Anksioznost je neugodan osjećaj kojega prate zabrinutost, nervoza i tjelesni simptomi kao što su povišen krvni tlak i puls, bol u prsima, ubrzano disanje, znojenje, napetost mišića. Ona se obično javlja u situacijama koje su neizvjesne, nove i koje osoba procjenjuje opasnima. Budući da takvih situacija ima mnogo, s anksioznošću su se susreli svi ili barem većina ljudi tijekom života. Ipak, ako se anksioznost javlja kada nema stvarne opasnosti ili prijetnje, ako traje puno duže ili je jača nego što je primjereno za situaciju te ako ometa svakodnevno funkcioniranje, postaje problem za pojedinca.
Kada govorimo o anksioznosti vezanoj uz karcinom, teško je primijeniti uobičajene kriterije za određivanje je li ona pretjerana. Dijagnoza uz sebe redovito veže stvarnu prijetnju za život osobe te je nezahvalno procjenjivati koliko je anksioznosti „previše“.
Kod osobe se neugodni osjećaji mogu javiti tijekom prvih pregleda, iščekivanja rezultata testova, dobivanja dijagnoze, prolaženja kroz tretman te nakon izlječenja, kada se osoba boji povratka bolesti. U periodu nakon dijagnoze (posebno u prvih sedam do 10 dana) uobičajena je jača anksioznost, ali njezina razina obično se mijenja sukladno tijeku bolesti. Primjerice, izražena anksioznost nije učestala nakon dužeg perioda remisije.
(Foto: Pexels)
Kod onkoloških bolesnika pojačana anksioznost predstavlja značajan simptom na koji je važno obratiti pažnju, a njezina izraženost ponekad se čak ni nakon izlječenja ne vraća na uobičajene razine. Kod pacijenata može dovesti do izraženijih problema s apetitom, mučnine, nesanice te pojačati osjet boli, što može nepovoljno utjecati na tretman i smanjiti kvalitetu života. Osim toga, kod onkoloških bolesnika pretjerana anksioznost može dovesti do odgađanja tretmana, odbijanja nekih oblika liječenja i propuštanja pregleda zbog zabrinutosti da će saznati loše vijesti. Stoga je u okviru liječenja karcinoma potrebno provoditi trijažne postupke (kraće procjene stanja pacijenta prema kojima se određuje daljnji tijek liječenja), provjeravati razinu anksioznosti onkoloških bolesnika te njezin utjecaj na njihovo svakodnevno funkcioniranje i na tretman bolesti. Kada anksioznost postane jako izražena, potrebno je djelovati na nju kako bi se smanjila, čime se povećava kvaliteta života onkoloških bolesnika.
Kako smanjiti anksioznost?
Jedan od načina smanjivanja anksioznosti je primjena tehnika relaksacije (opuštanja), poput abdominalnog (dubokog, „iz trbuha“) disanja. Disanjem osoba opskrbljuje tijelo kisikom (prilikom udisanja) i uklanja ugljikov dioksid iz tijela (prilikom izdisanja). Razmišljajući o bolesti i tretmanima, osoba može osjetiti pojačanu uznemirenost te disati ubrzano i plitko (gornjim dijelom tijela, „iz prsa“). Ubrzano i plitko disanje može dovesti do neravnoteže u razini kisika i ugljikovog dioksida. Točnije, iz tijela se uklanja povećana količina ugljikovog dioksida, čime se njegova razina spušta ispod optimalne. Zbog ovakvog ubrzanog i plitkog disanja osoba može osjećati vrtoglavicu, glavobolju, ošamućenost, a mogu se pojaviti i zamućeni vid, trnci i izostanak osjeta u rukama i/ili nogama. Navedeni simptomi u pravilu nisu opasni po život, ali su neugodni i pojačavaju zabrinutost za vlastiti život. Abdominalno disanje dovodi do uravnoteženja razine kisika i ugljikovog dioksida, usporavanja rada srca te se osoba osjeća opuštenije.
Osim toga, tijekom abdominalnog disanja osoba se koncentrira na pravilno disanje pa ne stigne misliti na izvore briga. Abdominalno disanje se provodi na sljedeći način: osoba duboko udiše kroz nos četiri sekunde, zatim drži zrak dvije sekunde i izdiše šest sekundi. Važno je da osoba opusti čeljust (ne drži zube čvrsto stisnutima), da izdisaji traju dulje od udisaja, te, ako je moguće, da osoba sjedne i smjesti se što udobnije. Kako bi lakše pratila disanje „iz trbuha“, osoba može staviti jednu ruku na trbuh, a drugu na prsa.
Još jedna od tehnika relaksacije koja se može primijeniti s ciljem smanjivanja uznemirenosti je vizualizacija (zamišljanje) neke scene u kojoj se osoba osjeća mirno, opušteno i ugodno (npr. osoba može zamisliti zalazak sunca na plaži tijekom ljeta, uz zvuk mora i bljeskanje sunca na laganim valovima). Važno je da osoba scenu zamisli sa što više detalja i da se pokuša koncentrirati na što više različitih dijelova scene - čuje li neke zvukove, osjeti li mirise, po kakvom tlu hoda, vidi li u daljini neke životinje i sl.
Kako bi se osoba naučila nositi s anksioznošću i kako bi smanjivanje anksioznosti bilo dugoročno učinkovito, važno je potražiti stručnu pomoć. U okviru savjetovanja ili psihoterapije, ovisno o potrebama i obilježjima osobe, može se raditi na uvjerenjima i pristranostima u razmišljanju, koja mogu otežavati suočavanje s bolesti. Osim toga, može se raditi na specifičnim uvjerenjima o bolesti, pristupu bolesti i interpretacijama simptoma bolesti. Naglasak može biti i na radu na emocijama, promjenama navika, suočavanju sa strahovima, na prihvaćanju nekih pojava koje su izvan kontrole pojedinca, ali i na drugim procesima, ovisno o pojedincu. Važno je da onkološki bolesnici i stručno osoblje koje radi s njima ne zanemaruju simptome anksioznosti jer oni u velikoj mjeri mogu narušiti kvalitetu života onkoloških bolesnika i otežati suočavanje s karcinomom. Uz pravovremenu i stručnu pomoć anksioznost nije nerješiv problem, a rad na anksioznosti može dugoročno povećati zadovoljstvo sobom i životom.
Literatura:
Leahy, R. L., Holland, S. J. i McGinn, L. K. (2014). Planovi tretmana i intervencije za depresiju i anksiozne poremećaje. Jastrebarsko: Naklada Slap.
Stark, D. P. H. i House, A. (2000). Anxiety in cancer patients. British Journal of Cancer, 83(10), 1261–1267. doi: 10.1054/ bjoc.2000.1405
https://www.cancer.net/coping-with-cancer/managing-emotions/anxiety
https://www.cancer.gov/about-cancer/coping/feelings/anxiety-distress-pdq
https://www.webmd.com/anxiety-panic/anxiety-in-cancer-patients#1
