Ultramaraton je bilo koja organizirana trka koja svojom dužinom prelazi dužinu klasičnog maratona od 42 kilometra i 195 metara. Obično se organiziraju trke od barem 50 km pa sve do onih s enormnim dužinama, bez limita. Održavaju se na asfaltnim, zemljanim i atletskim stazama.
Pravila dopuštaju svakom da izabere svoj tempo trčanja, što znači da tijekom trke mogu hodati, uzimati pauze za uzimanje hrane i pića, mogu čak i spavati ukoliko je trka višednevna...
Zagrebačkom Forrest Gump ultramaratonu ovo je sedma sezona, a zadnje dvije broji 100-tinjak sudionika.
Ako želite vidjeti kako to izgleda uživo, dođite naše ultamaratonce bodriti na Bundek u subotu 1. rujna, a za vas su predvidjeli i 'open hour' utrke, između 17 i 18 sati - sve što vam treba je oprema za trčanje i dobra volja da otrčite krug oko Bundeka...
Dragan Janković, maratonac i predsjednik atletskog kluba Sljeme, ujedno i organizator utrke, napisao nam je koju riječ o svom viđenju ultramaratona: 'Ako ste ikad pogledali film Forrest Gump, sigurno se sjećate izvrsne scene s trčanjem, u kojoj Forrestu odjednom padne na pamet ideja da bi trebao trčati. I on se tada upusti u tu aktivnost, kontinuirano, tri godine bez prestanka. Ljudi ga pitaju zašto trči? Krije li se u tome neki posebni smisao? Trči li on to za mir u svijetu? Forrest svima odgovara jednostavno – zato jer mi se trči. Cijela je ta scena u filmu smiješna. A smiješna je zato što je nevjerojatno zabavno gledati retardiranog tipa koji čini nešto tako ludo: trči čisto zato što mu se trči. No ispod te smiješne razine krije se jedno mnogo dublje značenje. Naime, u ovo je današnje vrijeme gotovo neprimjereno činiti nešto čisto zato što se trenutno tako osjećamo, što nam se eto baš to čini. U današnjem svijetu mora postojati neki razlog zašto ljudi čine ono što čine. Činite li pak nešto bez ikakvog razloga, brzo će vas proglasiti čudnim. Nije dovoljno jednostavno uživati u nekoj aktivnosti bez ikakvog određenog cilja. Kada se djeca igraju, ta njihova igra je obično lišena bilo kakvog smisla i značenja. Djeca se igraju jednostavno zato što se vole igrati. Mnogi tvrde kako je dječja igra važna za razvoj dječjeg mozga, da osigurava normalan razvoj. To je apsolutno točno. Ali za djecu samu, igra je samo igra. Može li biti da trčanje također ima jednako tako važnu funkciju kao i dječja igra? Ne samo fizički nego i na razvojnom polju. Svaki čovjek u nekom trenutku doživljava život kao prazan i besmislen. I tada se zapita ima li sve to neki smisao? Osobno vjerujem da su nepovoljni periodi stagnacije samo prijelaz do nove faze u životu. Vi naime 'trčite' prema nečemu novom. To je period u kojem se uči. Zato je trčanje u Forrest Gumpu simbol njegovog bijega od nečeg starog prema nečem novom. Novom periodu života. Ultramaratoni ovakvog tipa su nemjerljivo iskustvo u životu svakog trkača. Trka koja će svima koji izdrže do kraja promijeniti spoznaju o trčanju, a bogami i životu općenito. Mislim, maraton je strašna stvar, ali ne nudi ni 10% onoga što nudi vremenska ultra, kada ne znaš gdje je cilj i koliko ima do njega. U usporedbi s fizičkom patnjom i moralnim dilemama jedne ovakve ultre, maraton izgleda kao osvajanje Sljemena spram Mt Everesta. U maratonu, spreman ili ne, rikneš tamo negdje u tridesetim kilometrima, nekad prije, nekad kasnije, popušiš 15-20 minuta i naoko iscrpljen uđeš u cilj. Ovdje ima sasvim dovoljno vremena da upadneš u bezbroj različitih kriza i da izađeš iz njih, te prođeš usput kroz razne terase svijesti. Ovdje fizika, kemija i matematika nemaju svoje znanstveno uporište, i ako zaista želite saznati što se događa s one strane pravog trkačkog zida i kako izgleda jedan pravi obračun sa samim sobom, prijavite se (i završite je) za jednu pravu vremensku ultru.'
