Debljina nije posljedica jednog ili dvaju prekobrojnih obroka, zimskog nakupljanja masnih zaliha, čak ni 'faze' u životu, ona je jednostavno, jasno i glasno, bez umotavanja u celofan i bez zadrške – bolest. I to vrlo ozbiljna bolest koja može izazvati najteže posljedice pa i – smrt.
Suočite se s istinom bez pritiska okoline
Statistike i mjerenja koja se periodično provode pokazuju kako su Hrvati sve deblja nacija. Više od polovice stanovništva Hrvatske prekomjerno je teško, a svaki peti Hrvat u kategoriji je debelih ljudi.
Prema ovim statistikama, opasno se približavamo Amerikancima kod kojih je dvije trećine nacije prekomjerno teško, a svaki je treći debeo. I dok Amerikanci bilježe pozamašne brojke u kategoriji – morbidno debelih, Hrvati se svake godine penju na ljestvici najdebljih nacija na svijetu.
Nakon Švicaraca trošimo najviše šećera po glavi stanovnika, čak 15 posto školaraca ima višak kilograma, a u svakom je razredu osnovne škole barem nekolicina predebelih – i djevojčica i dječaka. Predviđa se, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, da će 2015. godine prekomjernu tjelesnu težinu imati oko 2,3 milijarde odraslih, a debelih će biti više od 700 milijuna.
Prof. dr. Mirko Koršić, FRCP, internist i endokrinolog, pionir borbe protiv debljine i predsjednik Hrvatskog društva za debljinu, vrlo jasno objašnjava koje su kategorije debljine i kako svatko može izračunati svoj BMI (body mass index).
'Težina u kilogramima podijeli se s kvadratom visine i sve je jasno. Za nekoliko vam je sekundi slika vašeg odnosa prema vlastitom tijelu pred nosom i ostaje vam tek da je pogledate u zrcalo i pitate sami sebe: – Želim li ja ovo, što ovoliki kilogrami mogu učiniti mom zdravlju, koliko sam si skratio život – pa napokon i – kako me ljudi doživljavaju?', objašnjava prof. dr. Koršić.
'Rezultati koje će dati ova jednostavna jednadžba predstavit će vam kategoriju kojoj pripadate kada je riječ o debljini i biti vaš osobni pokazatelj koliko trebate poraditi na svom zdravlju. Ne samo zbog, naglašavam, vizualnog dojma nego ponajprije zbog zdravstvenog rizika koji sa sobom nosi debljina.
Epidemiološki gledano, ako je BMI od 19 do 24,9, onda je riječ o normalnoj težini i ovakvo stanje nema velikih razloga za brigu ako ne postoje neke druge zdravstvene opasnosti. Redovite kontrole, kretanje i prehrana očito su zadovoljavajući kada se tijelo zadržalo u ovim gabaritima.
Za početak odlučite učiniti nešto za sebe
Kreće li se BMI u parametrima od 25 do 29,9, riječ je o prekomjernoj težini, stanju koje treba izazvati ozbiljnu zabrinutost kod svakog čija je računica dala ovakve brojke. Savjetujte se s liječnikom o tome što i kako mijenjati u prehrani, otiđite na sistematski te pregledajte krvnu sliku i hormone. Ovakve pretrage ne mogu štetiti i trebale bi biti dijelom svakogodišnjeg sistematskog pregleda. Od ovog stanja do debljine dijeli vas jedan sasvim malen korak. Štoviše, toliko malen da nećete ni osjetiti kada kliznete među debele. A tko su debeli ljudi? Oni čiji je BMI viši od 30!
'S ovakvim rezultatom, kada je BMI viši od 30, zazvonio je alarm, upalilo se crveno svjetlo i sve ostalo što može ukazati na uzbunu. Ovakav je rezultat BMI-a i SOS poziv koji vam je uputio organizam. I sama spremnost da si izračunate BMI prvi je korak na putu koji trebate napraviti – što prije potražiti ozbiljnu stručnu pomoć. Nikakvi kozmetički zahvati i tretmani, kremice, mazanja i gladovanja tu neće bitno pomoći, riječ je o bolesti koja nosi naziv debljina i koja neće proći sama, a ponajmanje brzo. Debljina je jedan od vodećih javnozdravstvenih problema. Masno tkivo organ je s intenzivnim metabolizmom čija je funkcija skladištenje nepotrošene energije', kaže prof. dr. Koršić.
'Ovo su neumoljive računice i od njih nema bijega. Izračunajte ih sami, a ponovit će ih svaki liječnik koji vas na ozbiljan način želi liječiti od debljine', objašnjava prof. dr. Koršić.
BMI – do sada je bio neupitna mjera debljine. Danas se smatra da može zadovoljiti kriterije epidemioloških istraživanja, međutim, u kliničkoj primjeni valja biti na oprezu. Nedostatak je BMI-a taj da ne govori o rasporedu masnog tkiva.
'Ne možete na isti način doživljavati salo koje se, da objasnim to plastično, nakuplja u stražnjici i ono koje se taloži oko struka. Ni ono na stražnjici nije zanemarivo, no znatno je manje opasno po zdravlje od naslaga sala koje se skuplja oko struka ili u lopti koja se stvorila na predjelu od rebara do zdjelice', pojašnjava prof. Koršić.
Opseg trbuha, specificira prof. Koršić, ne bi smio prelaziti 80 centimetara kod žena i 92 kod muškaraca, a mjeri se u području između završetka rebara i zdjelice, točnije preko pupka.
No ovakva mjerenja mogu dati i krive podatke jer je raspored masnog tkiva kod različitih tipova ljudi drugačiji. Neki ljudi debljaju se samo u predjelu trbuha, a ruke i noge ostaju im relativno tanke – pa izgledaju poput pauka. To su tzv. trbušasti tipovi, visceralni. Ljudi 'razbacani' u ramenima i plećima poput sportaša ili američkih pilota muskulozni su tipovi koji također mogu s vremenom naginjati debljini.
Debljina je, osim već spomenutog estetskog i zdravstvenog, i ozbiljna prijetnja psihičkom zdravlju. Posebno kod onih ljudi koji se puno trude smršavjeti, a to im ne polazi za rukom ili nemaju strpljenja čekati na rezultate pa ih to frustrira i potiče stres. Problem imaju i iznimno pretili ljudi koji su zbog svog izgleda nepoželjni u društvu, smatra ih se manje uspješnima, a imaju problema čak i na putovanjima jer zauzimaju više od jednog mjesta u zrakoplovima.
'Evo, pogledajte na primjeru Wimbledona', kaže prof. dr. Koršić. – 'Nedavno su ondje mijenjali sjedalice jer su one prijašnje, a riječ je o turniru koji njeguje više od stotinu godina tradicije, postale preuske za sjedenje'.
Sve više djece u ranoj dobi nakupljaju kile
No osim ove dimenzije, profesor upozorava i na činjenicu kako je sve više djece prekomjerno teško, debelo, pa čak i morbidno debelo. I to u svim dijelovima svijeta. Dakako, razvijenost ekonomije i dostupnost velikih količina hrane većinu djece s problematičnom težinom smješta u zapadne europske zemlje te SAD gdje je kultura hranjenja znatno drugačija nego u istočnim zemljama; Kini, Indiji, Japanu itd. gdje debelih ima znatno manje.
Djeca mogu imati nasljedne gene debljine, no više od toga na njihov problem s gomilanjem kilograma utječu način života, nedovoljna fizička aktivnost, činjenica da provode jako puno vremena pred zaslonima računala i uz videoigrice. No, ne smije se zanemariti i uloga roditelja u dječjoj debljini.
Ako su djetetu ponuđena tri uravnotežena obroka i voće umjesto slatkiša kao međuobrok, ono se ne bi smjelo debljati. No, pokazuje li dijete ipak znakove 'slaganja' kila, roditelj treba znati što ono jede u međuobrocima i koliko. U takvoj situaciji kod kuće nema mjesta suhom voću, grickalicama i čokoladi u – slobodnoj ponudi. Možda će to učiniti razdor među ukućanima, no postupno i diskretno sklonite sve male međuobroke koje dijete često i mehanički trpa u sebe dok gleda televiziju ili uči. Ovakve male kalorijske bombe mogu biti fatalne.
U slučajevima kad je debljina neobična i radi se o nakupljanju sala, ne bi bilo loše posjetiti endokrinologa i provjeriti hormonalnu sliku te porazgovarati s djetetom o nekoj konkretnoj fizičkoj aktivnosti – ili kod kuće ili u nekom sportskom klubu.
Kad 'masnostat' zakaže
Pitanje na koje su mnogi liječnici pokušali dati odgovor, no još uvijek nije jasno definiran jer bi tada za njega postojao i lijek, jest – zašto se debljamo.
Prof. dr. Koršić i za ovo ima vrlo plastično obrazloženje. U tijelu svakog čovjeka funkcionira fino izbalansiran sustav žlijezda koje upravljaju brojnim organima. Iako ne postoji takav organ ili žlijezda, nego se radi o skupu njih, tjelesnu težinu odnosno količinu masti regulira 'masnostat'. Riječ je o grupi živčanih stanica u hipotalamusu (dio mozga iznad hipofize) koji regulira promet energije organizma – ovisno o potrebama, energiju sprema u obliku masti ili je koristi za različite funkcije organizma (tjelesna aktivnost, metaboličke potrebe i slično).
Žena bi smjela imati do 33 posto masnog tkiva u organizmu, a muškarcu se tolerira do 25. Ako je više masti od te količine nakupljeno na tijelu, onda to znači da je 'masnostat' zakazao i pokvario se. Razlog 'kvara' jest unos velikih količina hrane i zasićenih masnih kiselina. Sve je više podataka koji potkrepljuju hipotezu da u masnom tkivu debelih osoba postoji hipoksemija koja može poremetiti ekspresije gena koji upravljaju sintezom i izlučivanjem različitih citokina.
Hipoksemija se događa kada raspoloživi kisik u masnom tkivu nije dostatan da zadovolji potrebe tkiva, koje su povećane zbog hipertrofije masnih stanica. U sustavu regulacije tjelesne težine središnje mjesto ima hipotalamus. To je mjesto integracije signala endokrinog sustava, sustava za regulaciju metabolizma energije. Debljina nosi i svoje komplikacije – inzulinsku rezistenciju, ubrzava aterosklerozu, povećava rizik od koronarne bolesti kod pretjerano teških za dva puta, a kod debelih za čak tri puta. Debljina je odgovorna i za mnoge maligne bolesti, povezana je s gastrointestinalnim komplikacijama, a narušava i reproduktivno zdravlje muškaraca i žena.
Čak 30 posto debelih muškaraca pati od poremećaja erektivne funkcije. Da debljina skraćuje život, pokazala su i predviđanja američkih znanstvenika prema kojima će današnja djeca koja su predebela već do puberteta živjeti četiri do devet mjeseci kraće od svojih roditelja. Liječenje debljine dugotrajan je proces, a čest je slučaj yo-yo efekta kada nakon uspješnog mršavljenja slijedi ponovno debljanje – a razlog je pokvaren 'masnostat'.
'Rezultati prevencije debljine nisu ništa bolji jer svi dosadašnji pokušaji zaustavljanja epidemije debljine nisu dali zadovoljavajuće rezultate', objašnjava profesor Koršić.
Nerijetko je u liječenju debljine potrebna i pomoć psihijatra zbog depresije koja često prati ovu bolest. Postoji i mogućnost da se kod bolesnika kod kojih metode kontrole prehrane i aktivniji život nisu dali rezultate izvedu barijatrijske operacije želuca kojima se postiže učinkovito smanjenje tjelesne težine. Međutim, čak i nakon barijatrijskih operacija i značajnog početnog mršavljenja, neki se bolesnici poslije opet udebljaju pa je potreban stalan napor u održavanju postignute niže težine.
