"Ako držite dijabetes pod kontrolom, duže ćete funkcionirati kao zdrava osoba i duže ćete živjeti, bez komplikacija. Bit ćete radno sposobni. Ja, na primjer, radim, nikom nisam na teret, zarađujem plaću, pridonosim kućanstvu i ekonomiji kao i bilo koji potpuno zdrav radnik. Ako dopustite sebi da bolest prevlada, ostat ćete bez ekstremiteta, bez vida, bubrezi će propasti i tada ćete već postati potpuno ovisni od drugih i tuđe njege i pomoći, bit ćete teret državi. Kada držite bolest kod kontrolom, a to je moguće, potpuno normalno možete funkcionirati, raditi i niste nikome na teret. Što je bolje budete kontrolirati, duže ćete biti zdravi i radno sposobni, bez komplikacija. Ja se ne bojim svoje bolesti - ja sam njen gospodar", zaključio je Ivan.
