Natashi Coates odjednom je otpala sva kosa i počela se gubiti. Svaki je dan proživljavala užasne napadaje, a liječnici nisu znali što joj je. Na koncu joj je dijagnosticirano izrazito rijetko medicinsko stanje, s kojim živi do danas. Kako izgleda njezin život s opakom bolešću, ispričala je za The Guardian, a njezinu ispovijest prenosimo u cijelosti.
Moja je kosa bila duga i slaba prije no što mi je skroz otpala - potpuno iznenada - zajedno s trepavicama i obrvama. Imala sam samo 20 godina. U pet mi se dana kosa prorijedila do te mjere da su ostali samo pramenovi. Osjećala sam da sam s kosom izgubila i velik dio svoje ženstvenosti. Ne biste vjerovali koliko vam kosa mijenja izgled lica i osjećaj identiteta. Meni se to dogodilo zbog rijetkog stanja pod nazivom "sindrom aktivacije mastocita", što znači da moje tijelo odbija moje folikule dlake.
Prvi su se znakovi sindroma počeli javljati prije pet godina, kad mi je bilo 18. Bila sam vani s prijateljima kad sam se počela gubiti. Otišla sam na Hitnu, a sljedeće čega se sjećam jest to da su me oživljavali u bolnici. Rekli su da sam imala anafilaktičnu reakciju te da je to vjerojatno izolirani slučaj. Ali isto se ponovilo i dva dana poslije. Nisam mogla vjerovati. Prošle su dvije godine dok mi nisu postavili dijagnozu. Od tada sam imala vjerojatno najmanje 500 za život opasnih alergijskih reakcija.
Nikad ne zna kako će reagirati
Moja je bolest prvi put prepoznata kao medicinsko stanje 2007. To znači da su bijele krvne stanice u mom tijelu falične. Alergijske se reakcije javljaju spontano barem jednom dnevno. Tada mogu gledati TV ili čak spavati - potencijalno sam alergična na sve: alkohol, plakanje i promjene vremena. Uz pomoć kose, moje su se stanice borile protiv folikula, zbog čega sam ostala ćelava. Tretirali su me kao alergičara, ali o mom se stanju u pravilu ne zna mnogo. Čak se vode rasprave oko toga postoji li uopće. Neki su me ljudi, pa čak i liječnici, uvjeravali kako je sve to u mojoj glavi.
Nekih sam dana osjetljivija no inače. Mogu, primjerice, danas nešto pojesti i neće mi naštetiti i pojesti to isto sutra i gotovo umrijeti. Sve ovisi o mojim stanicama. One su poput problematičnih tinejdžera. Teško je jer nikad ne znate kad će se dogoditi. Prvi je simptom trnjenje i oticanje jezika. Ponekad se mogu fokusirati na disanje, uzeti lijek i nadati se najboljem. Ali često zna biti još puno gore kad prestanem disati. Osjećam se kao da gorim. Neki napadaji traju po 10 - 20 minuta, ali ostali traju danima ili tjednima i onda završim na intenzivnoj njezi.
Teško joj je upoznavati ljude
Kad mi je kosa otpala, morala sam više pažnje posvetiti šminkanju jer bi me u suprotnom ljudi oslovljavali s "gospodine". Čudni bi pramenovi kose rasli, ali kad bi narasli, morala sam ih obrijati da ne bih pala u anafilaktični šok. Danas su, nasreću, sve stanice koje su bile odgovorne za opadanje kose odumrle i kosa mi ponovno raste. Osjećaj je dobar, ali čudan jer dvije godine nisam morala kupovati šampon. Mislim da će mi sada kosa rasti sve dok se stanice opet ne predomisle.
Moji su roditelji divni. Preselili su se više od 160 km dalje kako bih ja bila bliže boljim liječnicima. Nemam braće pa ne možemo znati je li stvar nasljedna. Teško je upoznavati nove ljude. Ja ne mogu napisati na Tinderu: "Mogla bih umrijeti, a ti bi me trebao bosti iglom kad se razbolim." Moji se prijatelji zaručuju i putuju, diplomiraju, a ja sam tu gdje jesam. Uvijek sam voljela gimnastiku i bavim se njome od svoje osme godine. Sad sam elitna paragimnastičarka koja je osvojila 22 britanska naslova i 36 medalja. Volim to, ali kad bi mi netko ponudio da sve te medalje zamijenim za lijek, bez razmišljanja bih prihvatila.
Ne zna koliko će još živjeti
Liječnici nemaju nikakvih predikcija za moju budućnost. Mogla bih se jednog dana probuditi izliječena, ali ne vjerujem u to previše jer smatram kako je ta točka prošla. Toliko dugo već živim s time. Zato se, umjesto toga, fokusiram na kvalitetu života radije nego na kvantitetu. Srce mi je oštećeno zbog silnih navala adrenalina, tako da tko zna koliko mi je još ostalo. Trudim se biti snažna, ali ponekad želim vrištati: "Ovo nije fer! Moja je stvarnost užasna i nitko mi ne može pomoći." Ali to je očito život koji mi je suđen, stoga ću se truditi živjeti ga najbolje što mogu.
